Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4712/19 (M. A.)
Odluka donesena 26. 03. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4712/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 03. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. marta 2020. godine, u predmetu broj AP-4712/19, rješavajući apelaciju Mirze Aljića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mirza Aljić protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 K 055918 19 Kž 2 od 19. septembra 2019. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama broj 33 0 K 055918 17 K 2 od 1. februara 2019.godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirza Aljić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Haris Salkanović advokat iz Živinica, podnio je 4. decembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 K 055918 19 Kž 2 od 19. septembra 2019. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama broj 33 0 K 055918 17 K 2 od 1. februara 2019.godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, optuženi (Dž.M., apelant i A.A.) oglašeni su krivim zbog krivičnog djela teška tjelesna ozljeda iz člana 172. stav l. u vezi člana 31. Krivičnog zakona FBiH te su Dž.M. i A.A. osuđeni na kazne zatvora u trajanju od po tri mjeseca, dok je apelantu izrečena uvjetna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci i istovremeno određeno da se ista neće izvršiti ukoliko apelant u roku od dvije godine po pravosnažnosti prvostepene presude ne učini novo krivično djelo. Također, oštećeni M.F. je sa svojim imovinskopravnim zahtjevom upućen na parnični postupak. Naime, optuženi su oglašeni krivim što su kritičnog dana i sata u prostorijama određene diskoteke i izvan tog objekta, radeći u svojstva zaštitara, u trenutku kada se oštećeni popeo na binu, prišli mu apelant, A.A. i Dž.M., pa su iako su bili svjesni i znali da će ga na taj način teško tjelesno ozlijediti, a što su i htjeli, apelant i A.A. uhvatili oštećenog za ruke, a Dž.M. je oštećenog zatvorenom šakom - pesnicom udario u lice, a potom i u bradu - usta, te ga svukli sa bine i oborili na pod, te ga zajedno sa Dž.M. nogama udarali po njegovim nogama, leđima i grudnom košu, a potom su ga, izvodeći ga iz objekta tukli nogama i rukama, uslijed čega je oštećeni zadobio teške tjelesne ozljede.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud, na osnovu provedenih dokaza, pravilno utvrdio da su optuženi (pa tako i apelant) učinili krivično djelo za koje su oglašeni krivim u vrijeme i na način opisan u izreci prvostepene presude. Kantonalni sud je naveo da je oštećeni u svom iskazu naveo da su mu povrede nanijeli optuženi, koji su radili na obezbjeđenju, opisujući način nanošenje povreda od svakog optuženog. Naime, Kantonalni sud je, imajući u vidu da je oštećeni detaljno opisao događaj, kao i momenat povređivanja, naveo da nesporno proizlazi da su apelant i A.A., zajedno sa Dž.M. popeli se na binu gdje se nalazio oštećeni, da je optuženi Dž.M. oštećenom zadao udarac bokserom u predio lica, kao i da su istovremeno pored oštećenog bili prisutni apelant i A.A. koji su oštećenog uhvatili za ruke i držali dok mu je Dž.M. zadavao udarac bokserom u predio lica, da su apelant i A.A. nakon toga oštećenog bacili sa te bine na pod diskoteke i tu su ga šutali sva trojica optuženih nogama. Kantonalni sud je naveo da je iskaz oštećenog u svemu potvrđen i drugim provedenim dokazima. Osnovom navedenog, Kantonalni sud je zaključio da su sva trojica optuženih učestvovala u izvršenju predmetnog krivičnog djela odnosno nanošenju povreda da oštećenom, te da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primjenio krivični zakon kada je optužene oglasio krivim da su kao saizvršioci učinili krivično djelo teška tjelesna povreda, zbog čega je apelantovu žalbu po ovom žalbenom osnovu odbio kao neosnovanu. Kantonalni sud je prihvatio olakšavajuće okolnosti koje je prvostepeni sud prilikom odlučivanja o vrsti i visini krivičnopravne sankcije utvrdio i cijenio na strani apelanta (da je oženjen, do sada neosuđivan, te protek vremena od izvršenja krivičnog djela).
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Naime, apelant navodi da „apelant nije držao oštećenog u trenutku primanja udarca u lice, te da nije učestvovao u nanošenju teške tjelesne povredu oštećenom...“.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava, na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević