Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3019/18 (S.D.)

Odluka donesena 26. 03. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Kleveta
  • Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
  • Dokazni postupak
  • Naknada štete
  • Nematerijalna šteta
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3019/18

Apelacija

Odluka o meritumu

26. 03. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3019/18, rješavajući apelaciju S. D., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav (3) tačka h), člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 26. marta 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija S. D. podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 72 0 P 056803 17 Gž od 9. marta 2018. godine u odnosu na pravo iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija S. D. podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 72 0 P 056803 17 Gž od 9. marta 2018. godine u odnosu na pravo iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zato što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. S. D. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Milan D. Petković, advokat iz Banjaluke, podnio je 25. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 P 056803 17 Gž od 9. marta 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i punomoćnika tuženog Saše Lazića (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 4. decembra 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Okružni sud je odgovor na apelaciju dostavio 12. decembra 2019. godine. Punomoćnik tuženog u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda u Gradiški (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 72 0 P 056803 16 P od 21. jula 2017. godine tuženi je obavezan da apelantu, na ime nematerijalne štete zbog duševnih bolova nastalih usljed povrede ugleda i časti koju je pretrpio zbog klevete iznesene u emisiji „Gost u studiju“ Radio Gradiška, isplati iznos od 4.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Istom presudom odbijen je ostali dio tužbenog zahtjeva i zahtjeva za naknadu troškova postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).

6. U toku postupka provedeni su dokazi koji su taksativno navedeni na strani 2 obrazloženja (između ostalog izvod iz stenograma emisije „Gost u studiju“, različiti ugovori, računi, vještačenje po vještaku neuropsihijatru, te saslušavanje parničnih stranaka i svjedoka). Pojedinačnu ocjenu provedenih dokaza prvostepeni sud je prezentovao na str. od 2 do 4 obrazloženja.

7. Tuženi je u svom iskazu, između ostalog, naveo da apelanta u intervjuu nije spomenuo ni u jednom kontekstu, osim u smislu da je jedan od poslanika SDS-a napustio SDS, a bila su trojica. U vezi s navodima o falsifikovanju diploma tuženi je naveo da je mislio na poslanike koji su napustili SDS, a ne na apelanta, a što priloženi dokazi i potvrđuju.

8. Osnovni sud je na osnovu činjenica koje su iznijele parnične stranke i dokaza koji su izvedeni utvrdio da je apelant poslanik u Narodnoj skupštini RS, da je po zanimanju ljekar, da je s tuženim u sukobu političke naravi, zbog čega su se politički razišli. Zatim je utvrđeno da je tuženi kao potpredsjednik Skupštine opštine Gradiška, gostujući u emisiji „Gost u studiju“, koja je emitovana 1. marta 2016. godine na Radio Gradiška, iznio određene informacije koje se odnose na apelanta kao narodnog poslanika koji je napustio SDS, a poznat je po tome što je falsifikovao diplome, da zaslugom apelanta – „tog narodnog poslanika“ hodaju teški osuđenici po Gradiški, govoreći i o odnosu apelanta prema direktoru Doma zdravlja i apelantovom angažmanu, odnosno njegove privatne firme za nabavku tri zubne mašine za zubne tehničare i jednog medicinskog aparata u vrijednosti od 120.000,00 KM.

9. Osnovni sud je ocjenom provedenih dokaza utvrdio da je sporno izražavanje klevetničko u smislu Zakona o zaštiti od klevete RS (u daljnjem tekstu: Zakon o zaštiti od klevete) i da je zbog toga apelant trpio štetu u vidu narušavanja ugleda i časti i duševnih bolova u smislu odredbe člana 200 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Naime, Osnovni sud je naveo da tuženi tokom postupka nije dokazao istinitost navoda koji se odnose na to da je apelant Domu zdravlja, posredstvom svoje firme, prodao tri stomatološke mašine i jednu medicinsku u iznosu od 120.000,00 KM, jer iz ugovora o nabavci stomatoloških stolica proizlazi da su stolice kupljene od Krajinalijeka a.d. Banjaluka. Zatim, tuženi nije dokazao da je apelant „najveći falsifikator u Gradiški“, te da je upleten u razne spletke na način da je osuđenicima omogućio da se slobodno kreću po Gradiški. Zatim, tvrdnje tuženog da je u spornoj emisiji govorio uopšteno i da je mislio i na druge poslanike koji su napustili SDS Osnovni sud nije mogao da prihvati jer iz stenograma sporne emisije proizlazi da tuženi nije govorio u množini, već u jednini „narodni poslanik koji je bio SDS i napustio SDS“. Prema ocjeni Osnovnog suda, za ovo izražavanje od strane tuženog nisu izvršene provjere, već je, prema ocjeni tog suda, izražavanje tuženog neosnovano i očigledno usmjereno na diskreditaciju apelanta.

10. Visinu naknade štete Osnovni sud je odmjerio shodno članu 200 ZOO, a razloge za dosuđivanje iznosa kao u izreci presude taj sud je obrazložio na strani 5 obrazloženja.

11. Okružni sud je, odlučujući o žalbi tuženog, na sjednici vijeća donio Presudu broj 72 0 P 056803 17 Gž od 9. marta 2018. godine kojom je žalbu uvažio, prvostepenu presudu preinačio tako što je tužbeni zahtjev odbijen, uz obavezivanje apelanta na naknadu troškova postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude). Tuženi je žalbom osporio pravilnost i zakonitost presude prvostepenog suda u dosuđujućem dijelu, ukazujući na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, navodeći da apelant nije iznio niti jedan dokaz kojim bi potvrdio da se sporna izjava odnosi na apelanta, da se sporne izjave mogu smatrati kritikom i mišljenjem koje se može iznijeti u svakom trenutku.

12. Okružni sud je, prije svega, citirao odredbe Zakona o zaštiti od klevete (čl. 5 i 6), te je u svjetlu navedenih odredbi istakao da je tuženi kao potpredsjednik Skupštine opštine Gradiška, kao gost radijske emisije „Gost u studiju“, opisao opšte stanje u društvu i političku krizu u opštini Gradiška, iznoseći činjenice o načinu nabavke tri stomatološke stolice i jedne medicinske mašine za Dom zdravlja u Gradiški, do kojih je došao ličnim saznanjem „da su nabavljene za privatnu apelantovu firmu koja se bavi prometom medicinske opreme i da je apelant imao lični interes u Domu zdravlja Gradiška“. Polazeći od toga da je istinitost navoda tuženog potvrđena izjavom svjedoka Zorana Latinovića „da je kao načelnik Opštine imao mogućnost uvida u aktivnosti apelanta i njegove angažmane vezano za nabavku opreme za Dom zdravlja, da su do njega dolazili računi za neku repariranu mašinu koju je gospodin Dunjić prodao Domu zdravlja za 120.000 KM, da je on lično vidio račune“, te izvedenim materijalnim dokazima (ugovor o nabavci stomatološke stolice i fiskalni računi s potvrdom o prijemu robe) može se zaključiti da se ne radi o kleveti nego o iznošenju činjenica i dopuštenoj kritici imajući u vidu da je apelant kao nosilac javne funkcije podložan kritikama javnosti.

13. U odnosu na dio intervjua tuženog u kome se govorilo o „falsifikovanju diploma“ i „slobodnom šetanju presuđenih kriminalaca po Gradiški“ Okružni sud je podsjetio šta je tuženi tačno izjavio: „[…] da su njega optuživali da je neke diplome falsifikovao, da ga ni u čemu nisu mogli oblatiti, a što se diploma tiče, ko je najveći falsifikator u Gradiški, to je poslanik koji je bio u SDS i napustio SDS, da zaslugom tog narodnog poslanika Gradiškom slobodno šetaju presuđeni kriminalci“ (izvod iz stenograma Radio Gradiška).

14. U vezi s takvim izražavanjem Okružni sud je naveo da tvrdnje koje predstavljaju klevetničko izražavanje treba da se odnose na tačno određeno lice, odnosno da jedan od elemenata koji treba da se ispuni da bi došlo do izražavanja koje se može smatrati klevetom jeste da postoji identifikacija fizičkog ili pravnog lica trećem licu. U konkretnom slučaju u spornom izražavanju nedostaje taj element, što su u svojim iskazima potvrdili saslušani svjedoci, ali i sam apelant koji je naveo „da iako nije navedeno njegovo ime, on je znao da su neistine usmjerene na njega lično jer je iz političke partije SDS jedino on prešao u drugu“. Iz navedenog proizlazi da je tuženi dokazao svoju tvrdnju da on u ovom dijelu izražavanja nije imenovao apelanta, osim u smislu „jedan od poslanika koji je napustio SDS, a bilo ih je trojica“, a apelant se spornim izražavanjem našao prozvanim. Kako ni tokom postupka apelant nije dokazao da je direktno pogođen izražavanjem tuženog jer on nije identifikovan kao takav trećim licima, to jest javnosti na području opštine Gradiška na kojoj se emituje program Radio Gradiška, prema ocjeni Okružnog suda, nisu ispunjeni uslovi predviđeni Zakonom o zaštiti od klevete da se sporno izražavanje smatra klevetom. Shodno tome, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje, zbog pogrešnog pravnog zaključka, pogrešno primijenio materijalno pravo (Zakon o zaštiti od klevete i ZOO) kada je obavezao tuženog da apelantu nadoknadi nematerijalnu štetu zbog klevete u dosuđenom iznosu. Kako u konkretnom slučaju nije utvrđeno postojanje klevete proizlazi da nema ni osnova za naknadu štete, a time ni prava na satisfakciju. Shodno svemu navedenom, žalba je uvažena i prvostepena presuda preinačena shodno odredbama člana 229 stav (1) tačka 4 ZPP.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav (1) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije. Apelant tvrdi da je tuženi spornim izražavanjem, gostujući u radio-emisiji, iznio teške optužbe na apelantov račun, iznoseći neistine da je apelant imao lični interes u Domu zdravlja Gradiška, da je on faktički bio direktor, da su putem njegove privatne firme nabavljene stomatološke, odnosno medicinske mašine u iznosu od 120.000,00 KM. Apelant tvrdi da ovaj navod tuženi ničim nije dokazao jer iz dostavljenih dokaza to ne proizlazi, o čemu se detaljnije izjasnio u navodima apelacije. Zatim, apelant ukazuje da je proizvoljno utvrđenje drugostepenog suda da tuženi nije identifikovao apelanta imenom i prezimenom tvrdeći da je drugostepeni sud povrijedio odredbu člana 8 ZPP jer zaključci do kojih je taj sud došao ne proizlaze iz provedenih dokaza. Apelant smatra da je drugostepeni sud proizvoljnom ocjenom dokaza pogrešno utvrdio činjenično stanje. U tom pravcu apelant ističe da je on spornim izražavanjem de facto činio krivična djela jer je pravio lažne diplome, omogućivši da presuđeni kriminalci šetaju po Gradiški i sl. te se u tom kontekstu pozvao na član 10 Evropske konvencije i praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetima Wabl protiv Austrije iz 2000. godine i Worm protiv Austrije iz 1997. godine. U navedenim predmetima Evropski sud je zauzeo stav da član 10 Evropske konvencije za sobom povlači odgovornost i dužnost.

b) Odgovor na apelaciju

16. Okružni sud je naveo da odlukom tog suda nisu povrijeđena prava na koja se apelant u apelaciji neosnovno pozvao, predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi

17. U Zakonu o zaštiti od klevete („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 37/01) relevantne odredbe glase:

Član 1.

Ovim zakonom uređuju se prihvatljiva ograničenja slobode izražavanja u pogledu građanske odgovornosti za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili prenošenjem nečeg neistinitog i potvrđuje da:

a) pravo na slobodu izražavanja, koje je garantovano Ustavom Republike Srpske i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, predstavlja jedan od osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;

b) pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen, i ne primjenjuje se samo za izražavanja koja se smatraju korisnim ili neuvredljivim nego, takođe i za ona koja mogu da uvrijede, šokiraju ili uznemire;

v) sredstva informisanja imaju vrlo značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni posmatrači i snabdjevači javnosti informacijama.

Član 5. st. (1), (2) i (3) Odgovornost za klevetu (1) Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.

(2) Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namjerno ili usled nepažnje iznijelo ili pronelo izražavanje.

(3) Kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili pronošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. Isti standard odgovornosti primjenjuje se ako je oštećeni bio ili je javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako vrši, prema opštem shvatanju javnosti, značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.

Izuzeci od odgovornosti Član 6.

U sljedećim slučajevima neće se odgovarati za klevetu:

a) ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito;

b) ako je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili pronositi izražavanje, ili iznositi ili pronositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;

v) ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno.

Kada sud donosi ovakvu odluku, uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući: način, oblik i vrijeme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamjernost i pridržavanje opšte prihvaćenih profesionalnih standarda od strane štetnika, vjerovatnost da bi šteta nastala i da izražavanje nije izneseno ili proneseno, podatak da li izražavanje sadrži objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica, i da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili pitanja od političkog ili javnog značaja.

Član 13.

Ovaj zakon je lex specialis u odnosu na sve druge zakone. Za sve što nije regulisano ovim zakonom primenjivaće se odredbe Zakona o obligacionim odnosima, Zakona o izvršnom postupku i Zakona o parničnom postupku koji su na snazi u Republici Srpskoj.

18. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 229. stav (1) tačka 4) Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi:

4)ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo.

VI.Dopustivost Dopustivost ratione materiae

19. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na navode o kršenju prava na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.

20. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.

21. Član 18 stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

22. Apelant pobija presudu Okružnog suda tvrdeći da mu je tom presudom prekršeno pravo iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije.

23. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

h) Slobodu izražavanja.

24. Član 10 Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo obuhvata slobodu sopstvenog mišljenja, primanja i saopštavanja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad radio, televizijskih i kinematografskih preduzeća.

2. Pošto ostvarivanje ovih sloboda povlači za sobom dužnosti i odgovornosti, ono se može podvrgnuti formalnostima, uslovima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, teritorijalnog integriteta ili javne bezbjednosti, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprečavanja otkrivanja informacija dobijenih u povjerenju, ili radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.

25. Iz apelacije i osporenih presuda nesumnjivo proizlazi da je apelant u konkretnoj pravnoj stvari bio u ulozi tužioca tražeći od suda zaštitu od klevete, što znači da tužbeni zahtjev nije bio upravljen protiv apelanta zbog nekog njegovog izražavanja. Kako član 10 Evropske konvencije štiti slobodu izražavanja, a stav 2 ovog člana reguliše u kojim slučajevima ta sloboda može biti ograničena, Ustavni sud smatra da apelant nije bio „žrtva“ kršenja člana 10 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 90/06 od 6. jula 2007. godine, tačka 18, dostupna na www.ustavnisud.ba). S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da se apelantovi navodi u vezi s povredom člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije moraju odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Dopustivost u odnosu na ostale navode

26. U odnosu na preostali dio apelacije u kojem apelant tvrdi da je došlo do povrede njegovog prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud u skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine ističe da ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 72 0 P 056803 17 Gž od 9. marta 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 29. marta 2018. godine, a apelacija je podnesena 25. maja 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

30. Apelant pobija presudu Okružnog suda tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

31. Ustavni sud zapaža da apelant, u suštini, smatra da je spornim izražavanjem nanesena šteta njegovom ugledu, pri čemu svoje argumente pravno kvalifikuje kao kršenje prava na pravično suđenje iz člana 6 Evropske konvencije. Međutim, „pravo na ugled“ zaštićeno je u okviru prava na privatni život iz člana 8 Evropske konvencije, pa će Ustavni sud, slijedeći praksu Evropskog suda, u konkretnom slučaju ispitati da li su redovni sudovi dali dovoljne i relevantne razloge za uskraćivanje zaštite po tom članu, odnosno da li je osporenom odlukom postignuta pravična ravnoteža između dva suprotstavljena prava: prava na ugled i prava na slobodu izražavanja.

Pravo na zaštitu ugleda

32. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

33. Član 8 Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne bezbjednosti, javne bezbjednosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

34. Suština apelacionih prigovora se odnosi na nezadovoljstvo stavom Okružnog suda koji je uvažio žalbu tuženog, preinačavajući presudu Osnovnog suda odbivši apelantov tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete zbog povrede ugleda i časti. Apelant smatra da je Okružni sud proizvoljno cijenio dokaze, te je pogrešno utvrdio činjenično stanje na koje je proizvoljno primijenio pravo na štetu apelanta jer je izveo pogrešan zaključak da se u okolnostima konkretnog slučaja ne radi o kleveti.

35. Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je Okružni sud, koji je donio konačnu odluku u predmetnom postupku i koju apelant osporava, prilikom odlučenja postigao pravičan balans između prava tuženog na slobodu izražavanja iz člana 10 Evropske konvencije i apelantovog prava na zaštitu njegovog ugleda. Ustavni sud podsjeća da su relevantni kriterijumi za test proporcionalnosti u takvim slučajevima utvrđeni u praksi Evropskog suda u predmetu Von Hanover protiv Njemačke (vidi Evropski sud, Von Hannover protiv Njemačke (broj 2) (GC), br. 40660/08 i 60641/08, st. 109–113, ECHR 2012). Ti kriterijumi su: doprinos raspravi od javnog interesa, koliko je poznata ličnost o kojoj je riječ i šta je predmet izvještavanja, ponašanje lica o kome je riječ prije objavljivanja i, gdje je primjenjivo, ozbiljnost sankcije. Ustavni sud smatra da su navedeni kriterijumi mutatis mutandis primjenjivi i u konkretnom slučaju.

36. Dovodeći navedene kriterijume u vezu s konkretnim slučajem, prvo pitanje koje se postavlja jeste pitanje doprinosa iznesenog, odnosno prenesenog izražavanja debati od javnog interesa. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je sporno izražavanje tuženi iznio u radio-emisiji „Gost u studiju“ koja je emitovana na Radio Gradiška u kojoj je tuženi, kao potpredsjednik Skupštine opštine Gradiška i pripadnik političke stranke, govorio o društvenim i političkim prilikama u Gradiški. Dakle, tema koja se iz ugla lokalnog političara bavi društvenim i političkim pojavama i nepravilnostima u jednoj lokalnoj zajednici je svakako tema koja je u javnom interesu.

37. Apelant je političar, poslanik u Narodnoj skupštini RS, dakle javna ličnost, pa je njegov prag prihvatljive kritike viši.

38. U vezi s predmetom izražavanja, Ustavni sud, prije svega, zapaža da redovni sudovi, iako im je dostavljen stenogram sporne emisije, nisu doslovno citirali sporno izražavanja, osim u jednom dijelu intervjua koji je citirao Okružni sud. U vezi s tim, Ustavni sud naglašava da je u predmetima koji pokreću ovo pitanje, s ciljem pravilne analize, vrlo bitno doslovno citirati sporno izražavanje zbog eliminacije subjektivnosti koju prepričavanje spornog izražavanja za sobom povlači. Apelant uz apelaciju nije dostavio dokument iz kojeg bi bio vidljiv doslovni sadržaj spornog izražavanja. Iz obrazloženja redovnih sudova proizlazi da je tuženi u spornom intervjuu opisao apelanta (ne imenujući ga) kao narodnog poslanika koji je bio u SDS-u, ali da je tu stranku napustio i da je poznat po pravljenju lažnih diploma i da njegovom zaslugom hodaju teški osuđenici. Ustavni sud zapaža da je ovaj dio intervjua Okružni sud doslovno citirao kao u tački 13 ove odluke. Za apelanta je sporan i dio intervjua u kome je tuženi govorio o apelantu i njegovom odnosu s direktorom Doma zdravlja u Gradiški u vezi s nabavkom medicinske opreme putem apelantove firme u vrijednosti od 120.000,00 KM.

39. U vezi sa spornim izražavanjem Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, za razliku od prvostepenog suda, utvrdio da se dio intervjua koji se odnosio na nabavku medicinske opreme odnosi na činjenične tvrdnje čiju je istinitost tuženi tokom postupka dokazao (iskazom svjedoka i materijalima dokazima) te da se stoga ne radi o kleveti. U vezi s dijelom intervjua u kome je tuženi govorio o narodnom poslaniku koji je napustio SDS, falsifikatoru koji je zaslužan što Gradiškom hodaju presuđeni kriminalci, Okružni sud je pojasnio da tvrdnje koje predstavljaju klevetničko izražavanje treba da se odnose na tačno određeno lice, a da u konkretnom slučaju taj segment nedostaje, a da je tuženi svojim iskazom dokazao tvrdnju da u ovom dijelu nije mislio na apelanta jer, osim apelanta, još dvojica narodnih poslanika u Gradiški su napustila SDS, te stoga u takvim okolnostima u odnosu na taj dio spornog izražavanja nisu ispunjeni uslovi za zaštitu od klevete predviđeni Zakonom o zaštiti od klevete (član 5 stav 1).

40. Ustavni sud podsjeća da se u predmetima koji pokreću pitanje klevete sporna izražavanje i izjave moraju sagledavati u kontekstu različitih aspekata, pri čemu se bitna razlika povlači između činjeničnih izjava i vrijednosnih sudova. Stoga su redovni sudovi imali obavezu da na osnovu provedenih dokaza i njihovom ocjenom u okolnostima konkretnog slučaja naprave jasnu razliku između činjenica i mišljenja jer se postojanje činjenice može dokazati, a za istinu se na osnovu vrijednosne ocjene ne može dati dokaz (vidi Evropski sud, Lingens protiv Austrije, presuda od 8. jula 1986. godine, serija A, broj 103, stav 46 i Ustavni sud, Odluka broj AP 1005/04 od 2. decembra 2005. godine). Pri tome treba naglasiti da i mišljenje mora imati činjenični osnov koji ga može potkrijepiti jer u suprotnom može biti pretjerano (vidi Evropski sud, Feldek protiv Slovačke, presuda od 12. jula 2001. godine, predstavka broj 29032/95, stav 76).

41. Dovodeći navedene standarde u vezu s konkretnim slučajem i imajući u vidu obrazloženje iz osporene presude, Ustavni sud smatra da je Okružni sud, koji je u konkretnom slučaju donio konačnu odluku, analizirao sporno izražavanje koje je doveo u vezu s provedenim dokazima utvrdivši zašto se u konkretnom slučaju ne može govoriti o kleveti koja bi za sobom povukla odgovornost tuženog, a u datom obrazloženju Ustavni sud ne uočava proizvoljnost.

42. U vezi s prigovorom kojim apelant pokreće pitanje ocjene dokaza Ustavni sud podsjeća da se Evropski sud u predmetu Europapress holding d.o.o. protiv Hrvatske bavio pitanjem ocjene dokaza i standardom dokazivanja u kontekstu člana 10 Evropske konvencije ispitujući prigovore podnosioca predstavke da osporene odluke nisu zasnovane na prihvatljivoj ocjeni relevantnih činjenica (vidi Evropski sud, Europapress holding d.o.o. protiv Hrvatske, stav 62, predstavka broj 25333/06, presuda od 22. oktobra 2009. godine). Evropski sud je u citiranoj odluci, između ostalog, naglasio da je svjestan supsidijarne prirode svoje uloge i da mora da bude oprezan kada je riječ o preuzimanju uloge prvostepenog suda poput razmatranja činjenica, kada je neizbježno zbog okolnosti konkretnog slučaja. Zadatak suda nije da činjeničnu ocjenu domaćih sudova zamijeni sopstvenom i opšte je pravilo da je na tim sudovima da ocijene dokaze. Iako sud nije vezan saznanjima domaćih sudova, u normalnim bi okolnostima bili potrebni uvjerljivi elementi da sud odstupi od činjenica koje su utvrdili domaći sudovi. Sud smatra da ovakav zaključak vrijedi i u kontekstu člana 10 i u okolnostima koje prevladavaju u ovom predmetu, pozvavši se u vezi s tim na sopstvenu praksu (vidi, npr. Harlanova protiv Latvije (dec.), broj 57313/00, 3. april 2003. i Hellum protiv Norveške (dec.), broj 36437/97, 5. septembar 2000. godine).

43. Shodno navedenom, Ustavni sud iz obrazloženja osporene presude ne uočava očitu proizvoljnost u segmentu ocjene dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja (vidi tačku 12 ove odluke) koja bi izuzetno za sobom povukla intervenciju Ustavnog suda. Stoga, u takvim okolnostima Ustavni sud ne može izvesti zaključak koji se sugeriše navodima apelacije da je osporena presuda donesena kao rezultat proizvoljne ocjene dokaza.

44. Imajući u vidu sve navedeno, posebno sadržaj spornog izražavanja u kontekstu obrazloženja Okružnog suda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u okolnostima konkretnog slučaja u dovoljnoj mjeri sagledao sve relevantne okolnosti konkretnog slučaja, zaključivši da se u konkretnom slučaju ne radi o kleveti u smislu Zakona o zaštiti od klevete, niti o odgovornosti tuženog. Ustavni sud smatra da je Okružni sud prilikom odlučenja u dovoljnoj mjeri izbalansirao pravo apelanta kao javne ličnosti na zaštitu njegovog ugleda u smislu člana 8 Evropske konvencije i prava tuženog na slobodu izražavanja u smislu člana 10 Evropske konvencije, dajući u relevantnim okolnostima prednost pravu tuženog na slobodu izražavanja.

45. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do kršenja člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

46. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

47. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

48. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje naknade nematerijalne štete zbog navodno učinjene klevete, dakle, nesporno se radi o predmetu građansko-pravne prirode, te stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

49. Apelant ukazuju da je osporena presuda donesena kao rezultat proizvoljne primjene prava. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Naime, Ustavni sud, kao ni Evropski sud neće djelovati kao sud „četvrte instance“ i dovoditi u pitanje presude domaćih sudova u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije, osim kada se njihovi zaključci mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Bochan protiv Ukrajine, presuda od 5. februara 2015. godine, stav 61).

50. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud, odlučujući o žalbi tuženog, primjenom člana 229 stav (1) tačka 4 uvažio njegovu žalbu i preinačio prvostepenu presudu, te u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev jer je u bitnom zaključio da se u okolnostima konkretnog predmeta ne radi o kleveti i da se u takvim okolnostima ne može govoriti o odgovornosti tuženog u smislu Zakona o zaštiti od klevete, za šta je Okružni sud dao prihvatljivo obrazloženje. Uz to, apelant i ne tvrdi da mu je tokom postupka bilo uskraćeno neko procesno pravo da u postupku učestvuje ravnopravno s tuženim, pa činjenica da se apelantov stav o osnovanosti njegovog tužbenog zahtjeva ne podudara sa stavom Okružnog suda per se ne pokreće pitanje kršenja prava na pravično suđenje. Prema tome, sagledavajući predmetni postupak u cjelini, Ustavni sud u obrazloženju presude Okružnog suda ne zapaža proizvoljnost Okružnog suda ni u jednom segmentu.

51. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.

VIII.Zaključak

52. Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom nije došlo do kršenja apelantovog prava iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije jer je Okružni sud u balansiranju prava apelanta kao političara na ugled iz člana 8 Evropske konvencije i prava tuženog na slobodu izražavanja iz člana 10 Evropske konvencije u okolnostima konkretnog slučaja postigao razumnu ravnotežu između navedenih prava jednake važnosti.

53. Nema ni kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Okružni sud, uvažavajući žalbu tuženog, utvrdio da se u okolnostima konkretnog slučaja ne radi o kleveti u smislu Zakona o zaštiti od klevete, za šta je dato dovoljno jasno obrazloženje koje se ne čini proizvoljnim.

54. Na osnovu člana 18 stav (3) tačka h) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

55. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3019/18 (S.D.) | Sudska praksa | Aktio