Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3446/19 (P. M.)
Odluka donesena 08. 04. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3446/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. travnja 2020. godine, u predmetu broj AP-3446/19, rješavajući apelaciju Pere Marića, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Pero Marić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 123847 17 Rev od 7. svibnja 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Pero Marić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Adonisa Đuliman i Nijaz Đuliman odvjetnici iz Mostara, podnio je 30. kolovoza 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Rs 123847 17 Rev od 7. svibnja 2019. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je potraživao od tuženog (SOKO AIR d.d. Mostar) da mu naknadi plaće za period od 1. siječnja 2010. do 1. svibnja 2015. godine u određenom novčanom iznosu i da mu uplati doprinose za mirovinsko i invalidsko osiguranje.
3. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je apelant bio zaposlen kod tuženog od 1. kolovoza 1998. godine do 1. siječnja 2001. godine (za koje razdoblje su mu isplaćene plaće i druge naknade), te je kao i svi zaposlenici tuženog 23. listopada 2002. godine usmenim putem bio upućen na tzv. “čekanje posla” (nije dobio pismenu odluku o tome). Dalje je naveo da apelant nakon 1. siječnja 2001. godine nije dolazio na posao niti je zaključivao novi ugovor o radu, a za razdoblje nakon 1. siječnja 2001. godine nisu mu isplaćivane plaće i uplaćivani doprinosi, iako prema evidenciji FZ MIO za apelanta nije evidentiran prestanak osiguranja niti mu je vraćena radna knjižica, a ni tuženi nije donio odluku o prestanku radnog odnosa. Vrhovni sud je ukazao da je na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud usvojio tužbeni zahtjev smatrajući da apelant nakon 5. svibnja 2000. godine prema važećem Zakonu o radu nije mogao biti radno neangažiran zbog "čekanja posla", ali da je mogao biti radno neangažiran zbog prekida rada do kojeg je došlo zbog okolnosti za koje zaposlenik nije kriv, pa kako nikada nije dobio odluku o prestanku radnog odnosa, niti mu je zaključena radnička knjižica, utvrdio je da je radni odnos egzistirao i da mu pripada naknada plaće u smislu čl. 72. st. 3. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR). Nasuprot tome, Vrhovni sud je naveo da je drugostupanjski sud uvažio žalbu tuženog i odbio tužbeni zahtjev iz razloga što tužitelj nakon 1. siječnja 2001. godine nije zaključio novi ugovor o radu, niti je dokazivao da je takav ugovor postojao i kakav je njegov sadržaj, stoga činjenica da nije evidentiran prestanak osiguranja i nije vraćena radnička knjižica ne predstavlja dokaz da apelantu još uvijek egzistira radni odnos kod tuženog (posebno što apelant nakon 1. siječnja 2001. godine nije dolazio na posao). Pri tome, drugostupanjski sud je smatrao da nema osnova ni za primjenu odredbe čl. 72. st. 3. ZOR, jer deset godina radne neangažiranosti ne može se smatrati privremenim zastojem u proizvodnji, pa je primjenom pravila o teretu dokazivanja donio odluku o neosnovanosti tužbenog zahtjeva. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je drugostupanjski sud pravilno prerasporedio teret dokazivanja kada je smatrao da je apelant bio u obvezi dokazati da je u radnom odnosu kod tuženog u navedenom periodu i da mu pripada mu naknada plaće u smislu čl. 72. st. 3. Zakona o radu. Samo postojanje radnog odnosa, prema mišljenju Vrhovnog suda, pretpostavlja izvršavanje prava i obveza koje čine sadržaj ugovora o radu, dakle, poslodavac je obvezan u radnom odnosu radniku dati posao, te mu za obavljeni rad isplatiti plaću, a radnik je obavezan prema uputama poslodavca danim u skladu sa prirodom i vrstom rada osobno obavljati preuzeti posao. Budući da da apelant nije dolazio na posao, niti je tražio od tuženog da mu osigura posao i isplati plaću, činjenica da tuženi kao poslodavac nije apelantu zaključio radničku knjižicu i odjavio apelanta s obaveznih osiguranja, ne upućuje da je postojao radni odnos koji je obavezivao tuženog na isplatu plaće ili naknade plaće. Nadalje, naveo je da je čl. 72. st. 1. i 3. ZOR regulirano da zaposlenik ima pravo na naknadu plaće za period u kojem ne radi zbog opravdanih slučajeva predviđenih zakonom, propisom kantona, kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu, te da zaposlenik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojeg je došlo zbog okolnosti za koje zaposlenik nije kriv (viša sila, privremeni zastoj u proizvodnji i sl.) u skladu sa kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu. Naime, Vrhovni sud je istakao da zastoj u odvijanju procesa rada, mora biti posljedica okolnosti za koje zaposlenik nije kriv (viša sila, privremeni zastoj u proizvodnji). Kako je apelant tvrdio da je došlo do zastoja procesa rada 2001. godine, ali nije ni dokazivao je li i do kada trajao ovaj zastoj proizvodnje (apelant sam u reviziji tvrdi da tuženi posluje), slijedi da nisu ni dokazani uvjeti iz navedene odredbe da apelant nije bio radno angažiran u spornom periodu zbog privremenog prekida rada kod tuženog. Konačno, apelant nije predlagao i izvodio dokaze na okolnosti eventualne naknade štete, jer nije mogao biti prijavljen na biro za zapošljavanje, kao i da je konkurirao na neko drugo radno mjesto u spornom periodu i da je odbijen samo zbog toga što se vodio u radnom odnosu kod tuženog.
Apelacioni navodi
4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je redovni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno i procesno pravo. Apelant je između ostalog istakao da je Vrhovni sud u pogledu identične činjenične i pravne situacije u drugom predmetu (u pogledu primjene odredaba čl. 72. ZOR-a i procesnih odredbi o teretu dokazivanja) zauzeo drugačije stajalište.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. U pogledu navoda apelanata da je Vrhovni sud povodom identičnog pitanja donosio drugačije odluke tj. da je u drugom predmetu utvrdio primjenjivost članka 72. ZOR-a i zaključio da je teret dokazivanja bio neosnovano prebačen na apelanta, Ustavni sud podsjeća da nije u njegovoj nadležnosti utvrđivanje koje tumačenje redovnih sudova je pravilno, budući da je to u isključivoj nadležnosti tih sudova. Dakle, nadležnost Ustavnog suda je da u svakom konkretnom slučaju ispita jesu li odlukama redovnih sudova povrijeđena ustavna prava apelanata. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević