Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3187/19 (M. L.)
Odluka donesena 26. 03. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3187/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 03. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. ožujka 2020. godine, u predmetu broj AP-3187/19, rješavajući apelaciju Milovana Lolića, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Milovan Lolić protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Mal 174616 18 Gž od 4. lipnja 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 Mal 174616 13 Mal od 1. lipnja 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milovan Lolić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Dragan Tolimir odvjetnik iz Banjaluke, podnio je 5. kolovoza 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Mal 174616 18 Gž od 4. lipnja 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 Mal 174616 13 Mal od 1. lipnja 2018. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, obavezan je apelant da tužitelju (ZP „Elektrokrajina“ a.d. Banjaluka, RJ „Elektrodistribucija“ Banjaluka) na ime neovlaštene potrošnje električne energije isplati određeni novčani iznos prema obračunu neovlašteno preuzete električne energije i to za period od 18. svibnja 2008. do 18. svibnja 2009. godine, sa zakonskom zateznom kamatom.
3. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je apelant u žalbi priznao kao nesporno da je neovlašteno preuzeo električnu energiju i da je protivno važećim propisima priključio svoj elektroenergetski objekt na elektroenergetsku mrežu, a kao dokaz za navedeno postoji i pravomoćna kaznena presuda kojom je apelant proglašen krivim što je 18. svibnja 2009. godine prilikom kontrole mjernog mjesta od strane ovlaštenih radnika tužitelja na elektroenergetskom objektu apelanta utvrđeno da je on protivno važećim propisima taj objekt priključio na elektroenergetsku mrežu na način da je kablom spojio žice sa obližnjeg stuba za električnu energiju, a mimo brojila i time počinio kazneno djelo iz čl. 95a. st. 1. Zakona o električnoj energiji (izdan mu je kazneni nalog kojim mu je izrečena uvjetna osuda), a tužitelj je kao oštećeni sa imovinsko-pravnim zahtjevom upućen na parnicu (nakon čega je podnio predmetnu tužbu). Imajući to u vidu, Okružni sud je naveo da je prvostupanjskom presudom pravilno utvrđeno postojanje pravnog osnova za predmetno potraživanje tužitelja u ovoj parnici prema apelantu. Nadalje, Okružni sud je ukazao da apelant neosnovano pobija obračun visine štete koji je dosuđen (na način da je naveo da se obračun od 19. svibnja 2009. godine ne odnosi na predmetni slučaj), jer je pravilno obrazloženo da dosuđeni novčani iznos pripada tužitelju po osnovu čl. 91. st. 2. i 3. Općih uvjeta za isporuku i snadbijevanje električnom energijom iz 2008. godine. Naime, iz navedenih odredbi proističe da ukoliko se u slučaju neovlaštene potrošnje električne energije, ne može utvrditi početak takve potrošnje, tada period za obračun ne može biti duži od godinu dana. Kako je kaznenom presudom utvrđeno da je apelant navedeno krivično djelo učinio 18. svibnja 2009. godine i da je tada izvršena kontrola mjernog mjesta kojom je utvrđena neovlaštena potrošnja električna energije, Okružni sud je istakao da je pravilno tužitelj postavio svoj tužbeni zahtjev za period od 18. svibnja 2008. do 18. svibnja 2009. godine, to jest za jednogodišnji period. Konačno, predmetni obračun neovlašteno preuzete električne energije, apelant nije doveo u sumnju nijednim svojim dokazom niti je predlagao provođenje vještačenja u tom pravcu.
Apelacioni navodi
4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, između ostalog smatra da Okružni sud nije obrazložio navod žalbeni da tužitelj nije dokazao da je došlo do umanjenja imovine – odnosno da mu je od apelanta pričinjena šteta (čl. 154., 189. i 377. Zakona o obligacionim odnosima). Osim toga, apelant je istakao Okružni sud nije obrazložio žalbeni prigovor da je svjedok R.S. izjavio da se apelant prikopčao preko brojila osobe B.L. čime je utrošena energija plaćena, a ukoliko bi se tužitelj namirio u traženom iznosu i od apelanta došlo bi do dvostrukog namirenja.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. U odnosu na apelantove navode da Okružni sud nije odgovorio na sve njegove navode iz žalbe, Ustavni sud ukazuje da, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, Okružni sud nije bio obvezan da iznese sve detalje i da odgovori na sve iznesene apelantove navode, nego je bio dužan da odgovori na relevantne navode, te svoju odluku obrazloži tako što će navesti jasne i razumljive razloge, a što je u konkretnom slučaju i učinio. Dakle, nadležnost Ustavnog suda je da u svakom konkretnom slučaju ispita jesu li odlukama redovnih sudova povrijeđena ustavna prava apelanata. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević