Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4843/19 (N. T.)
Odluka donesena 26. 03. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Građanski postupak
- Bračna stečevina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nekretnina
- Zakup
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4843/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 03. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. marta 2020. godine, u predmetu broj AP-4843/19, rješavajući apelaciju koju je podnio Nezir Tatlić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Nezir Tatlić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 038377 19 Rev od 23. jula 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 038377 15 Gž 2 od 26. septembra 2018. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 038377 18 P 2 od 22.
marta 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nezir Tatlić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Edis Mustafić advokat iz Sarajeva, podnio je 18. decembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 038377 19 Rev od 23. jula 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 038377 15 Gž 2 od 26. septembra 2018. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 038377 18 P 2 od 22. marta 2018. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, utvrđeno je da bračnu stečevinu tužiteljice (M.T.) i apelanta, sa po ½ prava vlasništva, čine nekretnine, pobliže označene izrekom prvostepene presude, te je obavezan apelant da tužiteljici na ime zakupnine u stambeno porodičnoj zgradi isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da joj isplati određeni novčani iznos koji predstavlja ½ vrijednosti koju je apelant ostvario prodajom nekretnine, pobliže označene izrekom prvostepene presude, dok je u preostalom dijelu odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice. Takođe, odbijen je protivtužbeni zahtjev apelanta da se utvrdi da bračnu stečevinu sa po ½ čine novčana sredstva stečena za vrijeme trajanja bračne zajednice u određenom novčanom iznosu, pa da se obaveže tužiteljica da apelantu isplati ½ navedenih sredstava sa zakonskim zateznim kamatama.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je predmet spora u revizijskoj fazi postupka usvojeni zahtjev tužiteljice da se utvrdi da bračnu stečevinu čine nekretnine pobliže označene izrekom prvostepene presude, te dosuđeni novčani iznosi na ime zakupnine u stambeno porodičnoj zgradi i na ime prodaje nekretnine, kao i odbijeni protivtužbeni zahtjev za utvrđenje i isplatu određenih novčanih sredstava. Vrhovni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da su tužiteljica i apelant brak zaključili 1985. godine, te da je faktička bračna zajednica prestala u septembru 2004. godina, a brak je razveden presudom Općinskog suda od 12. oktobra 2009. godine. Dalje, da su 1995. godine otišli u SAD gdje je apelant radio od 1996. godine, a tužiteljica je vodila brigu o djeci i povremeno čuvala drugu djecu, te su 1999. godine kupili automehaničarsku radnju u kojoj su radili zajedno do 2004. godine. Takođe, da je sporna stambena zgrada u Sarajevu sagrađena za vrijeme trajanja bračne zajednice i da su u njoj stranke stanovale do odlaska u SAD, a da je porodična kuća u ulici Alipašina izdavana pod zakup za vrijeme dok su stranke bile u SAD dok je stan u Sarajevu u ulici Juraja Najtharta kupio otac apelanta za apelanta i tužiteljicu novčanim sredstvima koja je tužiteljica slala na račun svog oca. Vrhovni sud je naveo da je dalje utvrđeno da je navedeni novac potrošen za kupovinu kuće u ulici Alipašina i stana u ulici Juraja Najtharta, a da je ugovor o kupoprodaji stana, kao kupac, zaključio otac apelanta, a cijenu je platio sredstvima dobijenim od oca tužiteljice, te da se otac apelanta upisao kao vlasnik stana, a zatim je taj stan prodao, pa potraživani iznos predstavlja polovinu vrijednosti cijene dobijene prodajom predmetnog stana.
4. Vrhovni sud je naveo da su, polazeći od navedenih činjeničnih utvrđenja, nižestepeni sudovi pravilno odlučili kada su utvrdili da su udjeli bračnih partnera jednaki i da iznose od po ½ s obzirom da supružnici nisu ugovorom odredili drugačije. Vrhovi sud je dalje naveo da je pravilna i odluka drugostepenog suda da tužiteljici pripada ½ dobijene cijene prodatog stana, nezavisno od toga što je ugovor o kupovini stana i prodaji stana zaključio otac apelanta jer je u postupku utvrđeno da je stan kupljen novčanim sredstvima koja je iz SAD dostavljala tužiteljica na račun svog oca, a otac apelanta je u ime parničnih stranaka i za parnične stranke vršio kupovinu nekretnina, te da suprotno nije dokazano. Vrhovni sud je dalje naveo da novčana sredstva koja apelant traži protivtužbenim zahtjevom, kao pripadajuću polovinu bračne stečevine, odgovaraju utvrđenom ukupnom iznosu koji je tužiteljica slala iz SAD i za koja sredstva su kupljeni kuća u ulici Alipašina i stan u ulici Juraja Natharta, pa shodno tome ne predstavljaju ušteđevinu i bračnu stečevinu koja bi se dijelila, a iz kojeg razloga protivtužbeni zahtjev apelanta nije osnovan, kako pravilno odlučuju nižestepeni sudovi.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelant, između ostalog, navodi da nije utvrđeno da je otac apelanta sporni stan kupio od poslanog novca, odnosno, da je mogao imati i vlastiti novac za kupovinu predmetnog stana.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević