Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4842/19 (A. T.)

Odluka donesena 26. 03. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Disciplinska mjera
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Otkaz
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4842/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 03. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. marta 2020. godine, u predmetu broj AP-4842/19, rješavajući apelaciju koju je podnio Aleksandar Trninić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Aleksandar Trninić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 Rs 231286 19 Rev od 17. oktobra 2019. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Rs 231286 19 Rsž od 16. maja 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 Rs 231286 16 Rs od 28. decembra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Aleksandar Trninić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Jasminka Jovišević advokat iz Banjaluke, podnio je 17. decembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 Rs 231286 19 Rev od 17. oktobra 2019. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Rs 231286 19 Rsž od 16. maja 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 Rs 231286 16 Rs od 28. decembra 2018. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta da se poništi Rješenje o privremenoj suspenziji Ministarstva unutrašnjih poslova Centar javne bezbjednosti Banjaluka (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 08-04-125.1- 20/13 od 8. maja 2013. godine, Rješenje Disciplinske komisije Ministarstva broj S/M-6-125-143/15 od 5. novembra 2015. godine i Rješenje Policijskog odbora Ministarstva broj P/O-125-143/15 od 24. decembra 2015. godine, te da se obaveže tužena (Republika Srpska, Ministarstvo) da apelanta vrati na ranije ili drugo odgovarajuće radno mjesto i da mu isplati razliku plate za period trajanja suspenzije i uplati pripadajuće doprinose. Takođe, obavezan je apelant da tuženoj nadoknadi troškove postupka u određenom novčanom iznosu.

3. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnog stanja utvrđenog tokom postupka proizilazi da je apelant (kao policijski službenik sa činom mlađi inspektor na radnom mjestu inspektor kriminalističke policije u CJB) dana 10. juna 2015. godine, ispred noćnog kluba „Brader“ narušio javni red i mir vikom, galamom i grubim vrijeđanjem radnika obezbjeđenja kluba, kada su mu onemogućili da uđe u ugostiteljski objekat, kojom prilikom je između njih došlo do verbalnog i fizičkog sukoba u kojem je apelant zadobio tjelesne povrede i da je sa takvim ponašanjem nastavio i po dolasku patrole policije. Dalje, da je nakon što je odvezen da mu se ukaže ljekarska pomoć galamio i vrijeđao medicinsko osoblje, a kada su mu policijski službenici izdali naređenje da prestane s narušavanjem javnog reda i mira, nije postupio po naređenju, nego je i njih verbalno vrijeđao, nakon čega je lišen slobode uz upotrebu sredstava sile. Takođe, da je rješenjem CJB od 8. maja 2013. godine suspendovan iz Ministarstva, rješenjem Disciplinske komisije od 5. novembra 2015. godine oglašen disciplinski odgovornim za narušavanje javnog reda i mira (koja povreda je kvalifikovana težom povredom dužnosti iz člana 24. tačka 14) Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti) i izrečena mu disciplinska mjera prestanak radnog odnosa, te je rješenjem Policijskog odbora od 24. decembra 2015. godine žalba apelanta izjavljena protiv rješenja od 5. novembra 2015. godine odbijena. Vrhovni sud je dalje ukazao da je tokom postupka utvrđeno da je vještak medicinske struke kvalifikovao povrede koje je apelant zadobio ispred noćnog kluba „Brader“ kao lake tjelesne povrede, a da je drugi vještak medicinske struke našao da je kod apelanta došlo do pojave abnormalne reakcije na alkohol koja se kvalifikuje kao komplikovano pijanstvo.

4. Vrhovni sud je naveo da ponašanje apelanta, a prema navedenom činjeničnom utvrđenju, i po nalaženju tog suda nije spojivo s policijskim poslovima i dužnostima i nema sumnje da kao takvo nanosi štetu ugledu Ministarstva, te da su se u naprijed utvrđenom ponašanju apelanta stekla obilježja povrede dužnosti koju je apelant vršio u organu tužene i koju je tužena pravilno kvalifikovala težom povredom dužnosti iz člana 24. tačka 14) Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti. Vrhovni sud je naveo da je spor o disciplinskoj odgovornosti spor o zakonitosti i ispravnosti disciplinskog postupka i izricanja disciplinske mjere, te da disciplinski organ utvrđuje činjenice od značaja za postojanje povrede i disciplinsku odgovornost, a sud, ocjenjujući zakonitost odluke o utvrđivanju odgovornosti i izrečenoj disciplinskoj mjeri, ispituje tačnost činjenica na kojima je ona zasnovana i pravilnost i zakonitost provedenog disciplinskog postupka. Vrhovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju drugostepeni sud upravo ispitujući zakonitost pobijanih odluka utvrdio istinitost činjenica koje je tužena uzela za činjenični osnov za izricanje disciplinske mjere prestanka radnog odnosa i pravilnost provedenog disciplinskog postupka, pa je na osnovu izvedenih dokaza zaključio da su istinite činjenice na osnovu kojih su donesene odluke o disciplinskoj odgovornosti apelanta. Vrhovni sud je takođe naveo da je, uzimajući u obzir težinu učinjene povrede i dužnost koju je apelant vršio, našao da navedene okolnosti opravdavaju donošenje pobijanih rješenja, te da iz svega navedenog proizilazi da su ista zakonita u formalnopravnom i materijalnopravnom smislu. Vrhovni sud je takođe naveo da se, s obzirom da je apelant u pozivu za raspravu pred disciplinskom komisijom bio upozoren o pravu angažovanja sindikalnog povjerioca (kojeg, za tu raspravu, nije angažovao), nego je zahtjev za njegovo obezbjeđenje postavio 4. novembra 2015. godine na raspravi na kojoj je raspravljanje pred disciplinskom komisijom završeno, ovakvo postupanje apelanta ne može pripisati propustima tužene u vođenju predmetnog disciplinskog postupka.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da sudovi nisu obrazložili kako i na osnovu čega su utvrdili da je disciplinski organ pravilno utvrdio da je apelant počinio disciplinski prekršaj, te navodi da su utvrđenja i obrazloženje odluka redovnih sudova proizvoljni. Apelant takođe navodi da su redovni sudovi pogrešno cijenili provedeni disciplinski postupak kao zakonit, imajući u vidu da mu disciplinska komisija nije obezbijedila prisustvo sindikalnog povjerioca, a što je bila dužna.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4842/19 (A. T.) | Sudska praksa | Aktio