Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4744/19 (A. F., B. V., Š. S., N. S., Z. V., Z. V., S. K., A. D., M. B., Z. B. i A. K.)
Odluka donesena 26. 03. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
- Otpremnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4744/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 03. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. ožujka 2020. godine, u predmetu broj AP-4744/19, rješavajući apelaciju Adnana Fazlića i drugih, na osnovi članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Adnan Fazlić, Bajro Veladžić, Šaban Sarajlić, Nermin Suljagić, Zihnija Velić, Zijad Velić, Sulejman Kamenjašević, Adnan Dinar, Muhidin Beganović, Zamir Bulbulušić i Adis Korjenić protiv Presude Kantonalnoga suda u Zenici broj 41 0 Rs 071443 19 Rsž od 13. rujna 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Adnan Fazlić, Bajro Veladžić, Šaban Sarajlić, Nermin Suljagić, Zihnija Velić, Zijad Velić, Sulejman Kamenjašević, Adnan Dinar, Muhidin Beganović, Zamir Bulbulušić i Adis Korjenić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Asif Plećan odvjetnik iz Sarajeva, podnijeli su 10. prosinca 2019. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 Rs 071443 19 Rsž od 13. rujna 2019. godine. Apelant je na zahtjev Ustavnoga suda dopunio apelaciju 24. prosinca 2019. godine.
2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnoga suda, tuženik (E.S.C. d.o.o. Breza) je dužan da apelantima Adnanu Fazliću i Sulejmanu Kamenjaševiću isplati razliku otpremnine u određenim iznosima, sa zakonskim zateznim kamatama za određeno razdoblje, a ostalim apelantima je dužan da isplati zakonske zatezne kamate za određeno razdoblje, na iznose precizirane za svakoga apelanta ponaosob, bliže označeno u izreci prvostupanjske odluke.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da iz stanja spisao proizlazi da su apelanti podnijeli protiv tuženika tužbu zbog neisplaćenih otpremnina, odnosno razlika otpremnina, sa zakonskim zateznim kamatama, da je rješenjem o prestanku radnoga odnosa i otkazu ugovora o radu koja su donesena 31. ožujka 2015. godine svim apelantima otkazan ugovor o radu kao tehnološkom višku, da su apelanti nakon toga vodili parnične postupke u kojima su djelomično uspjeli sa svojim zahtjevima, te da su istom obvezani tuženiku nadoknaditi troškove postupka. Kantonalni je sud istakao da dalje proizlazi da se tuženik dana 23. lipnja 2017. godine obratio punomoćniku apelanata s prijedlogom za kompenzaciju potraživanja, da je 28. lipnja 2017. godine ponovio zahtjev, da je 20. ožujka 2018. godine uputio dopis apelantima i direktno zatražio brojeve žiroračuna radi ispunjenja obveza utvrđenih pravomoćnom sudskom presudom i obavijestio ih o kompenzacijama i iznosima razlike za isplatu. Kantonalni je sud istakao da je odredbama članka 336. i čl. 337. Zakona obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da za prestanak obveze prebijanjem zakon ne traži postojanje suglasnosti, već je dovoljno da jedna strana izjavi drugoj da vrši prebijanje. Kantonalni je sud istakao da poslije izjave o prebijanju, smatra se da je prebijanje nastalo onoga trenutka kada su se stekli uvjeti za to, kada su se međusobne tražbine srele, bez obzira što je izjava o prebijanju dana kasnije. Kantonalni je sud istakao da iz rezultata dokaznoga postupka proizlazi da je tuženik pokušao dogovoriti sporazumnu kompenzaciju sa apelantima, da do iste nije došlo, te da je tuženik dopisima od 5. travnja 2018. godine izjavio tužiteljima kompenzaciju uzajamnih potraživanja. Nadalje, Kantonalni je sud istakao da je obveza tuženika prema apelantima nastala rješenjima od 31. ožujka 2015. godine i apelanata prema tuženiku na temelju pravomoćnih presuda, a imajući u vidu da prebijanje nastaje u vrijeme kada su oba potraživanja dospjela, a ne nastala, da je neutemeljen prizivni prigovor apelanata o pogrešnoj primjeni članka 336. ZOO, kao i prigovor da je tuženik trebao istaći protutužbeni zahtjev za naplatu potraživanja. Kantonalni je sud istakao da priziv apelanata u pogledu troškova postupka nije utemeljen, jer je prvostupanjski sud o troškovima odlučio pravilnom primjenom odredbe članka 386. st. 2. Zakona o parničnom postupku, te dao razloge zbog kojih je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove, kod činjenice da su stranke i troškove vještačenja snosile na jednake dijelove. Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti, u biti, smatraju da je redoviti sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno i procesno pravo. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr. zabrana diskriminacije), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnoga i procesnoga prava.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovi činjenica konkretnoga predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojemu je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević