Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4866/18 (I. K.)
Odluka donesena 26. 03. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Izdržavanje
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4866/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 03. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. marta 2020. godine, u predmetu broj AP-4866/18, rješavajući apelaciju Igora Katanića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Igor Katanić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 P 064898 18 Rev od 19. juna 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Igor Katanić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Petrova, kojeg zastupa Dušan Todorović, advokat iz Doboja, podnio je 25. avgusta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 85 0 P 064898 18 Rev od 19. juna 2018. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 85 0 P 064898 17 P od 9. novembra 2017. godine izmijenjena je presuda Osnovnog suda od 10. juna 2013. godine u pogledu visine apelantovog doprinosa za izdržavanje mldb. S.K. i obavezan je apelant da na ime doprinosa za izdržavanje svoje mldb. kćerke S.K. mjesečno plaća iznos od 200,00 KM, počev od 1. juna 2017. godine, pa sve dok za to postoje zakonski razlozi i to tako što će dospjele obroke, odnosno razliku dospjelih obroka, isplatiti odjednom u roku od 30 dana od dana donošenja presude, a buduće mjesečne obroke plaćati najkasnije do petog u mjesecu za protekli mjesec, na ruke majke D.V. Odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
3. U obrazloženju odluke Osnovni sud je naveo da je pravosnažnom presudom tog suda od 10. juna 2013. godine S.K. (zajednička mldb. kćerka tužiteljice D.V. i apelanta) povjerena majci na daljnju zaštitu, vaspitanje i izdržavanje, dok je apelant obavezan da za njeno izdržavanje doprinosi mjesečno iznos od 30 % od zajamčenog ličnog dohotka koji se ostvaruje u Republici Srpskoj do petog u mjesecu za prethodni mjesec. Osnovni sud je ukazao da je Porodičnim zakonom propisano da zainteresovano lice može tražiti da sud povisi, snizi ili ukine izdržavanje dosuđeno ranijom pravosnažnom presudom ako su se izmijenile okolnosti na osnovu kojih je ranija presuda donesena (član 263. stav 1.), da su roditelji prvenstveno obavezni da izdržavaju maloljetnu djecu i u izvršavanju te obaveze moraju da iskoriste sve svoje mogućnosti (član 232. stav 2.), te da će prilikom utvrđivanja mogućnosti lica koje je dužno da daje izdržavanje sud uzeti u obzir sva njegova primanja i stvarne mogućnosti da stiče povećanu zaradu, kao i njegove potrebne i zakonske obaveze po osnovu izdržavanja (član 253. stav 3.). Osnovni sud je naveo da je utvrdio da mldb. S.K, koja sada ima šest godina, ima veće potrebe u odnosu na vrijeme donošenja prethodne sudske odluke kada je imala dvije i po godine, s obzirom da ju je potrebno uključiti u obrazovno-vaspitne aktivnosti, treninge i školu stranih jezika. Takođe, da je utvrdio da su nastupile promjenjene okolnosti i na apelantovoj strani, koji sada radi u Njemačkoj i mjesečno zarađuje 1.340,00 EUR, a koja primanja su višestruko veća u odnosu na primanja koja je ostvarivao u vrijeme donošenja ranije presude (185,00 KM). Osnovni sud je ukazao da je odredbom člana 259. stav 2. Porodičnog zakona propisano da se ako se plata, penzija ili stalna novčana renta ostvaruje u inostranstvu, plaćanje budućih mjesečnih iznosa može odrediti i u fiksnom iznosu i u valuti u kojoj se ti prihodi ostvaruju. Slijedom navedenog, Osnovni sud je naveo da je obavezao apelanta na plaćanje doprinosa za izdržavanje djeteta u iznosu od 200,00 KM, nalazeći da je taj iznos, uz doprinos majke, dovoljan za zadovoljavanje potreba mldb. S.K, kao i da apelant nema zakonsku obavezu izdržavanja drugih lica. Pri tome je naglasio da je tužbeni zahtjev tužiteljica kojim su tražile da se apelant obaveže da na ime doprinosa za izdržavanje mldb. S.K. isplaćuje 50% plate koju ostvaruje previsoko postavljen, s obzirom da je zakonom propisan maksimalan iznos koji se može odrediti.
4. Presudom Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 P 064898 18 Gž od 11. januara 2018. godine odbijene su žalbe apelanta i tužiteljica i potvrđena je prvostepena presuda.
5. U obrazloženju odluke Okružni sud je naveo da je paušalan žalbeni navod tužiteljica da je prvostepeni sud proizvoljno primijenio odredbu člana 259. stav 2. Porodičnog zakona, kao i žalbeni prigovori o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i povredi odredaba postupka. Nadalje je naveo da je apelant žalbenim prigovorima pravilno ukazao da je tužiteljica u konkretnom slučaju mogla biti samo mldb. S.K, ali da navedeni propust nije uticao na pravilnost i zakonitost pobijane presude. Okružni sud je takođe naveo da je neosnovan apelantov navod da je mogao biti obavezan na plaćanje iznosa za izdržavanje jedino od dana donošenja prvostepene presude, jer je tužiteljica od dana podnošenja tužbe (1. juna 2017. godine) zahtijevala izmjenu ranije presude u pogledu visine apelantovog doprinosa za njeno izdržavanje.
6. Vrhovni sud je Presudom broj 85 0 P 064898 18 Rev od 19. juna 2018. godine usvojio reviziju tužiteljica i preinačio drugostepenu presudu na način da je usvojena žalba tužiteljica i preinačena prvostepena presuda na način da je apelant obavezan da na ime doprinosa za izdržavanje svoje mldb. kćerke S.K. mjesečno plaća iznos od 400,00 KM, umjesto 200,00 KM, počev od 1. juna 2017. godine, pa sve dok za to postoje zakonski razlozi i to tako što će dospjele obroke, odnosno razliku dospjelih obroka, isplatiti odjednom, a buduće mjesečne obroke plaćati najkasnije do petog u mjesecu za protekli mjesec, na ruke majke D.V. Odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
7. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da, polazeći od službenog deviznog kursa propisanog odredbama člana 32. Zakona o centralnoj banci Bosne i Hercegovine, tuženi na mjesečnom nivou zarađuje 2.613,00 KM. S tim u vezi je istakao da je osnovan revizioni prigovor da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili odredbe člana 259, u vezi sa članom 261. Porodičnog zakona, s obzirom da 15 % od navedenog novčanog iznosa iznosi 390,00 KM, te da je dosuđeni iznos od 200,00 KM ispod zakonskog minimuma propisanog odredbom člana 261. Porodičnog zakona. Slijedom navedenog Vrhovni sud je zauzeo stanovište da je iznos od 400,00 KM kao doprinos jednog roditelja u konkretnom slučaju dovoljan da podmiri potrebne mldb. tužiteljice.
Apelacioni navodi
8. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je u odgovoru na reviziju istakao da je revizija tužiteljica neblagovremena, da vrijednost pobijanog dijela presude ne prelazi 30.000,00 KM u smislu odredaba člana 237. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te da je revizioni prijedlog tužiteljica neodređen. Takođe navodi da je u odgovoru na reviziju predložio da Vrhovni sud odbaci, a ne da odbije reviziju, kako je to navedeno u obrazloženju osporene odluke, te da Vrhovni sud nije dao odgovor na navedene apelantove prigovore.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je Vrhovni sud primijenio procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. Ustavni sud primjećuje da se apelacionim navodima osporava nadležnost Vrhovnog suda da u konkretnom slučaju odlučuje po reviziji koju su izjavile tužiteljice iz razloga što apelant smatra da je revizija izjavljena neblagovremeno, kao i da za odlučivanje po reviziji nisu bili ispunjeni uslovi propisani odredbom 237. ZPP. U pogledu apelantovih navoda o neblagovremenosti predmetne revizije Ustavni sud zapaža da iz dopisa Osnovnog suda i fotokopije koverte u kojoj je revizija upućene sudu, koja dokumentacija je dostavljena Ustavnom sudu od strane tužiteljica uz odgovor na apelaciju, proizlazi da su tužiteljice drugostepenu odluku zaprimile 24. januara 2018. godine a reviziju su putem pošte poslale sudu 23. februara 2018. godine, odnosno da je revizija izjavljena blagovremeno. U vezi sa apelantovim navodima da u konkretnom slučaju nisu bili ispunjeni zakonom propisani uslovi za odlučivanje Vrhovnog suda po reviziji tužiteljica, Ustavni sud ukazuje da je u više odluka ispitivao isto činjenično i pravno pitanje i zaključio da, shodno odredbama člana 237. stav 3. Vrhovni sud ima diskreciono ovlaštenje da procijeni da li bi odlučivanje o reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima (vidi, exempli causa, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 3750/17 od 27. februara 2018. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud uočava da u konkretnom slučaju Vrhovni sud nije obrazložio zbog čega je predmetnu reviziju dozvolio, iako vrijednost pobijanog dijela nije prelazila iznos od 30.000,00 KM, odnosno nije obrazložio da je revizija dozvoljena jer bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o pitanju koje je Vrhovni sud morao obrazložiti. Međutim, imajući u vidu diskrecionu mogućnost Vrhovnog suda, koja slijedi iz navedene zakonske odredbe, a koja mu dopušta da, izuzetno, dozvoli reviziju u svim predmetima, ako ocijeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, te imajući u vidu jasno i precizno obrazloženje presude Vrhovnog suda iz kojeg slijedi da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili odredbe člana 259, u vezi sa članom 261. Porodičnog zakona, i u vezi s tim sagledavajući kompletan postupak, Ustavni sud smatra da navedeni propust u okolnostima konkretnog slučaja nije uticao na pravičnost postupka u cjelini. Stoga Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević