Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3429/18 (Hrvatski nogometni klub „Branitelj“ Mostar)
Odluka donesena 22. 04. 2020.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Određivanje privremene mjere / mjere obezbjeđenja
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Ništavost
- Mjera obezbjeđenja
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3429/18
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3429/18, rješavajući apelaciju Hrvatskog nogometnog kluba „Branitelj“ Mostar, na temelju članka VI/3. (b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. travnja 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Hrvatskog nogometnog kluba „Branitelj“ Mostar.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.
(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku za određivanje privremene mjere osiguranja koji je okončan Rješenjem Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 142291 14 Gž od 24. travnja 2018. godine.
Odbija se kao neutemeljena apelacija Hrvatskog nogometnog kluba „Branitelj“ Mostar podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 142291 14 Gž od 24. travnja 2018. godine i Rješenja Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 P 142291 13 P od 27.
prosinca 2013. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6.
stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Hrvatski nogometni klub „Branitelj“ Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mladenka Puljić, odvjetnica iz Mostara, podnio je 22. lipnja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 142291 14 Gž od 24. travnja 2018. godine i Rješenja Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 P 142291 13 P od 27. prosinca 2013. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i od punomoćnika tuženih zatraženo je 6. studenog 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud i Općinski sud su 18. i 20. studenog 2019. godine dostavili odgovore na apelaciju, dok punomoćnik tuženih nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelant je 14. studenog 2013. godine Općinskom sudu podnio tužbu radi utvrđenja ništavosti ugovora, s prijedlogom za određivanje privremene mjere osiguranja, protiv Lj. Š., D. Š. i Z. M. (u daljnjem tekstu: tuženi ili prvotužena, drugotuženi i trećetuženi) kojim je tražio da sud zabrani trećetuženom opterećenje ili raspolaganje nekretninom (u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina) pobliže preciziranom u dispozitivu prvostupanjskog rješenja, kao i poduzimanje radnji koje mogu nanijeti štetu imovini apelanta (tribine i prilaz), te poduzimanje bilo kakvih građevinskih radova do pravomoćnog okončanja postupka.
6. Rješenjem Općinskog suda broj 58 0 P 142291 13 P od 19. studenog 2013. godine naloženo je apelantu da uredi prijedlog za određivanje privremene mjere osiguranja.
7. Apelant je 6. prosinca 2013. godine dostavio Općinskom sudu podnesak uz tužbu s uređenim prijedlogom za određivanje privremene mjere osiguranja.
8. Općinski sud je Rješenjem broj 58 0 P 142291 13 P od 10. prosinca 2013. godine po drugi put zatražio uređenje prijedloga za određivanje privremene mjere osiguranja.
9. Općinski sud je Rješenjem broj 58 0 P 142291 13 P od 27. prosinca 2013. godine odbio apelantov prijedlog za određivanje privremene mjere osiguranja kojom bi se zabranilo trećetuženom da opterećuje ili raspolaže nekretninom pobliže preciziranom u dispozitivu rješenja i poduzimanje građevinskih radova i drugih popratnih radnji koje mogu nanijeti štetu imovini apelanta (tribine i prilaz, kao i onemogućavanje restitucije, a u konačnici ostvarivanje prava vlasništva), te onemogućiti apelanta u ostvarivanju vlasničkih prava, kao i poduzimanje bilo kakvih građevinskih radova, tako da privremena mjera osiguranja ostane na snazi do okončanja parničnog postupka ili drugačije odluke suda ako bi došlo do promjene okolnosti zbog kojih je mjera određena, tako da više nije potrebna.
10. U obrazloženju rješenja Općinski sud je citirao odredbe čl. 269. stavak 1., 272. stavak 1. i 273. stavak 1. točka 5. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i naveo da je iz tih odredbi jasno da je za određivanje mjere osiguranja nužno da su kumulativno ispunjena dva uvjeta, i to: vjerojatnost prava iz tužbenog zahtjeva i opasnost da bez mjere osiguranja neće moći ili će biti otežano ostvarivanje prava. Dakle, ukazano je da mjera osiguranja mora biti u neposrednoj vezi s tužbenim zahtjevom. Nadalje, istaknuto je da je osnovni tužbeni zahtjev u predmetnoj parnici deklaratorni, traži se utvrđenje ništavosti određenog ugovora, a zahtjev za mjeru osiguranja odnosi se na zabranu trećetuženom da poduzima neke radnje. Općinski sud je istaknuo da već navedeno ukazuje da se postavljeni prijedlog ne može dovesti u vezu s tužbenim zahtjevom jer pozitivna odluka suda o tužbenom zahtjevu provela bi se brisanjem postojećeg vlasnika u zemljišnoj knjizi, a na to ni na kakav način ne mogu utjecati radnje koje eventualno poduzima trećetuženi. Općinski sud je također istaknuo da apelant pogrešno shvaća da opravdanost razloga za donošenje mjere osiguranja postoji ako bi se njemu bez te mjere mogla nanijeti šteta. Međutim, navedeno je da je donošenje mjere osiguranja opravdano samo ako bi bez takve mjere tužitelj bio spriječen ili znatno onemogućen u ostvarivanju potraživanja ili prava iz tužbenog zahtjeva. Naime, navedeno je da mjera osiguranja nije propisana da bi štitila druga prava tužitelja koja nisu predmet tužbenog zahtjeva. S obzirom na to da je za određivanje mjere osiguranja propisano kumulativno ispunjenje uvjeta, zbog neispunjavanja uvjeta da predložena mjera osigurava postavljeni tužbeni zahtjev, Općinski sud je istaknuo da nije bilo potrebno obrazlagati postoji li vjerojatnost prava iz tužbenog zahtjeva.
11. Rješenjem Kantonalnog suda broj 58 0 P 142291 14 Gž od 24. travnja 2018. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđeno je prvostupanjsko rješenje.
12. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da iz stanja spisa proizlazi da je apelant postavio tužbeni zahtjev kojim traži da se utvrdi ništavost ugovora. Također je ukazano da je prvostupanjski sud pravilno odbio predloženu privremenu mjeru osiguranja zato što je našao da predložena privremena mjera osiguranja nije u neposrednoj vezi s tužbenim zahtjevom. Shodno tome, Kantonalni sud je istaknuo da se postojanje opasnosti da će protivnici spriječiti ili znatno otežati ostvarenje potraživanja mora promatrati u funkciji postavljenog tužbenog zahtjeva i odgovoriti na pitanje osigurava li predložena mjera osiguranja potraživanje iz tužbenog zahtjeva i može li ponašanje protivnika bez takve mjere spriječiti ili znatno otežati ostvarivanje tog potraživanja. Nadalje, istaknuto je da se u konkretnom slučaju privremena mjera odnosi na zabranu opterećenja i raspolaganja nekretninom i poduzimanje građevinskih radova i drugih popratnih radnji koje mogu nanijeti štetu apelantovim tribinama i onemogućiti prilaz igralištu, te da će izgrađeni objekt onemogućiti restituciju, dok tužbenim zahtjevom apelant traži da se utvrdi da je apsolutno ništav ugovor o kupoprodaji od 23. prosinca 2002. godine zaključen između tuženih, a čiji predmet je predmetna nekretnina i da se na temelju toga naloži Zemljišno-knjižnom uredu Općinskog suda brisanje upisa prava vlasništva trećetuženog na navedenoj nekretnini.
13. Dakle, Kantonalni sud je naveo da se radi o deklaratornoj tužbi kod zahtjeva za utvrđenje ništavosti ugovora o kupoprodaji zaključenog između prvotužene i drugotuženog kao prodavatelja i trećetuženog kao kupca, pa je zbog toga zahtjev za izdavanje predložene mjere osiguranja neutemeljen. Naime, ukazano je da pod pretpostavkom da je ispunjen prvi uvjet, te da je apelantovo pravo vjerojatno, nije ispunjen drugi uvjet jer se postojanje opasnosti da će protivnik spriječiti ili znatno otežati ostvarenje potraživanja mora promatrati u funkciji postavljenog tužbenog zahtjeva i predložene mjere osiguranja. Kantonalni sud je istaknuo da predmetna mjera ne koristi osiguranju postavljenog zahtjeva kojim se traži utvrđenje ništavosti ugovora. Najzad, navedeno je da usvajanjem tužbenog zahtjeva u krajnjem ishodu takve odluke, sve i da se briše postojeće pravo vlasništva trećetuženog i ponovo upišu prodavatelji, apelant i dalje nema nikakvih prava na predmetnoj nekretnini, pa stoga zabrana opterećenja ili raspolaganja te nekretnine, kao i gradnje ne osigurava potraživanje i nema smisla u konkretnoj pravnoj stvari, niti iz toga proizlazi da će zbog neodređivanja ovakve privremene mjere tuženi spriječiti ili znatno otežati ostvarenje potraživanja, ni da će štetno utjecati na apelantova prava.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku za određivanje privremene mjere osiguranja koji je okončan navedenim rješenjem Kantonalnog suda kao element prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Kršenje navedenih prava, apelant u biti vidi u proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa. Nadalje, apelant je naveo kronologiju postupanja u predmetu istaknuvši da u konkretnom predmetu postoji prekoračenje svakog razumnog roka prilikom odlučivanja o prijedlogu za određivanje privremene mjere osiguranja, koji je okončan predmetnim rješenjem Kantonalnog suda. Apelant je također istaknuo da mu je postupanjem sudova nanijeta šteta jer je trećetuženi poduzeo radnje za koje se tražila zabrana i sagradio objekt, kao i šteta zbog nepostupanja po predmetu i nedonošenja odluke u razumnom roku.
b)Odgovor na apelaciju
15. Kantonalni sud je naveo da je predmet u konkretnoj pravnoj stvari dostavljen tom sudu na postupanje po apelantovoj žalbi 31. ožujka 2014. godine. Također je istaknuo da se u tom sudu predmeti uzimaju u rad prema datumu inicijalnog akta i u skladu s Planom rješavanja starih predmeta. Najzad, Kantonalni sud je ukazao da s obzirom na način raspodjele predmeta, veliki broj predmeta, kao i žurne predmete, odluka u predmetnoj pravnoj stvari je donesena 24. travnja 2018. godine.
16. Općinski sud je prvenstveno opisao kronološki tijek postupka, te naveo da je taj sud 4. srpnja 2019. godine donio presudu na koju je apelant uložio žalbu, te da se predmet po žalbi nalazi pred Kantonalnim sudom.
V.Relevantni propisi
17. Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15).
U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Članak 269. stavak (1) (1)Mjera osiguranja može se odrediti:
1) ako predlagatelj osiguranja učini vjerojatnim postojanje tražbina ili prava, i 2) ako postoji opasnost da bi bez takve mjere protivnik osiguranja mogao spriječiti ili znakovito otežati ostvarenje tražbine, posebice time što će svoju imovinu otuđiti, prikriti, opteretiti ili na drugi način njome raspolagati odnosno promijeniti postojeće stanje stvari ili na koji drugi način štetno utjecati na prava predlagatelja osiguranja.
Članak 273. stavak (1) točka 5) (1)Radi osiguranja drugih prava ili održavanja postojećeg stanja, mogu se izreći sljedeće mjere osiguranja:
[...] 5) druge mjere koje sud odredi kao nužne za osiguranje tužbenog zahtjeva predlagatelja osiguranja.
VI.Dopustivost
18. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 58 0 P 142291 14 Gž od 24. travnja 2018. godine protiv kojeg nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Apelantov zastupnik je navedeno rješenje Kantonalnog suda primio 30. travnja 2018. godine, a apelacija je podnesena 22. lipnja 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
21. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.
VII.Meritum
22. Apelant pobija navedena rješenja, tvrdeći da mu je tim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
23. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
(e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
24. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
25. U konkretnom slučaju radi se o predmetu građanskopravne naravi, pa stoga apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
a)U odnosu na osporene odluke
26. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno zbog proizvoljne primjene pozitivno-pravnih propisa. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Zadaća Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
27. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da iz odredbe članka 269. stavak 1. ZPP jasno proizlazi da je za određivanje mjere osiguranja nužno da su kumulativno ispunjena dva uvjeta, i to: vjerojatnost prava iz tužbenog zahtjeva i opasnost da bez mjere osiguranja neće moći ili će biti otežano ostvarivanje prava. U konkretnom slučaju, iz obrazloženja rješenja redovnih sudova slijedi kako iz činjenica predmeta proizlazi da je osnovni tužbeni zahtjev u predmetnoj parnici deklaratorni (traži se utvrđenje ništavosti ugovora o kupoprodaji čiji je predmet predmetna nekretnina zaključenog između prvotužene i drugotuženog kao prodavatelja i trećetuženog kao kupca), a zahtjev za mjeru osiguranja odnosi se na zabranu trećetuženom opterećenja i raspolaganja nekretninom i poduzimanje građevinskih radova, to se postavljeni prijedlog ne može dovesti u vezu s tužbenim zahtjevom. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je obrazloženje Kantonalnog suda i Općinskog suda jasno i argumentirano, te u skladu sa standardima prava na pravično suđenje.
28. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na osporene odluke.
b)U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela
29. U svezi s apelantovim navodima koji se odnose na duljinu trajanja postupka, Ustavni sud podsjeća da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I stavak 38.).
Razdoblje koje se uzima u obzir
30. U konkretnom slučaju Ustavni sud će razmatrati razumnost duljine trajanja postupka od 14. studenog 2013. godine, kada je apelant pokrenuo postupak podnošenjem tužbe s prijedlogom za određivanje privremene mjere osiguranja, pa do 24. travnja 2018. godine, kada je Kantonalni sud donio rješenje kojim je okončan postupak za određivanje privremene mjere osiguranja. Dakle, relevantno razdoblje koje Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni duljine trajanja predmetnog postupka jeste četiri godine i pet mjeseci.
Analiza duljine trajanja postupka
31. Glede ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud primjećuje da se predmetni postupak tiče određivanja privremene mjere osiguranja, te da se, s obzirom na činjenice koje je trebalo utvrditi, u konkretnom slučaju ne može govoriti o složenom predmetu.
32. Glede ponašanja apelanta i redovnih sudova, Ustavni sud nalazi da je apelantov punomoćnik dva puta uređivao predmetni prijedlog (što jeste njegovo procesno pravo, ali konzumacija tog prava produljuje postupak u kojem se ono konzumira). Potom, Ustavni sud zapaža da je tužba s prijedlogom za određivanje privremene mjere osiguranja podnesena 14. studenog 2013. godine, te da je prvostupanjski postupak pred Općinskim sudom trajao jedan mjesec, dok je žalbeni postupak trajao više od četiri godine (računajući od dana dostave predmeta drugostupanjskom sudu na postupanje po žalbi).
33. Sumirajući sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da u predmetnom postupku koji nije složen, a koji je trajao četiri godine i pet mjeseci, odgovornost za duljinu trajanja predmetnog postupka snosi Kantonalni sud, koji je odluku u žalbenom postupku donio nakon četiri godine, za što Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju nije dao prihvatljive razloge kojima bi opravdao duljinu trajanja postupka.
34. Stoga, Ustavni sud zaključuje da duljina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
35. Ustavni sud podsjeća da, prema članku 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i temeljnih sloboda.
36. S obzirom na to da apelant nije zatražio naknadu nematerijalne štete zbog kršenja prava na pravično suđenje u smislu prethodno navedenog, Ustavni sud smatra da utvrđivanje povrede ovog ustavnog prava, per se, predstavlja primjerenu i dovoljnu pravnu zaštitu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3072/18 od 15. siječnja 2020. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
Pravo na imovinu
37. Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava temelje na istim tvrdnjama koje je naveo u svezi s pravom na pravično suđenje, dakle navodima o proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa. Navode o kršenju tog prava Ustavni sud je već analizirao u prethodnim točkama ove odluke i zaključio je da su neutemeljeni. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju neutemeljeni.
VIII.Zaključak
38. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/ 3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u segmentu suđenja „u razumnom roku“ jer je predmetni postupak za određivanje privremene mjere osiguranja trajao četiri godine i pet mjeseci na dvije sudske instance, pri čemu odgovornost za navedeno snosi Kantonalni sud pred kojim je postupak trajao više od četiri godine, a taj sud za navedeno nije dao prihvatljive razloge kojima bi opravdao duljinu trajanja postupka.
39. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, niti prava na imovinu iz članka II/3. (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada nema ništa što bi ukazivalo da su Kantonalni sud i Općinski sud proizvoljno primijenili pravo kada su odbili apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere osiguranja u smislu relevantnih odredbi.
40. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević