Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3488/18 (S. K.)

Odluka donesena 26. 03. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Raskid ugovora
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3488/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 03. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. marta 2020. godine, u predmetu broj AP-3488/18, rješavajući apelaciju Slaviše Kovačevića, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slaviše Kovačevića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 081203 18 Rev od 5. aprila 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Slaviša Kovačević (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Predrag Baroš, advokat iz Banje Luke, podnio je 25. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 081203 18 Rev od 5. aprila 2018. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 081203 16 P 2 od 23. januara 2017. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev, kojim je tražio da se ugovor o zajedničkom ulaganju (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor) raskine, te da se naloži tuženim Dobrica d.o.o. Herceg Novi i M. Ž. (u daljnjem tekstu: I tuženi i II tuženi ili tuženi) da apelantu vrate po osnovu navedenog ugovora primljeni iznos od 888.860,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama, te je obavezan apelant da tuženim naknadi troškove postupka.

3. U obrazloženju presude, Osnovni sud je istakao da među parničnim strankama nije sporno da su apelant i I tuženi, putem II tuženog kao punomoćnika I tuženog, zaključili predmetni ugovor, kojim ugovorom ugovorači potvrđuju da su udruženim sredstvima pod firmom I tuženog učestvovali u privatizaciji preduzeća „Banjalučki velesajam“ d.o.o. Banja Luka. Zatim, da je u članu 2. navedenog ugovora propisano da I tuženi saglasno potvrđuje da je apelant kao njegov partner suvlasnik 50% od osnivačkog uloga upisanih u registru suda, u svrhu privatizacije navedenog preduzeća, a da je članom 3. propisano da ugovarači saglasno potvrđuju da od ukupnog ulaganja za privatizaciju navedenog preduzeća pod firmom I tuženog upisano i registrovano ulaganje u ukupnom iznosu od 1.777.720,00 KM, od čega ukupna investicija svakog od ulagača iznosi po 50% ili izraženo u novcu 888.860,00 KM (sve bliže opisano u obrazloženju presude).

4. Vezano za apelantov tužbeni zahtjev, kojim je tražio da se predmetni ugovor raskine, Osnovni sud je naveo da je taj ugovor raskinut 24. oktobra 2005. godine. Naime, u skladu sa odredbom člana 124. i 125. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) predmetni ugovor je raskinut zbog neispunjenja obaveze od strane apelanta, odnosno po samom zakonu i to „24. oktobra 2015. godine“ (očigledna greška u pisanju, radi se o 24. oktobru 2005. godine). U vezi s tim, Osnovni sud je istakao da je navedenu činjenicu utvrdio na osnovu obavještenja (o raskidu ugovora) I tuženog od 24. oktobra 2005. godine (koji dokaz je upravo apelant predložio i izveo pred Osnovnim sudom). Osnovni sud je nadalje detaljno obrazložio zašto smatra da je predmetni ugovor raskinut u skladu sa navedenim odredbama ZOO, te je istakao da stoga apelantov tužbeni zahtjev za raskid ugovora nije osnovan (sve bliže opisano u obrazloženju navedene presude).

5. Takođe, Osnovni sud je istakao da nije osnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim traži vraćanje odnosno isplatu iznosa od 888.860,00 KM, prema potvrdi od 12. februara 2003. godine (u daljnjem tekstu: potvrda), prema kojoj je po navodima apelanta, apelant II tuženom u ime i za račun I tuženog, a na osnovu predmetnog ugovora o zajedničkom ulaganju isplatio navedeni iznos.

6. Osnovni sud je naveo da je doveo navedenu potvrdu, u vezu sa ostalim dokazima i to Izvodom iz sudskog registra za „Banjalučki velesajam“ d.o.o. Banja Luka od 12. oktobra 2010. godine, iz koga se vidi da je I tuženi kasnije upisao unos osnivačkog uloga, a prema nalazu vještaka M. Z. od 10. marta 2006. godine i „VRAL Audit“ d.o.o. Banja Luka od 18. aprila 2006. godine, postoje pojedinačni računi kojim je I tuženi dokazao način finansiranja građenja dvije hale i opremanja istih, koje je upisao kao osnivački ulog. Zatim, da je navedenu potvrdu doveo u vezu sa izjavama II tuženog i zakonskog zastupnika I tuženog, koji su negirali prijem novca, te osporili vjerodostojnost potvrde. U vezi s tim je istakao, da je potvrđeno da je svjedok S. K. preuzeo od II tuženog bjanko list, ovjeren pečatom I tuženog i sa potpisom II tuženog, u svrhu podnošenja zahtjeva za zaključenje aneksa ugovora, a koji list je kopiran. Naime, potpuno su istovjetni otisak pečata i potpis na navedenom zahtjevu, kao i na predmetnoj potvrdi, s tim što je na kopiji podnesen navedeni zahtjev, što je potvrđeno nalazom i mišljenjem vještaka grafološke struke Lj. G., kao i njegovim iskazom ( „Otisak pečata i potpis na fotokopiji „zahtjeva za potpisivanje aneks ugovora“ i otisak pečata i potpis na orginalu „potvrde o prijemu novca u svrhu zajedničkog ulaganja“, su potpuno identični, nastali na način što je zajednički sklop otiska pečata i potpisa sa orginala predmetne potvrde „prenesen“ računarskim „muviranjem“ digitalizovane slike ili sukcesivnim fotokopiranjem na predmetni zahtjev za potpisivanje aneksa ugovora“).

7. Nakon toga, Osnovni sud je ukazao da je svjedok S. K. (apelantov otac) na ročištu kod Osnovnog suda (u drugom predmetu) od 23. februara 2006. godine, naveo da je novac u gotovini u iznosu od 888.860,00 KM predao II tuženom u određenoj kancelariji, koji iskaz je identičan apelantovom iskazu u ovoj pravnoj stvari, kao i iskazu navedenog svjedoka S. K.. Naime, navedene izjave potpuno su različite od sadržaja predmetne potvrde, u kojoj je navedeno da je predaja novca izvršena u sudu nakon ovjere ugovora i da je apelant II tuženom isplatio označeni iznos. Pored toga, Osnovni sud je ukazao da iz uvjerenja „Posrednik“ d.o.o. Herceg Novi od 29. januara 2016. godine, proizlazi da se u poslovnim knjigama I tuženog, od 12. februara 2003. godine do izdavanja uvjerenja, nije pojavio navedeni iznos, niti apelant kao komitent, koji dokaz takođe potvrđuju da su paušalne izjave apelanta i svjedoka S.K. u vezi predaje novca II tuženom.

8. Osim navedenog, Osnovni sud je istakao da je svaki poslovni subjekt, koji ima dozvolu za rad, obavezan poslovati preko transakcijskog računa, dužan svaki dokument provesti u evidencijama knjige blagajne, te uplate izvršiti na transakcijski račun. U vezi s tim je istakao, da je novac koji je namijenjen na ime povećanja broja osnivača i osnivačkog uloga u preduzeću „Banjalučki velesajam“ d.o.o., trebao biti uplaćen na transakcijski račun I tuženog ili na depozitni račun sudskog registra nadležnog suda, a nije se mogao platiti iz ruke u ruku fizičkog lica apelanta, fizičkom licu II tuženom. Takođe je istakao, da osim navedene potvrde apelant nije pružio ni jedan drugi dokaz, nikakav pisani dokument, te da nije izvršio uplatu na registrovani transakcijski račun I tuženog, niti je „navedena priznanica“ provedena u finansijskoj dokumentaciji prema računovodstvenim standardima.

9. Okružni sud u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) donio je 13. decembra 2017. godine Presudu broj 71 0 P 081203 17 Gž 2, kojom je odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu.

10. U obrazloženju presude, Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud, suprotno žalbenim navodima, cijenio dokaze saglasno odredbi člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te da nije povrijedio odredbu člana 123. stav 2. ZPP. Naime, kod činjenice da je apelant u posjedu navodno originalne potvrde o predaji novca koja je potpisana od strane II tuženog, tuženi su nastojali oboriti apelantove tvrdnje da je predao novac II tuženom i u tom pravcu je izveden i dokaz vještačenjem po vještaku grafološke struke LJ. G.. U vezi s tim je istakao, da upravo iz nalaza i mišljenja navedenog vještaka proizlazi da je potvrda o prijemu novca falsifikat i da su tačni navodi II tuženog da je apelantu predao bjanko papir sa potpisom i pečatom radi sastavljanja zahtjeva za produženje roka aneksa ugovora. Dakle, upravo na navedenom nalazu i mišljenju je prvostepeni sud izveo pravilan zaključak da apelant nije predao novac II tuženom.

11. Okružni sud je naveo da se pravilno žalbom ukazuje da nije od značaja mjesto predaje novca, kod činjenice da sud zaključuje da novac nije nikako predat II tuženom, onda je nebitno mjesto gdje je trebao biti predat. Nadalje je naveo, da ni način uplate i porijeklo novca nisu od uticaja na odluku o tužbenom zahtjevu, jer način na koji je izvršena isplata koja se protivi pozitivnim zakonskim propisima može biti sankcionisana na drugi način, a ne time da se ospori nekom pravo na njegov novac, pod uslovom da je taj novac predat II tuženom, što ovde nije slučaj. Zatim, žalbeni navodi kojima se ukazuje da Nalaz i mišljenje vještaka LJ. G. idu u prilog apelantu, nisu osnovani. Naime, Okružni sud je naveo da se pažljivim čitanjem nalaza i mišljenja vještaka LJ. G., može utvrditi da je orginalna potvrda sa pečatom i potpisom II tuženog, kao bjanko potvrda, iskorištena i kopirana u svrhu podnošenja zahtjeva za potpisivanje aneksa ugovora, a nakon toga je u tu bjanko potvrdu unesen sadržaj koji negira II tuženi. U vezi s tim je istakao, da je nemoguće da dva dokumenta budu potpuno identična kada je u pitanju otisak pečata i potpis na fotokopiji zahtjeva za potpisivanje aneksa ugovora, jer II tuženi nije predao apelantu dvije potvrde, odnosno dva memoranduma, kako bi jedan poslužio kao zahtjev za potpisivanje aneksa ugovora, a drugi kao potvrda o prijemu novca.

12. Vrhovni sud je 5. aprila 2018. godine donio Presudu broj 71 0 P 081203 18 Rev, kojom je odbio apelantovu reviziju.

13. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je istakao da suprotno revizionim navodima potvrda o prijemu novca, čijom valjanošću se apelant opširno bavi, nije bila dovoljno uporište za zaključak da je apelant isplatio II tuženom, kao punomoćniku I tuženog, označeni novčani iznos. U vezi s tim je istakao, kad se i prihvate revizioni navodi da ne stoji obrazloženje drugostepenog suda da je predmetna potvrda falsifikat, s obzirom da se u sačinjenom nalazu vještak grafološke struke nije izjasnio na taj način, te kad se u skladu sa odredbom člana 242. ZPP ima u vidu dodatno izjašnjenje vještaka od 5. februara 2018. godine (kojim vještak spori da je ustvrdio da se radi o falsifikatu), opet nema mjesta drugačijem zaključku, koji zaključak nije ni izveden samo ocjenom sačinjenog nalaza, već ocjenom i drugih izvedenih dokaza.

14. Nakon toga, Vrhovni sud je ukazao na određene dijelove izjašnjenje vještaka grafološke struke, iz pismenog nalaza sačinjenog 6. jula 2014. godine, koje izjašnjenje je rezultat usporedbe fotokopije zahtjeva za zaključenje aneksa ugovora o osnivanju d.o.o. i originalna potvrde o prijemu novca. Naime, da su otisak pečata i potpis potpuno identični u pogledu uglovnog položaja pečata i ose slova, a da praktički „nije moguće proizvesti/napisati dva potpuno identična potpisa u beskonačnim pokušajima potpisivanja" i da je „pojava dva potpuno identična potpisa automatski dokaz falsifikovanja potpisa datog lica nekom od metoda krivotvorenja“, te da je u konkretnom slučaju otisak pečata i autentičan potpis sa originala potvrde o prijemu novca prenesen na konačnu formu zahtjeva za potpisivanje ugovora, koji može ali i ne mora biti fotokopija, metodom sukcesivnih fotokopiranja ili kompjuterskom obradom i muviranjem digitalizovane slike istih. Vrhovni sud je naglasio, da kad se to izjašnjenje dovede u vezu sa iskazom II tuženog (po kome je svjedoku S. K. dao bjanko potpisan zahtjev za zaključenje aneksa ugovora o osnivanju), vjerodostojnost prezentirane potvrde o prijemu novca dovedena je u ozbiljnu sumnju. Pored toga, Vrhovni sud je naveo da treba imati u vidu da je prema sadržaju potvrde do isplate novca došlo u sudu nakon ovjere ugovora, dok je S. K. (apelantov otac) u postupku kod registarskog suda (ročište od 23. februara 2006. godine) izjavio da je on lično, u svojoj kancelariji, isplatio II tuženom iznos od 888.860,00 KM. Zatim je naveo, da nije logično da se toliki novčani iznos, na ime osnivačkog uloga, daje u ruke, iako je I tuženi pravni subjekt koji mora imati transakcioni račun, pa bi bilo sasvim logično da se plaćanje i zbog knjigovodstvene evidencije vrši preko računa. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je istakao da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da nisu dokazani navodi tužbe o isplati navedenog novčanog iznosa.

15. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

16. Apelant je istakao, između ostalog, da je drugostepeni sud pogrešno cijenio nalaz i mišljenje vještaka LJ. G., da je radi toga tražio dodatno očitovanje od navedenog vještaka, koji je dostavio pojašnjenje svog nalaza i tom prilikom istakao „Ja sam postupio po zadatku za vještačenje i na jasan način utvrdio da je sa originala Potvrde zajednički sklop otiska pečata i potpisa prenesen na Zahtjev za potpisivanje aneksa, uslijed čega iz mog Nalaza ne proizlazi da je Potvrda o prijemu novca falsifikat, niti da je bjanko potvrda iskorištena i kopirana u svrhu podnošenja zahtjeva za potpisivanje aneksa ugovora nakon čega je u istu unesen odgovarajući sadržaj, niti je meni kao vještaku dat zadatak da se izjasnim na okolnosti starosti zajedničkog sklopa pečata i potpisa na originalu predmetne Potvrde, uslijed čega se na te okolnosti nisam izjašnjavao, uslijed čega se iz mog Nalaza ne može izvući prethodno citirani zaključak iz obrazloženja presude Okružnog suda od 13. decembra 2017. godine“. Apelant je naveo, da je Vrhovni sud uvažio naknadno izjašnjenje vještaka (koje je apelant, u skladu sa članom 242. ZPP, priložio uz reviziju), ali je iskaz vještaka doveo u vezu sa iskazom tužene strane, da bi konačno utvrdio da je vjerodostojnost prezentovane potvrde o prijemu novca dovedena u ozbiljnu sumnju. Apelant smatra da je takva tvrdnja Vrhovnog suda apsurdna, pa je u vezi s tim istakao svoju ocjenu izvedenih dokaza. Apelant je na kraju istakao da je prezentovao originalni primjerak potvrde i na jasan način dokazao da je izvršena predaja novčanog iznosa naznačenog u potvrdi, a da su nižestepene sudske instance i Vrhovni sud odbili postavljeni tužbeni zahtjev apelanta bez adekvatnog obrazložanja, pa da je očigledno da se osporena odluka ne zasniva na pravnim normama.

Relevantni propisi

17. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 - OUS., 45/09 - OUS, 49/09 i 61/13), u relevantnom djelu glasi: Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

DOKAZI

1. Opšte odredbe Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.

Član 242.

Stranke mogu u reviziji iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako se oni odnose na povrede odredaba parničnog postupka koje su učinjene u postupku pred drugostepenim sudom.

18. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

19. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

20. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelant, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu zbog proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene pozitivno-pravnih propisa. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

21. Prije svega, Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda proizlazi da apelant osporava zaključak redovnih sudova u dijelu u kojem je tražio da se obavežu tuženi da mu vrate po osnovu predmetnog ugovora o zajedničkom ulaganju primljeni iznos od 888.860,00 KM. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene pozitivno-pravnih propisa, pa takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP- 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U kontekstu navedenog, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi u konkretnom slučaju, na osnovu izvedenih dokaza u predmetnom parničnom postupka, zaključili, između ostalog, da apelant, kao tužitelj, u toku postupka nije dokazao da je tuženim isplatio novčani iznos, koji potražuje svojim tužbenim zahtjevom. Takođe, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud u osporenoj odluci, kao konačnoj odluci u konkretnom slučaju, uzeo u obzir i dodatno izjašnjenje vještaka LJ. G., koje je apelant priložio uz reviziju (u skladu sa članom 242. ZPP), a na koje apelant ukazuje i u apelaciji, te jasno i detaljno objasnio zašto smatra da to izjašnjenje ne može uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Dovodeći u vezu relevantne odredbe ZPP sa odlučenjem redovnih sudova, te obrazloženjem koje su dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju sudova. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena presuda. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

22. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3488/18 (S. K.) | Sudska praksa | Aktio