Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4832/19 (V. I.)
Odluka donesena 26. 03. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4832/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 03. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. ožujka 2020. godine, u predmetu broj AP-4832/19, rješavajući apelaciju koju je podnio Vladimir Ilić, na osnovi članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Vladimir Ilić protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 25 0 Rs 037605 16 Rev od 3. listopada 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Vladimir Ilić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojega zastupa Radmila Plavšić odvjetnica iz Banjluke, podnio je 16. prosinca 2019. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 25 0 Rs 037605 16 Rev od 3. listopada 2019. godine.
2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnoga suda, odbijen je u cijelosti kao neutemeljen tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se poništi kao nezakonita odluka o prestanku radnoga odnosa od 30. rujna 2013. godine tuženika (ROX“ d.o.o. Orašje), da se naloži tuženiku da apelanta vrati na rad i sa njim zaključi ugovor o radu na neodređeno vrijeme, da na ime doprinosa uplati Fondu MIO određeni iznos, kao i da mu isplati naknadu štete u vidu izgubljene zarade – plaće, za određeno razdoblje u određenome iznosu, sa zakonskom zateznom kamatom, te naknadi na ime regresa određeni iznos za određena razdoblja.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud naveo da je prvostupanjski sud na temelju utvrđenoga činjeničnoga stanja tužbeni zahtjev odbio cijeneći da je, suprotno navodima apelanta, odluka o prestanku radnoga odnosa apelantu donesena nakon što su parnične stranke postigle sporazum o tomu u smislu odredbe članka 86. st. 1. Zakona o radu. Vrhovni je sud naveo da je stoga prvostupanjski sud našao da apelantu ne pripada niti pravo na vraćanje na posao, niti na isplatu naknade plaća i drugih naknada za razdoblje nakon prestanka radnoga odnosa. Vrhovni je sud istakao da apelant neutemeljeno revizijom prigovara da je sporazum o prestanku radnoga odnosa između apelanta i tuženika morao biti u pismenoj formi, jer Zakon o radu ne propisuje takvu formu. Vrhovni je sud istakao da je točno, kako je apelant istaknuo, da bi pismena izjava o sporazumu stranaka imala jaču dokaznu snagu od usmenoga sporazuma, ali da pismena forma nije uvjet valjanosti samoga sporazuma. Vrhovni je sud istakao da je prvostupanjski sud u konkretnomu slučaju cijenio da drugi izvedeni dokazi imaju dovoljnu dokaznu snagu kako bi sud mogao izvesti zaključak o istinitosti tvrdnje tuženika da je predmetna odluka o prestanku radnoga odnosa donesena nakon postignutoga sporazuma između parničnih stranaka. Vrhovni je sud naveo da se u reviziji utemeljeno ukazuje da razlozi koji se tiču neispunjenja obveza i loših radnih rezultata apelanta, te otvaranje njegove osobne ugostiteljske radnje, nisu od značaja za ocjenu zakonitosti odluke o prestanku ugovora o radu, jer ove okolnosti i nisu navedene kao razlozi prestanka radnoga odnosa. Vrhovni je sud istakao da je tuženik navedene okolnosti iznio kako bi objasnio situaciju u kojoj je došlo do sporazuma o prestanku radnoga odnosa, te je prvostupanjski sud pravilno cijenio ove činjenice u tomu kontekstu. Vrhovni je sud istakao da suprotno revizijskim prigovorima, prvostupanjski je sud ocjenu izvedenih dokaza izvršio sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku, cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, pri čemu ocjena dokaza nije bila arbitrarna.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da je redoviti sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno i procesno pravo, propuštajući da suštinski preispita nižestupanjske odluke i pruži bilo kakvo obrazloženje za svoje potvrđivanje prvostupanjske odluke. Osim toga, apelant traži „naknadu za nematerijalnu štetu, kao priznanje za nepravdu koju je pretrpio uslijed donošenja nezakonite sudske odluke i povrede prava na suđenje u razumnom roku“.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovi činjenica konkretnoga predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. U odnosu na navode apelanta kojima ukazuju na duljinu trajanja predmetnoga postupka pred redovitim sudovima, Ustavni sud ukazuje da je predmetni postupak trajao oko pet godina i tri mjeseca, u kojemu periodu su donesene tri sudske odluke, što je, po mišljenju Ustavnoga suda, primjereno okolnostima konkretnoga slučaja. S obzirom na to, Ustavni sud ne nalazi da duljina trajanja predmetnoga postupka prelazi granice "razumnoga roka" iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije.. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević