Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4691/19 (B.K.)
Odluka donesena 26. 03. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4691/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 03. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. ožujka 2020. godine, u predmetu broj AP-4691/19, rješavajući apelaciju koju je podnio B. K., na osnovi članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio B. K.
protiv Presude Kantonalnoga suda u Širokome Brijegu broj 63 0 K 027975 19 Kž 2 od 18. rujna 2019. godine i Presude Općinskoga suda u Ljubuškom broj 63 0 K 027975 17 K 2 od 7. prosinca 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. B. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Posušja, kojega zastupa Zajednički odvjetnički ured Jurišić & Ćulanić iz Mostara, podnio je 2. prosinca 2019. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Širokome Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 63 0 K 027975 19 Kž 2 od 18. rujna 2019. godine Presude Općinskoga suda u Ljubuškom broj 63 0 K 027975 17 K 2 od 7. prosinca 2018. godine.
2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnoga suda, oglašen je krivim apelant zbog počinjenja kaznenoga djela Krivotvorenje isprave iz čl. 373. st. 1. Kaznenog zakona (u daljnjem tekstu: KZ), te mu je izrečena novčana kazna u određenome iznosu, koja se ima uplatiti u roku od 30 dana od dana pravomoćnosti presude, te određeno da ukoliko apelant ne plati novčanu kaznu u ostavljenome roku, da će se ista zamijeniti kaznom zatvora.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud naveo da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je apelant dana 18. veljače 2011. godine putem špedicijske kuće „Tolušić“ d.o.o. Posušje, prilikom uvoza i carinjenja motornoga vozila marke Ford Focus, priložio carinskoj ispostavi Grude, prethodno pribavljeni krivotvoreni račun od 3. veljače 2011. godine, o kupnji predmetnoga vozila za iznos od 5.800,00 Eura, na kojemu je navedeno da je izdan od strane poduzeća „KFZ“ Handel Weisenburger, iako navedeno poduzeće nije izdalo isti sa izjavom da roba koja se nalazi na predmetnom računu ispunjava određene uvjete kojima se smatra podrijetlo Europske zajednice. Kantonalni je sud istakao da, povodom prizivnih navoda apelanta da pobijana kazna nije obrazložena od strane prvostupanjskoga suda, te da nije utvrđena visina iznosa vrijednosti protupravne imovinske koristi koju je apelant pribavio činjenjem kaznenoga djela, ovaj sud ne nalazi da su takvi prigovori utemeljeni. Kantonalni je sud istakao da je utvrđenje visine iznosa vrijednosti protupravne koristi koja je pribavljena činjenjem predmetnoga kaznenoga djela irelevantno za postojanje predmetnoga kaznenoga djela Krivotvorenje isprave iz čl. 373. st. 1. KZ, a niti je uvjet da se određenoj osobi izrekne novčana kazna kao u konkretnome slučaju iz odredbi čl.
47. KZ. Kantonalni je sud naveo da se pri isticanju toga prigovora apelant poziva na bitne povrede odredaba kaznenoga postupka iz čl. 312. Zakona o kaznenom postupku, međutim da ne navodi u čemu bi se ta ista povreda ogledala, a niti navodi u čemu bi se ogledala navodna povreda kaznenoga zakona, te je zaključio da su takvi prizivni prigovori ocijenjeni kao paušalni. Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo smatrajući da je odluka u biti proizvoljna i bez uporišta u zakonu, pri čemu sud nije dao na zakonu utemeljene razloge odlučivanja.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovi činjenica konkretnoga predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević