Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4886/19 (B. R.)
Odluka donesena 26. 03. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Invalidnina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4886/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 03. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. marta 2020. godine, u predmetu broj AP-4886/19, rješavajući apelaciju Bogdana Radovanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Bogdan Radovanović protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 020313 17 Uvp od 2. oktobra 2019. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 020313 17 U od 31. augusta 2017.
godine i Rješenja Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite broj 16-03/4-1-2-560-425/14 od 6. februara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Bogdan Radovanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Dalibor Mrša, advokat iz Banjaluke, podnio je 19. decembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 020313 17 Uvp od 2. oktobra 2019. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 020313 17 U od 31. augusta 2017. godine i Rješenja Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite broj 16-03/4-1-2-560-425/14 od 6. februara 2017. godine.
2. Osporenom odlukom Vrhovnog suda uvažen je zahtjev tuženog (Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske) za vanredno preispitivanje presude i preinačena nižestepena presuda tako da je odbijena kao neosnovana tužba podnesena radi poništenja rješenja tuženog od 6. februara 2017. godine (kojim je ukinuto rješenje Odjeljenja za boračko-invalidsku zaštitu Grada Banjaluka broj06-560-214/2014 od 20. juna 2014. godine i riješeno tako da je apelantu priznato svojstvo RVI X kategorije sa 20% vojnog invaliditeta po osnovu bolesti koja se ispoljila pod okolnostima vršenja vojne dužnosti u rat kao pripadnika OS RS i priznato mu pravo na ličnu invalidninu u visini od 5% od osnovice, počev od 1. marta 2017. godine pa nadalje, dok za to postoje zakonom propisani uslovi).
3. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je nalaz i mišljenje drugostepene ljekarske komisije od 25. januara 2017. godine na kojem se zasniva osporeni akt od 6. februara 2017. godine potpun, jasan i dovoljno obrazložen, te da sadrži sve činjenice značajne za donošenje rješenja, što znači da je sačinjen u skladu sa odredbama člana 5. stav 2. i 5. Pravilnika o radu ljekarskih komisija (u daljnjem tekstu: Pravilnik). Ovo stoga jer je isti dat na osnovu medicinske i druge dokumentacije apelanta i neposrednog pregleda istog, te što je u nalazu i mišljenju valjano obrazloženo kakva je priroda psihičkog oboljenja koje se kod apelanta ispoljilo u toku rata (psihoza-šizofrenija) koje oboljenje se po Međunarodnoj klasifikaciji bolesti smatra endogenom, multifaktorijalno uslovljenom bolešću na čiji nastanak utiču, između ostalih, i socijalni faktori u okviru kojih je vršenje vojne dužnosti u ratnim uslovima. Vrhovni sud je naveo da je navedeno oboljenje cijenjeno po tački T-231 a Liste sa 80% uz dalje valjano obrazloženje na koji način je utvrđen udio vojnog invaliditeta u slučaju apelanta od ukupno 20% shodno odredbi člana 10. Pravilnika. Vrhovni sud je istakao da je pogrešan stav nižestepenog suda da tuženi nije imao ovlaštenje da na slučaj apelanta primijene Pravilnik, te da je tuženi pravilno postupio kada je u postupku revizije otklonio nedostatke u pogledu primjene Pravilnika u postupku prevođenja prilikom donošenja rješenja od 20. juna 2014. godine, a za što ima ovlaštenje u odredbama člana 98. stav 1. i 4. i 99. stav 1. i 3. Zakona o pravima boraca.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je redovni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio pozitivno-pravne propise. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević