Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4914/19 (Zajednička advokatska kancelarija Zijadić Selman i Z. S. iz Sarajeva)

Odluka donesena 26. 03. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Krivični postupak
  • Troškovi i izdaci
  • Propisano zakonom
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Troškovi postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4914/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 03. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. marta 2020. godine, u predmetu broj AP-4914/19, rješavajući apelaciju Zajedničke advokatske kancelarije Zijadić Selman i Zijadić Sead, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zajednička advokatska kancelarija Zijadić Selman i Zijadić Sead protiv Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 K 432222 19 Kv 2 od 26. novembra 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zajednička advokatska kancelarija Zijadić Selman i Zijadić Sead iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 24. decembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: općinski sud) broj 65 0 K 432222 19 Kv 2 od 26. novembra 2019. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 K 432222 15 K od 7. novembra 2019.godine, koje je potvrđeno osporenim rješenjem Općinskog suda od 26. novembra 2019. godine, djelimično je usvojen zahtjev za naknadu troškova branioca Selmana Zijadića, advokata iz Sarajeva na način da je braniocu odobrena isplata iznosa od 702,00 KM.

3. U obrazloženju osporene odluke Općinski sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno primijenio Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad advokata u FBiH kada je djelimično dosudio braniocu Selmanu Zijadiću troškove krivičnog postupka, dok je u određenom dijelu odbio dosuditi braniocu te troškove. Naime, Općinski sud je naveo da je branilac Selman Zijadić potraživao veći iznos troškova na ime pristupa sjednici Kantonalnog suda u Sarajevu 11. septembra 2019.godine nego što mu pripada po navedenoj Tarifi. Općinski sud je ukazao da član 4. stav 2. alineja 1. navedene tarife propisuje da za odbranu optuženog pred drugostepenim sudom advokatu pripada nagrada na sjednici vijeća drugostepenog suda kao za odbranu pred prvostepenim sudom. Općinski sud je ukazao da član 4. stav 2. alineja 1. navedene tarife upućuje na primjenu člana 4. stav l. tačka a) navedene tarife, što u konačnici rezultira zaključkom da branilac Zijadić Selman ima pravo da potražuje ukupno 300,00 KM radi pristupa sjednici Kantonalnog suda, a ne iznos koji je naveo u troškovniku, zbog čega je odbio žabu branioca, advokata Selmana Zijadića. Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da su u predmetnom postupku pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Naime, apelant navodi „da se ima primijeniti odredba člana 4. stav 1. tačka b) Tarife, jer se odluke po žalbi pred kantonalnim sudom donose o strane vijeća, zbog čega braniocu na ime pristupa na sjednicu vijeća po žalbi kod Kantonalnog suda pripada 200 bodova, odnosno iznos od 600,00 KM“. Također, apelant navodi da „nije tačno da je branitelj potraživao iznos od 300 bodova za održanu sjednicu vijeća, nego je odbrana u skladu s citiranim članom Tarife potraživala iznos od 200 bodova odnosno 600,00 KM…“.

5. Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad advokata ("Službene novine Federacije BiH", br. 22/04 i 24/04-ispravka) u relevantnom dijelu glasi:

Odbrana okrivljenog (osumnjičenog i optuženog), zastupanje oštećenog, kao i odbrana pravnog lica na glavnom pretresu Član 4. st. (1) i (2)

1. Za odbranu optuženog (učinitelja ili pravne osobe), zastupanje privatnog tužitelja ili oštećenog, advokatu pripada sljedeća nagrada:

a) pred sudijom pojedincem općinskog suda 100 bodova

b) pred vijećem trojice općinskog suda 200 bodova

c) pred kantonalnim sudom 300 bodova […]

2. Za odbranu optuženog i zastupanje oštećenog pred drugostepenim sudom, advokatu pripada sljedeća nagrada:

– na sjednici vijeća drugostepenog suda kao za odbranu pred prvostepenim sudom; […]

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi primijenili pozitivno-pravne propise, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Općinski sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na imovinu, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4914/19 (Zajednička advokatska kancelarija… | Sudska praksa | Aktio