Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2194/18 (M.S. i S.S.)
Odluka donesena 08. 04. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Nasljedstvo
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Stanarsko pravo
- Testament
- Ništavost
- Bračna stečevina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 251
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2194/18
Apelacija
Odluka o meritumu
08. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2194/18, rješavajući apelaciju M. S. i S. S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 8. aprila 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija M. S. i S. S. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 51 0 P 074429 15 Rev od 19. decembra 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 P 074429 14 Gž od 11. februara 2015. godine i Presude Općinskog suda u Travniku broj 51 0 P 074429 13 od 30. aprila 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. M. S. i S. S. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Travnika, koje zastupa Berina Krnjić, advokat iz Travnika, podnijeli su 14. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 51 0 P 074429 15 Rev od 19. decembra 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 P 074429 14 Gž od 11. februara 2015. godine i Presude Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 51 0 P 074429 13 od 30. aprila 2014. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Zinete Sijah (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 31. decembra 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tužena su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 8. do 20. januara 2020. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Otac apelanata A. S. pismenim je testamentom sastavljenim 11. jula 2003. godine pred svjedocima u Travniku (u daljnjem tekstu: sporni testament), koji je deponirao na čuvanje kod Općinskog suda pod brojem R. 158/03, ostavio svu svoju nepokretnu i pokretnu imovinu (stan preciznije označen u izreci prvostepene presude i pokretne stvari u stanu) u naslijeđe testamentarnom nasljedniku – tuženoj kao svojoj supruzi. Općinski sud je u ostavinskom postupku, koji je vođen nakon smrti oca apelanata, donio Rješenje broj 51 0 O 052760 11 O od 29. aprila 2013. godine kojim je prekinut ostavinski postupak, te su apelanti kao nasljednici iza umrlog A. S. upućeni da pokrenu parnični postupak radi osporavanja spornog testamenta.
Osporene presude
6. Apelanti su 30. maja 2013. godine podnijeli Općinskom sudu tužbu protiv tužene s tužbenim zahtjevom kojim su tražili da sud utvrdi da stan, preciznije označen u izreci prvostepene presude (u daljnjem tekstu: predmetni stan), čini bračnu stečevinu njihovih umrlih roditelja A. S. (otac) i H. S. (majka) s udjelima od 1/2 i da se iz ostavinske mase izdvoji ½ predmetnog stana u korist apelanata. Apelanti su također postavili i zahtjev za utvrđenje da je otac apelanata kao ostavilac, spornim testamentom, povrijedio nužni nasljedni dio apelanata, te da se slijedom navedenog utvrdi da je sporni testament ništav.
7. Presudom Općinskog suda broj 51 0 P 074429 13 P od 30. aprila 2014. godine, koja je u cijelosti potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 51 0 P 074429 14 Gž od 11. februara 2015. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da predmetni stan čini bračnu stečevinu njihovih umrlih roditelja A. S. (otac) i H. S. (majka) s udjelima od ½. Istom presudom utvrđeno je da je otac apelanata kao ostavilac pisanim testamentom pred svjedocima, koji je sačinio 11. marta 2003. godine, raspolagao predmetnim stanom u korist testamentarnog nasljednika tužene i navedenim raspolaganjem povrijedio nužni nasljedni dio apelanata, te da je pisani testament pred svjedocima, u dijelu koji pripada apelantima po osnovu prava na nužni nasljedni dio, ništav. Presudom je odlučeno da parnične stranke snose svoje troškove postupka.
8. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka, uvidom u materijalne dokaze, iskaze parničnih stranaka i svjedoka, te njihovom ocjenom u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), utvrdio da je tužbeni zahtjev djelimično osnovan. Naime, Osnovni sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza nesporno utvrđeno da je rješenjem Saveza udruženja boraca NORBiH Općinski odbor Travnik od 10. jula 1985. godine majci apelanata dodijeljen na korištenje predmetni stan, a na osnovu kojeg je 15. septembra 1985. godine sa SIZ-om stanovanja Travnik zaključila ugovor o korištenju predmetnog stana, čime je u skladu s odredbama člana 11. Zakona o stambenim odnosima stekla svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu. Također je utvrđeno da je nakon smrti majke apelanata, njihov otac 21. jula 1997. godine s Direkcijom za gazdovanje stambenim fondom Travnik zaključio ugovor o korištenju predmetnog stana, te da je kao nosilac stanarskog prava 6. januara 1999. godine s Općinskim odborom SUBNOR-a Travnik zaključio ugovor o kupoprodaji predmetnog stana, na osnovu kojeg je i uknjiženo pravo vlasništva na predmetnom stanu u zemljišne knjige u korist oca apelanata s 1/1 dijela. Dalje je utvrđeno da je otac apelanata s tuženom 24. januara 2003. godine zaključio brak, dok je 11. jula 2003. godine sačinio pismeni testament pred svjedocima M. H. i F. H. koji je deponirao na čuvanje kod Općinskog suda pod brojem R.158/03 od 18. jula 2003. godine, a kojim je svu svoju pokretnu i nepokretnu imovinu (predmetni stan sa stvarima) ostavio u naslijeđe testamentarnom nasljedniku – tuženoj kao svojoj supruzi.
9. Cijeneći utvrđeno činjenično stanje, te imajući u vidu tvrdnje apelanata na kojima su zasnivali svoj tužbeni zahtjev u dijelu utvrđenja da predmetni stan čini bračnu stečevinu umrlih roditelja apelanata, Općinski sud je zaključio da u ovom dijelu tužbeni zahtjev apelanata nije osnovan. Naime, Općinski sud je obrazložio da iz utvrđenog činjeničnog stanja nesporno proizlazi da je majka apelanata sve do smrti (1996. godine) imala svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu i pravo njegovog trajnog korištenja po osnovu zaključenog ugovora o korištenju od 15. septembra 1985. godine, te da je nakon njene smrti 1996. godine, u skladu s odredbama člana
19. Zakona o stambenim odnosima, svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu stekao otac apelanata, koji je od vlasnika otkupio predmetni stan i upisao se u zemljišne knjige kao njegov vlasnik s 1/1 dijela. Imajući u vidu da je otac apelanata stekao pravo vlasništva na predmetnom stanu nakon prestanka bračne zajednice s majkom apelanata zbog njene smrti, Općinski sud je zaključio da predmetni stan nije bračna stečevina umrlog oca apelanata i umrle majke, već posebna imovina oca apelanata (član 254. Porodičnog zakona). Stoga, cijeneći da roditelji apelanata nisu stekli vlasništvo na predmetnom stanu za vrijeme trajanja bračne zajednice, Općinski sud je zaključio da on ne čini bračnu stečevinu roditelja apelanata u skladu s odredbama čl. 251. i 252. Porodičnog zakona, te je u tom dijelu tužbeni zahtjev apelanata odbijen kao neosnovan.
10. Nadalje, cijeneći da je otac apelanata spornim testamentom raspolagao cjelokupnom svojom imovinom u korist tužene kao svoje supruge i testamentarnog nasljednika, te da je takvim raspolaganjem raspolagao i nužnim nasljednim dijelom apelanata, dakle dijelom na koji nije imao pravo raspolaganja, Općinski sud je zaključio da su povrijeđena prava apelanata na nužni nasljedni dio shodno odredbama člana 31. stav 2. Zakona o nasljeđivanju, te je u tom dijelu tužbeni zahtjev usvojio donoseći odluku kao u izreci presude.
11. Kantonalni sud je, prihvaćajući činjenične navode i pravne zaključke date u obrazloženju prvostepene presude, odbio žalbu apelanata i tužene kao neosnovane shodno odredbama člana 221. ZPP.
12. Presudom Vrhovnog suda broj 51 0 P 074429 15 Rev od 19. decembra 2017. godine revizija apelanata je odbijena i drugostepena presuda potvrđena. Zahtjev apelanata za naknadu troškova sastavljanja revizije je odbijen. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je predmet odlučivanja o reviziji apelanata dio tužbenog zahtjeva kojim su apelanti tražili da se utvrdi da predmetni stan čini bračnu stečevinu umrlih roditelja apelanata sa po ½ dijela. Vrhovni sud je dalje naveo da je ocjenom prihvaćenih dokaza koje su parnične stranke izvele na glavnoj raspravi kod prvostepenog suda nesporno utvrđeno da je majka apelanata, na osnovu rješenja SUBNOR-a Travnik o dodjeli predmetnog stana od 10. jula 1985. godine i zaključenog ugovora o korištenju predmetnog stana od 15. septembra 1985. godine, stekla svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu u skladu s odredbama člana 11. Zakona o stambenim odnosima, a otac apelanata svojstvo sunosioca stanarskog prava, te da su u skladu s odredbama člana 6. Zakona o stambenim odnosima imali pravo trajnog korištenja predmetnog stana, uz obavezu plaćanja stanarine za korištenje stana. Vrhovni sud je također ukazao i na nesporno utvrđenje da je nakon smrti majke apelanata, na osnovu zaključenog ugovora o korištenju predmetnog stana od 21. jula 1997. godine, otac apelanata stekao svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, te da je u tom svojstvu s vlasnikom stana (SUBNOR Travnik), zaključio ugovor o kupoprodaji predmetnog stana od 6. januara 1999. godine, na osnovu kojeg je u zemljišne knjige uknjiženo pravo vlasništva na predmetnom stanu u korist oca apelanata s 1/1 dijela.
13. Imajući u vidu da je otac apelanata u svojstvu nosioca stanarskog prava dobio predmetni stan na korištenje, te otkupio i uknjižio se kao vlasnik predmetnog stana nakon prestanka bračne zajednice između roditelja apelanata, Vrhovni sud je zaključio da predmetni stan ne čini bračnu stečevinu roditelja apelanata koju su stekli u vlasništvo za vrijeme trajanja bračne zajednice, shodno odredbama člana 251. Porodičnog zakona, već, prema mišljenju Vrhovnog suda, predmetni stan je posebna imovina oca apelanata shodno odredbama člana 254. stav 2. Porodičnog zakona budući da je pravo vlasništva na njemu stekao nakon smrti majke apelanata. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepene odluke u ovom dijelu tužbenog zahtjeva pravilne i zakonite, te je odbio reviziju apelanata shodno odredbama člana 248. ZPP.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti smatraju da su osporene presude zasnovane na proizvoljnoj ocjeni dokaza, te pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelanti, također, navode da su redovni sudovi cijenili i prihvatili samo dokaze tužene, a da njihove dokaze nisu ni cijenili niti prihvatili, čime su im onemogućili adekvatan pristup sudu. U suštini, apelanti smatraju da je zaključak redovnih sudova da predmetni stan ne čini bračnu stečevinu umrlih roditelja apelanata suprotan provedenim dokazima, odnosno nespornim činjenicama da je majka apelanata bila nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, da je nakon njene smrti stanarsko pravo na tom stanu preneseno na njihovog umrlog oca, koji je stan i otkupio, te se 2009. godine upisao u zemljišne knjige kao vlasnik s dijelom 1/1.
b) Odgovor na apelaciju
15. Vrhovni sud je istakao da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene odluke tog suda koja je donesena pravilnom primjenom materijalnog prava na pravilno utvrđeno činjenično stanje od strane prvostepenog suda. Stoga, Vrhovni sud smatra da nije bilo kršenja prava na koja se apelanti pozivaju u apelaciji, te je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.
16. Kantonalni sud je naveo da je odluka tog suda donesena nakon savjesne ocjene svih dokaza provedenih pred prvostepenim sudom, te smatra da se navodima apelanata ne dovodi u pitanje zakonitost odluke tog suda, pa samim tim nije ni bilo kršenja prava na koja se apelanti neosnovano pozivaju u apelaciji.
17. Općinski sud je naveo da su pred tim sudom izvedeni svi dokazi koje su predložili apelanti i tužena, te smatra da su parnične stranke imale ravnopravan pristup sudu i da samim tim nije bilo kršenja prava na koja se apelanti pozivaju. Općinski sud je naveo da u svemu ostaje pri obrazloženju koje je dao u osporenoj presudi, te je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.
18. Tužena je navela da nije bilo kršenja prava na koja se apelanti pozivaju, te da je apelacija neosnovana i da je treba odbiti jer apelanti svojim navodima nisu doveli u pitanje zaključke redovnih sudova.
V.Relevantni propisi
19. Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/05, 41/05 – ispravka i 31/14) u relevantnom dijelu glasi:
Član 251.
(1) Bračnu stečevinu čini imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine.
(2) Pokloni trećih osoba učinjeni za vrijeme trajanja bračne zajednice (u novcu, stvarima, pružanju pomoći radom i sl.) ulaze u bračnu stečevinu, bez obzira na to koji ih je bračni partner primio, ukoliko drukčije ne proizlazi iz namjene poklona ili se iz okolnosti u momentu davanja poklona može zaključiti da je poklonodavalac želio učiniti poklon samo jednom od bračnih partnera.
Član 252.
(1) Bračni partneri su u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini ako nisu drukčije ugovorili.
Član 254.
Član 254. (1) Imovina koju bračni partner ima u času sklapanja braka ostaje njegova posebna imovina. (2) Posebna je i imovina koju za vrijeme trajanja bračne zajednice jedan bračni partner stekne po pravnom osnovu drukčijem od navedenog u članu 251. ovog Zakona.
20. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst.
Član 7.
(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
(2) Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
[…] (2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja. VI.Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 51 0 P 074429 15 Rev od 19. decembra 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 14. februara 2018. godine, a apelacija je podnesena 14. aprila 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
25. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
28. U konkretnom slučaju postupak se ticao utvrđenja bračne stečevine i izdvajanja dijela iz ostavinske mase, dakle radilo se o postupku građansko-pravne prirode iz čega proizlazi da apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.
29. U vezi s navodima apelanata koji se odnose na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti, Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
30. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
31. U vezi s prigovorima apelanata kojim dovode u sumnju ocjenu dokaza tvrdnjama da redovni sudovi nisu prihvatili i s pažnjom cijenili dokaze i argumente koje su iznosili tokom postupka, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti procjenjivati kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza ako se ova procjena ne čini očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
32. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni su zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda i dostavljene dokumentacije proizlazi da su u postupku provedeni svi dokazi koje su predložili i izveli kako apelanti kao tužioci tako i tužena i da su za sve izvedene dokaze redovni sudovi dali jasna i argumentirana obrazloženja. Ustavni sud smatra da su apelanti, suprotno njihovim tvrdnjama, imali adekvatan pristup sudu u istoj mjeri kao i tužena, da su predlagali dokaze, koristili pravna sredstva koja su im bila na raspolaganju shodno zakonskim odredbama, te da činjenica da korištena pravna sredstva nisu dovela do odluke u korist apelanata ne znači da nisu imali pristup sudu. Ovo zato što iz činjenica predmeta proizlazi da su redovni sudovi u pogledu neosnovanosti tužbenog zahtjeva apelanata da predmetni stan čini bračnu stečevinu umrlih roditelja apelanata dali jasna obrazloženja u smislu utvrđivanja svih činjenica na osnovu kojih je izveden zaključak da ustvari predmetni stan čini posebnu imovinu umrloga oca apelanata shodno odredbama člana 254. Porodičnog zakona budući da je nesporno utvrđeno da je otac apelanata poslije smrti njihove majke, dakle nakon prestanka bračne zajednice s majkom apelanata, na predmetnom stanu stekao stanarsko pravo, otkupio ga od vlasnika i na njemu upisao pravo vlasništva u zemljišne knjige s dijelom 1/1.
33. Stoga, imajući u vidu činjenična utvrđenja redovnih sudova, te sadržaj relevantnih odredbi Porodičnog zakona i ZPP, na kojim su redovni sudovi zasnovali svoje odluke, Ustavni sud u datim obrazloženjima ne nalazi proizvoljnost u primjeni materijalnog i procesnog prava jer apelanti svojim navodima nisu doveli u pitanje postupanje redovnih sudova budući da u okolnostima konkretnog slučaja, suprotno apelacionim navodima, nema ništa što bi ukazivalo da je u postupku pred redovnim sudovima proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo na štetu apelanata.
34. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra neosnovanim navode apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
35. U vezi s navodima apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim tvrdnjama koje su apelanti istakli u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav (1) Evropske konvencije ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer su u obrazloženju presuda data jasna i argumentirana obrazloženja da su na osnovu prihvaćenih dokaza utvrđene sve činjenice potrebne za rješavanje konkretnog pravnog pitanja, pri tome se pozivajući na relevantne odredbe Porodičnog zakona i ZPP, omogućavajući apelantima adekvatan pristup u postupku u istoj mjeri kao i tuženoj.
37. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević