Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4892/19 (H. I. i A. B.)
Odluka donesena 08. 04. 2020.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Isplata duga
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Djelotvoran pravni lijek
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Izvršni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4892/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. aprila 2020. godine, u predmetu broj AP-4892/19, rješavajući apelaciju Hermine Ibrahimović i Anide Brunčević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijele Hermina Ibrahimović i Anida Brunčević protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 251532 19 Gži 2 od 11.
septembra 2019. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 I 251532 12 I od 27. septembra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Hermina Ibrahimović i Anida Brunčević (u daljnjem tekstu: apelantice), koje zastupa Galiba Hrvačić – Karačić, advokat iz Sarajeva, podnijele su 20. decembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 I 251532 19 Gži 2 od 11. septembra 2019. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 I 251532 12 I od 27. septembra 2018. godine.
2. Prvostepenim rješenjem Općinskog suda od 27. septembra 2018. godine odbijen je prijedlog apelantica za obustavu izvršnog postupka (dozvoljenog rješenjem o izvršenju broj 65 0 I 251532 12 I od 21. maja 2013. godine koje je doneseno na osnovu notarski obrađene izvršne ispraveotpravak OPU-Ip 2691/08 od 12. augusta 2008. godine, sa rješenjem o nasljeđivanju broj 65 0 O 165346 10 O od 13. januara 2011.godine, radi naplate novčanog potraživanja kreditnog duga na nekretninama na kojima je zasnovana hipoteka). U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da okolnost da je u toku parnični postupak radi utvrđenja obaveze apelantica po kreditu njihovog prednika, a koje se ne odnose isključivo na založenu imovinu, nije od uticaja na tok izvršnog postupka, jer u istoj pravnoj stvari nije došlo do formiranja dva spisa u kojim postoji identitet izvršnog zahtjeva među istim strankama, pa stoga nije osnovan prigovor litispendencije.
3. Osporenim rješenjem Kantonalnog suda od 11. septembra 2019. godine odbijena je žalba apelantica i potvrđeno prvostepeno rješenje. U obrazloženju osporenog rješenja Kantonalni sud je naveo da su u konkretnoj pravnoj stvari apelantice naslijedile nekretnine opterećene hipotekom, a smrt dužnika ne utiče na pravo tražitelja izvršenja da se namiri iz založenih nekretnina u smislu odredbe člana 73. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Kantonalni sud je istakao i da apelantice nisu dokazale da su dobrovoljno ili prinudno izvršile isplatu dugovanog iznosa, niti se iz stanja spisa može utvrditi činjenica ispunjenja obaveze, pa je stoga neosnovan i prigovor dvostrukog ispunjenja.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantice se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvorni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelantice su navele da je došlo do proizvoljne primjene prava kada su prvostepeni sudovi dozvolili da se po istoj pravnoj stvari vode dva odvojena postupka čime je došlo do neprimjenjivanja odredaba člana 60 ZPP-a, a što je dovelo i do grubog kršenja imovinskih prava apelantica, jer im je u odvojenim postupcima data uduplana obaveza u izuzetno velikim novčanim iznosima.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebnoPri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose, u suštini, na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. U odnosu na osporene odluke iz predmetnog postupka, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka, dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantice nisu ponudile relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede njihovih prava na imovinu i prava na djelotvoran pravni lijek, osim što su nezadovoljne rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantica u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvale, odnosno ništa što ukazuje da apelantice imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine