Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5030/19 (R. H.)
Odluka donesena 08. 04. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Invalid
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni spor
- Upravni postupak
- Penzija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5030/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. aprila 2020. godine, u predmetu broj AP-5030/19, rješavajući apelaciju Rezije Hadžić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Rezija Hadžić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 01 0 U 008956 15 Uvp od 11. oktobra 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 U 008956 14 U od 29. juna 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Rezija Hadžić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Ramo Atajić advokat iz Sarajeva, podnijela je 30. decembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 01 0 U 008956 15 Uvp od 11. oktobra 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 U 008956 14 U od 29. juna 2015. godine.
2. Osporenom odlukom Vrhovnog suda odbijen je zahtjev apelantice za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda od 29. juna 2015. godine kojom je odbijena kao neosnovana tužba apelantice podnesena protiv rješenja drugostepenog upravnog organa (Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje) kojim je odbijena žalba apelantice protiv rješenja prvostepenog upravnog organa (Kantonalne administrativne službe u Bihaću) kojim je odbijen zahtjev apelantice za ostvarivanje prava na srazmjernu invalidsku penziju.
3. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je apelantica pokrenula postupak za ostvarivanje prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja, te je u toku prvostepenog postupka pred upravnim organom Institut za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja Sarajevo utvrdio da kod apelantice, zbog bolesti, postoji druga kategorija invalidnosti, pa je prvostepeni organ odbio njen zahtjev za priznavanje prava na invalidsku penziju. Dalje, da je u drugostepenom postupku pribavljen nalaz, ocjena i mišljenje Instituta za ocjenjivanje radne sposobnosti u oblasti penzijskog i invalidskog osiguranja kojim je taj organ vještačenja ponovo utvrdio da kod apelantice, zbog bolesti, postoji druga kategorija invalidnosti, te je drugostepeni organ potvrdio prvostepenu odluku. Takođe, da su oba nalaza, ocjene i mišljenja potpisala tri ljekara specijalista. Vrhovni sud je dalje naveo da je odredbama člana 22. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju propisano u kojem slučaju postoji prva, a u kojem slučaju druga kategorija invalidnosti, dok iz odredbi člana 52. navedenog zakona proizilazi da pravo na invalidsku penziju može steći samo osiguranik kod kojeg je utvrđena prva kategorija invalidnosti. Budući da je kod apelantice ustanovljena druga kategorija invalidnosti, Vrhovni sud je ukazao da su pravilne odluke upravnih organa i nižestepenog suda da joj ne pripada pravo na invalidsku penziju. Vrhovni sud je takođe naveo da je odredbama člana 98. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju propisano da, kada je za rješavanje o pravu iz penzijskog i invalidskog osiguranja potrebno utvrditi invalidnost i potpunu nesposobnost za privređivanje, nosilac osiguranja donosi rješenje o pravima po osnovu tih činjenica utvrđenih na osnovu nalaza, ocjene i mišljenja stručnog organa za ocjenjivanje radne sposobnosti u penzijskom i invalidskom osiguranju, te da nalaz, ocjena i mišljenje stručnog organa obavezno podliježu kontroli. Vrhovni sud je dalje naveo da su, imajući navedene odredbe u vidu, oba organa dala saglasna mišljenja da kod apelantice postoji druga kategorija invalidnosti zbog posljedica bolesti, te da apelantica neopravdano osporava utvrđeno činjenično stanje u pogledu svoje radne sposobnosti.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelantica navodi da je u toku postupka „pogrešno cijenjena njena radna sposobnost jer je pregledao samo jedan ljekar, suprotno Pravilniku o ocjenjivanju radne sposobnosti“.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, na koju se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu satvni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević