Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2877/18 (A. P.)

Odluka donesena 26. 03. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Izvršni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2877/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 03. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. marta 2020. godine, u predmetu broj AP-2877/18, rješavajući apelaciju Edise Paprikić, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Adisa Paprikić zbog dužine trajanja izvršnog postupka u predmetu koji se vodi pred Općinskim sudom u Živinicama pod brojem 33 0 I 041044 13 I, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Adisa Paprikić (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Sanel Bektić, advokat iz Tuzle, podnijela je 21. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja izvršnog postupka u predmetu koji se vodi pred Općinskim sudom Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) pod brojem 33 0 I 041044 13 I. Činjenično stanje

2. Apelantkinja je 16. aprila 2013. godine Općinskom sudu podnijela prijedlog za izvršenje, protiv izvršenika (M.Š.), na osnovu pravosnažne i izvršne Presude Općinskog suda broj 33 0 P 041044 12 P od 20. novembra 2012. godine. Kao sredstvo izvršenja apelantkinja je predložila popis, procjenu i prodaju izvršenikovih pokretnih stvari. Općinski sud je predloženo izvršenje dozvolio Rješenjem o izvršenju broj 33 0 P 041044 13 I od 18. februara 2014. godine. Protiv rješenja o izvršenju izvršenik je izjavio prigovor koji je Općinski sud rješenjem od 3. aprila 2014. godine odbio. Protiv rješenja kojim je prigovor odbijen izvršenik je 15. aprila 2014. godine podnio žalbu, te je predmet 15. maja 2014. godine dostavljen Kantonalnom sudu u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) na postupanje. Kantonalni sud je rješenjem od 30. novembra 2015. godine izvršenikovu žalbu odbio i prvostepeno rješenje potvrdio.

3. Općinski sud je, nakon zaprimanja predmeta na daljni postupak dnevnom naredbom od 29. decembra 2015. godine naložio sudskom izvršitelju tog suda da provede izvršnu radnju, popis i pljenidbu izvršenikovih pokretnih stvari. Sudski izvršilac je 11. januara 2016. godine na zapisnik konstatovao da izvršna radnja nije provedena jer izvršenik nije bio prisutan. Sudski izvršilac je 4. februara 2016. godine na zapisnik o pljenidbi, uz izvršenikovo prisustvo popisao izvršenikove pokretne stvari. Dopisom od 12. februara 2016. godine sud je obavijestio apelantkinju koje su pokretne stvari popisane i zaplijenjene. Apelantkinja je podneskom od 17. februara 2016. godine predložila sudu da utvrdi dodatnu izvršenikovu imovinu, navodeći da izvršenik posjeduje putničko motorno vozilo. Na traženje Općinskog suda izvršenik je 24. marta 2016. godine dostavio sudu popunjen P obrazac u kojem je naveo da nema pokretne niti nepokretne imovine i da je nezaposlen.

4. Općinski sud je zaključkom od 13. aprila 2016. godine odredio da će se prvo izvršno ročište za javno nadmetanje radi prodaje određenih izvršenikovih stvari detaljno navedenih u zaključku, održati putem usmenog i javnog nadmetanja 9. maja 2016. godine. Navedena prodaja je bila bezuspješna jer nije bilo zainteresovanih kupaca. Općinski sud je zaključkom od 13. maja 2016. godine odredio da će se ponovljeno prvo izvršno ročište za javno nadmetanje održati 6. juna 2016. godine. Navedeno ročište za prodaju pokretnih stvari je takođe bilo bezuspješno. Općinski sud je zaključkom od 7. juna 2016. godine, po treći put odredio da će se prvo izvršno ročište za javno nadmetanje radi prodaje određenih izvršenikovih stvari i to putem usmenog i javnog nadmetanja održati 4. jula 2016. godine.

5. Na ročištu za prodaju izvršenikovih pokretnih stvari održanom 4. jula 2016. godine sud je na zapisnik konstatovano da se na ročište za kupovinu oglašenih stvari prijavila samo apelantkinja, kao tražilac izvršenja, te je za oglašene stvari ponudila određeni novčani iznos detaljno naveden na zapisnik. Općinski sud je zaključkom od 7. jula 2016. godine proglasio da su se određene izvršenikove pokretne stvari prodale apelantkinji, kao tražiocu izvršenja. Nadalje proizilazi da je treće lice (S. Š.) 15. jula 2016. godine izjavila prigovor protiv navedenog zaključka suda, te je Općinski sud dopisom od 18. avgusta 2016. godine dostavio apelantkinji prigovor trećeg lica na odgovor. Apelantkinja je 29. avgusta 2016. godine dostavila sudu odgovor na prigovor trećeg lica. Općinski sud je zaključkom od 21. novembra 2016. godine naložio trećem licu da u određenom roku pokrene parnični postupak protiv apelantkinje i izvršenika, radi dokazivanja da ima pravo vlasništva na pokretnim stvarima na kojima je određeno izvršenje i koje su popisane na zapisnik o pljenidbi tog suda od 4. februara 2016. godine, te da je izvršenje na tim pokretnim stvarima nedopušteno.

6. Nadalje proizilazi da je treće lice dopisom od 6. decembra 2016. godine obavijestila sud da je pokrenula parnični postupak radi dokazivanja da je izvršenje u konkretnom slučaju nedopušteno u kom postupku je predložila i donošenje mjere osiguranja da se odloži izvršenje do pravosnažnog okončanja parničnog postupka.

7. Općinski sud je dnevnom naredbom od 23. decembra 2016. godine predmet stavio u evidenciju do okončanja postupka po prijedlogu za izdavanje mjere osiguranja trećeg lica odlaganjem izvršenja na pokretnim stvarima do okončanja parnice u predmetu koji se vodi pod brojem 33 0 P 072054 17 Mo.

8. Općinski sud je u parničnom postupku rješenjem od 31. jula 2017. godine odbio prijedlog trećeg lica za određivanje mjere osiguranja odlaganjem izvršenja. Na traženje parničnog odjeljenja Općinskog suda, izvršni predmet je 5. januara 2018. godine dostavljen parničnom odjeljenju radi utvrđivanja odlučnih činjenica.

9. Protiv rješenja Općinskog suda od 31. jula 2017. godine treće lice je podnijela žalbu, te je predmet 27. aprila 2018. godine dostavljen Kantonalnom sudu radi postupanja u drugom stepenu. Kantonalni sud je rješenjem od 7. septembra 2018. godine uvažio žalbu trećeg lica, te je ukinuo prvostepeno rješenje i predmet vratio na ponovni postupak. Odlučujući u ponovnom postupku o mjeri osiguranja, Općinski sud je donio rješenje 19. septembra 2019. godine kojim se određuje mjera osiguranja i odlaže izvršni postupak u izvršnom predmetu broj 33 0 I 041044 13 I a sve do pravosnažnog okončanja postupka po tužbi trećeg lica (S. Š.). Protiv navedenog rješenja apelantkinja je podnijela žalbu. Općinski sud je strankama u postupku dostavio žalbu na odgovor.

10. Iz stanja spisa proizilazi da Općinski sud nije donio rješenje o dosudi, da predmetni izvršni postupak nije okončan, odnosno da Općinski sud u predmetnom izvršnom postupku nije preduzimao procesne radnje dok se kod parničnog odjeljenja tog suda ne donese pravosnažna odluka o mjeri osiguranja koju je predložilo treće lice.

Apelacioni navodi

11. Apelantkinja smatra da joj je zbog dužine trajanja predmetnog izvršnog postupka povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zbog čega traži naknadu nematerijalne štete.

Odgovor na apelaciju

12. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo hronologiju predmetnog postupka kako je navedeno u činjeničnom dijelu odluke, te je naveo da u skladu sa tim u postupku nisu povrijeđena apelantkinjina prava na koja se u apelaciji poziva. Općinski sud je naveo da je predmetni izvršni postupak u statusu „odloženo izvršenje odlukom parničnog suda“.

13. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo hronologiju predmetnog izvršnog postupka navedenog u činjeničnom dijelu odluke, te je istakao da nije povrijedio apelantkinjino pravo na koje se u apelaciji poziva.

14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

16. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evopski sud, Mahmutović protiv Hrvatske, aplikacija broj 9505/03 od 15. februara 2007. godine, stav 26) . Takođe, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18. i Novović protiv Crne Gore, predstavka broj 13210/05, presuda od 23. oktobra 2012. godine, stav 51.).

17. U vezi s predmetnim postupkom, Ustavni sud podsjeća da država ima pozitivnu obavezu da organizuje sistem za izvršenje presuda koji treba da bude efektivan kako u normativnom dijelu tako i u praksi, i osigura njihovo izvršenje bez nepotrebnog odlaganja (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Scollo protiv Italije, 1995.) Međutim, Ustavni sud ukazuje da se prema praksi Evropskog suda (u predmetima gdje niti jedna stranka u sporu nije vlast niti državni organ) uloga vlasti svodi se na to da razumno pomognu izvršenju presude u korist stranke koja je spor dobila, ali ne da garantuje izvršenje u svim okolnostima (Fuklev protiv Ukrajine, st. 84-86, 2005. godina). Dakle, u izvršnom postupku sudovi nisu odgovorni za namirenje tražilaca izvršenja već za efikasno i ekonomično provođenje sudskog postupka.

18. Dovodeći navedene principe u vezu s okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku koji se, prema relevantnim zakonskim odredbama i praksi Evropskog suda smatra hitnim i zahtijeva dodatnu ažurnost sudova u odnosu na njihovu zakonsku obavezu da izvršni postupak provedu bez nepotrebnih odugovlačenja i zastoja. S obzirom na navedene činjenice i materijalne dokaze dostavljene Ustavnom sudu, te s obzirom na činjenicu da su se u izvršnom postupku pojavile određene procesne smetnje koje su uticale na dinamiku namirenja i sam tok predmetnog postupka (treće lice je pokrenula parnični postupak radi utvrđivanja vlasništva nad pokretnim stvarima koje predstavljaju predmet izvršenja tj. stvarima koje je apelantkinja za određeni novčani iznos kupila u predmetnom izvršnom postupku) Ustavni sud zaključuje da se radi o relativno složenom postupku.

19. Ocjenjujući apelantkinjino ponašanje Ustavni sud zapaža da apelantkinja tokom postupka svojim ponašanjem nije uticala na dužinu trajanja postupka, koji je za nju od većeg značaja jer pokušava da namiri potraživanja utvrđena pravosnažnom i izvršnom sudskom odlukom.

20. Ocjenjujući ponašanje Općinskog suda, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud na samom početku postupka imao period pasivnosti u trajanju od 10 mjeseci, koliko mu je bilo potrebno da od podnošenja prijedloga za izvršenje donese rješenje o izvršenju (prijedlog za izvršenje je podnijet 16. aprila 2013. godine, a rješenje o izvršenju je doneseno 18. februara 2014. godine). Međutim, posmatrajući predmetni postupak u cjelini, Ustavni sud zapaža da Općinski sud nakon donošenja rješenja o izvršenju nije imao periode pasivnosti, te je u cilju namirenja apelantkinjinog potraživanja i okončanja postupka preduzimao niz procesnih radnji. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud službenim putem pokušao da utvrdi dodatnu izvršenikovu imovinu, tri puta je zakazivao prodaju izvršenikovih pokretnih stvari, za koje na ročištu za prodaju nije bilo zainteresovanih kupaca, te je u konačnici na ročištu održanom 4. jula 2016. godine pokretnosti prodao apelantkinji za određeni novčani iznos. Ustavni sud dalje zapaža da Općinski sud u predmetnom postupku nije donio rješenje o dosudi iz objektivnih razloga. Naime, u postupku su se pojavile određene procesne smetnje, jer je treće lice u predmetnom postupku istakla prigovor da pokretne stvari koje su prodate apelantkinji u izvršnom postupku nisu izvršenikovo već vlasništvo trećeg lica. Ustavni sud zapaža da je treće lice (nakon što je Općinski sud uputio na parnični postupak da dokazuje svoje navode) pokrenula parnični postupak radi utvrđivanja imovinsko-pravnih pitanja vezanih za pokretnosti koje predstavljaju predmet izvršenja, u tom postupku je zatražila donošenje mjere osiguranja, što je u odlučujućoj mjeri uticalo na tok i dinamiku predmetnog postupka i činjenicu da Općinski sud u predmetnom izvršnom postupku još uvijek nije donio rješenje o dosudi prodatih pokretnosti. U skladu sa navedenim, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u parničnom postupku donio mjeru osiguranja i zabranu vođenja predmetnog izvršnog postupka dok se parnični postupak ne okonča. Dakle, pokretne stvari se nisu mogle predati apelantkinji, jer se utvrđuje vlasništvo nad njima, a što u konkretnom slučaju predstavlja objektivnu okolnost na koju Općinski sud u predmetnom izvršnom postupku nije mogao uticati.

21. Ocjenjujući ponašanje Kantonalnog suda, Ustavni sud zapaža da Kantonalni sud svojim postupcima nije u značajnijoj mjeri doprinio dužini trajanja postupka. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud po podnesenoj žalbi protiv rješenja kojim je odbijen izvršenikov prigovor protiv rješenja o izvršenju odlučio u roku od jedne i po godine (predmet je dostavljen Kantonalnom sudu 15. maja 2014. godine, a Kantonalni sud je po podnesenoj žalbi odlučio rješenjem od 30. novembra 2015. godine) što je u konkretnom slučaju u skladu sa standardima prava na pravično suđenje.

22. Imajući u vidu cjelokupnu dužinu trajanja predmetnog postupka, te sve navedene okolnosti i činjenicu da se postupak vodio na dvije sudske instance, Ustavni sud zaključuje da redovni sudovi svojim postupcima nisu povrijedili apelantkinjino pravo na pravično suđenje u razumnom roku. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su u predmetnom postupku postojale objektivne okolnosti koje su u odlučujućoj mjeri doprinijele ukupnoj dužini trajanja postupka naročito pred prvostepenim sudom, a koje okolnosti se ne mogu staviti na teret Općinskom sudu koji je preduzimao niz procesnih radnji u cilju provođenja predmetnog postupka bez nepotrebnog odugovlačenja. Imajući u vidu konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud zaključuje da nema ništa što ukazuje da apelantkinjini navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

23. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

24. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2877/18 (A. P.) | Sudska praksa | Aktio