Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3899/19 (A. H.)

Odluka donesena 26. 03. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3899/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 03. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. ožujka 2020. godine, u predmetu broj AP-3899/19, rješavajući apelaciju koju je podnijela Amra Hamzanija, na osnovi članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Amra Hamzanija protiv Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 137298 19 Rsž 3 od 11. srpnja 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Amra Hamzanija (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Feđad Začiragić odvjetnik iz Sarajeva, podnijela je 16. listopada 2019. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 137298 19 Rsž 3 od 11. srpnja 2019. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 8. siječnja 2020. godine.

2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnoga suda, obvezana je tuženica (Sparkassebank d.d. Sarajevo) da apelantici za određeni period isplati na ime naknade plaće 20.200,26 KM (umjesto 34.786,02 KM koliko joj je dosudio prvostupanjski sud), te na ime bonusa iznos od 3.802,10 KM (umjesto 4.819,22 KM koliko joj je dosudio prvostupanjski sud), sve sa zakonskom zateznom kamatom, te se obvezuje tuženica da Federalnom zavodu MIO isplati određeni iznos na ime doprinosa.

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud naveo da se prizivom tuženice utemeljeno ukazuje na pogrešan zaključak prvostupanjskoga suda da naknade koje potražuje apelantica joj pripadaju prema nalazu vještaka, te prihvaćenom pojašnjenju sa rasprave pred prvostupanjskim sudom, a da su zanemareni ugovor o radu i aneksi ugovora o radu apelantice, odnosno način na koji je ugovorena isplata plaće i u koje naknade je uračunat porez na dohodak. Kantonalni je sud istakao da s obzirom da je navodima priziva ukazano na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, to je ovaj sud zakazao raspravu pred drugostupanjskim vijećem, na temelju odredbe članka 217. st. 2. Zakona o parničnom postupku. Kantonalni je sud istakao da je rasprava zakazana radi provođenja već izvedenih dokaza, ali je ujedno provedeno i dopunsko vještačenje na okolnosti utvrđivanja osnovne neto plaće za svaki mjesec perioda utuženja, uvećano za minuli rad, bez poreza na dohodak, kao i visinu naknade za MIO, te je posebno iskazan iznos na ime bonusa. Kantonalni je sud istakao da apelantica nije legitimirana da u ovome postupku traži porez na dohodak, neovisno od činjenice što je prema odredbama materijalnoga prava u Zakonu o porezu na dohodak, kao zaposlenica, obveznik plaćanja poreza na dohodak. Kantonalni je sud istakao da je prema odredbi članka 27. st. 2. Zakona o porezu na dohodak propisano da obračuni, obustavu i isplatu akontacije poreza na dohodak vrši poslodavac ili sam obveznik poreza, pa su stoga oni dužni prilikom godišnjega obračuna poreza na dohodak i podnošenja prijave, prijaviti i uplatiti porez na dohodak na odgovarajući način. Kantonalni je sud naveo da kako apelantici pripada naknada u visini ugovorene neto plaće, uvećane za minuli staž, bez poreza na dohodak, to je apelantici naknada plaće za utuženi period, u mjesečnim iznosima, dosuđena prema visinama utvrđenim od strane vještaka financijske struke iz dopune nalaza i mišljenja od 5. srpnja 2019. godine, kao i danog pojašnjenja sa rasprave, uz činjenicu da stranke nisu imale primjedbi na obračunski dio. Kantonalni je sud naveo da kada je u pitanju naknada na ime bonusa, da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da apelantici po ovoj osnovi pripada naknada, ali je pogrešno utvrdio pogrešan iznos. Kantonalni je sud istakao da apelantici pripada navedeni bonus temeljem članka 96. Zakona o radu, kao i odredbi članka 154., 155., 158., i 189. Zakona o obligacionim odnosima kao vid naknade štete. Kantonalni je sud istakao da, kako je nesporno utvrđeno da je u periodu kada apelantica nije radila, naplaćen iznos od tzv. rizičnih potraživanja, da apelantici na temelju naknade štete pripada iznos koji predstavlja naknadu na ime bonusa u dosuđenome iznosu, a koja visina je dosuđena na temelju prihvaćenoga dopunskoga nalaza i mišljenja vještaka od 5. srpnja 2019. godine, te pojašnjenju danom na raspravi pred drugostupanjskim sudom. Kantonalni je sud naveo da apelantici pripada naknada na ime MIO, na temelju odredbe članka 3. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju u umanjenom dosuđenom iznosu, također prema dopuni nalaza i mišljenja od 5. srpnja 2019. godine.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica, u biti, smatra da je redoviti sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno i procesno pravo, na način da je arbitrarno primijenio odredbe Zakona o parničnom postupku i materijalnoga prava (npr. Zakona o porezu na dohodak, Zakona o obligacionim odnosima). Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr. pravo na učinkovit pravni lijek itd.), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih zasnovala na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnoga i procesnoga prava.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovi činjenica konkretnoga predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnoga suda, Ustavni sud, nasuprot navodima apelantice, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana ni na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba Zakona o parničnom postupku, niti na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba Zakona o porezu na dohodak i Zakona o obligacionim odnosima. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3899/19 (A. H.) | Sudska praksa | Aktio