Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3381/18 (Vakufska banka d.d. Sarajevo)

Odluka donesena 26. 03. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Izvršenje
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Nekretnina
  • Izvršni postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3381/18

Apelacija

Odluka o meritumu

26. 03. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3381/18, rješavajući apelaciju Vakufske banke d.d. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 26. marta 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Vakufske banke d.d.

Sarajevo podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 56 0 Ip 048017 17 Pž od 10. aprila 2018. godine i Rješenja Općinskog suda u Konjicu broj 56 0 Ip 048017 14 Ip od 14. jula 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Vakufska banka d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Ahmed Žilić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 18. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 56 0 Ip 048017 17 Pž od 10. aprila 2018. godine i Rješenja Općinskog suda u Konjicu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 56 0 Ip 048017 14 Ip od 14. jula 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i od „Metalogradnja – Mustafić“ d.o.o. Konjic (u daljnjem tekstu: izvršenik) zatraženo je 13. januara 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni i Općinski sud su dostavili odgovore na apelaciju 17. i 27. januara 2020. godine. S obzirom na to se pismeno upućeno izvršeniku vratilo s naznakom pošte „odselio“, Ustavni sud je, u smislu člana 75. Pravila Ustavnog suda, dostavljanje pismena izvršeniku obavio stavljanjem pismena na oglasnu tablu Ustavnog suda 17. januara 2020. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelantica je 15. jula 2014. godine Općinskom sudu podnijela dva prijedloga za izvršenje protiv izvršenika radi naplate novčanih potraživanja, na osnovu notarski obrađenih ugovora o hipoteci, v. sp. 4.198.077,64 KM i 8.204.495,69 KM.

6. Općinski sud je donio rješenja br. 56 0 Ip 048017 14 Ip od 30. oktobra 2014. godine i 56 0 Ip 048016 14 Ip od 8. decembra 2014. godine kojima su određena izvršenja po apelanticinim prijedlozima. Predmetna rješenja su postala izvršna 17. marta i 9. decembra 2015. godine.

7. Općinski sud je Zaključkom broj 56 0 Ip 048017 14 Ip od 29. januara 2016. godine spojio predmete koji su zavedeni pod brojevima 56 0 Ip 048017 14 Ip i 56 0 Ip 048016 14 Ip, te odredio da će se jedinstveni postupak voditi pod brojem 56 0 Ip 048017 14 Ip.

8. Apelantica je na ročištu za treću prodaju nekretnina, koje je održano 4. maja 2016. godine, kupila izvršenikove predmetne nekretnine za iznos od 4.370.000,00 KM.

9. Općinski sud je (u postupku apelantice i 12 drugih pravnih lica protiv izvršenika) donio Rješenje o dosudi broj 56 0 Ip 048017 14 Ip od 30. maja 2016. godine kojim je određeno da se apelantici kao ponuđaču dosude izvršenikove nekretnine pobliže navedene u izreci rješenja i da joj se predaju u posjed, te je Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda naloženo da u zemljišnim knjigama izvrši promjene prava vlasništva.

10. Nakon toga, Općinski sud je (u postupku apelantice i 13 drugih pravnih lica protiv izvršenika) donio Rješenje o namirenju broj 56 0 Ip 048017 14 Ip od 14. jula 2017. godine kojim je utvrđeno da apelanticino potraživanje na dan 30. maj 2016. godine, koje se namiruje iz nekretnina pobliže označenih u izreci rješenja, iznosi ukupno 13.979.226,84 KM, te je utvrđeno od čega se sastoji to potraživanje (stav I izreke). Istim rješenjem je utvrđeno da je potraživanje iz stava I izreke rješenja namireno u cijelosti time što su apelantici dosuđene izvršenikove nekretnine pobliže navedene u izreci tog rješenja procijenjene tržišne vrijednosti 554.400,00 KM, 12.695.600,32 KM i 1.786.000,00 KM (stav II izreke). Rješenjem je odbijen apelanticin zahtjev za namirenje iz nekretnina navedenih u stavu II izreke rješenja po osnovu zakonske zatezne kamate obračunate na potraživanje po ugovoru o kreditu i aneksima tog ugovora u iznosima pobliže navedenim u izreci rješenja (sve preciznije navedeno u izreci rješenja).

11. Općinski sud je obrazložio da nije zakazivao ročište za diobu jer to proizlazi iz tumačenja odredbe člana 109. stav 6. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), u vezi sa članom 97, dok je redoslijed namirenja utvrđen primjenom odredbe člana 98. ZIP-a, budući da u konkretnom slučaju nema novčanog iznosa dobijenog prodajom nekretnina. Nadalje, Općinski sud je obrazložio da je apelantica kupila predmetne nekretnine za jedinstvenu cijenu od 4.370.000,00 KM, a da su one procijenjene na ukupan iznos od 14.372.450,32 KM, koji iznos stranke nisu dovele u pitanje. Pri tome, Općinski sud je naveo da je ukupan iznos apelanticinog potraživanja u konkretnom predmetu, koji je utvrđen u izreci rješenja, iznos od 13.979.182,37 KM. Prilikom odlučenja Općinski sud je imao u vidu i odredbe čl. 139. i 151. Zakona o stvarnim pravima, koje je citirao, naglasivši da je za založno pravo karakteristično da se založni povjerilac namiruje iz vrijednosti založene stvari. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je vrijednost založenih nekretnina, kada nisu prodate za novac, njihova utvrđena tržišna vrijednost. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da je apelantica namirena u cijelosti jer je visina potraživanja radi čijeg izmirenja je zasnovano založno pravo na prodanim nekretninama manja od tržišne vrijednosti nekretnina. U konkretnom slučaju, apelantica pribavlja nekretnine „kupujući“ ih za svoje potraživanje, pa kada se ima u vidu da se prema izvršnim ispravama na kojima je određeno izvršenje ima pravo namiriti iz založenih nekretnina, onda je jasno da je u konkretnom slučaju, kada one nisu prodate za novac, namirena u visini tržišne vrijednosti tih nekretnina. Pri tome, Općinski sud je istaknuo da je svoj zaključak zasnovao na Odluci Ustavnog suda BiH broj AP 4380/13.

12. Kantonalni sud je, odlučujući o apelanticinoj žalbi protiv rješenja o namirenju, donio Rješenje broj 56 0 Ip 048017 17 Pž od 10. aprila 2018. godine kojim je žalba odbijena i prvostepeno rješenje potvrđeno.

13. U obrazloženju je navedeno da je apelantica u žalbi ukazala da je u predmetnom izvršnom postupku namirena samo za dio svog potraživanja koje ima prema izvršeniku, da je vrijednost nekretnina od vremena zasnivanja založnog prava kada je vršena njihova procjena u međuvremenu smanjena, pa se ima smatrati da je namirena samo djelimično. Kantonalni sud je ocijenio da žalba nije osnovana jer iz stanja spisa, kao i same žalbe, proizlazi nespornim da je vršena procjena nekretnina iz čije se vrijednosti apelantica namirila, odnosno nekretnina koje je na trećem ročištu za javnu prodaju sama kupila i da je to vrijednost naznačena uz nekretnine u stavu II izreke prvostepenog rješenja. Kantonalni sud je naveo da je apelantica u postupku odobravanja kredita prihvatila da je to tržišna vrijednost nekretnina koje su joj služile kao sredstvo osiguranja svog potraživanja prema izvršeniku po osnovu zaključenih ugovora o kreditu, te da iz stanja spisa proizlazi nespornim i to da zbir vrijednosti predmetnih nekretnina iznosi ukupno 15.036.000,32 KM. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je prvostepenim rješenjem utvrđeno da apelanticino potraživanje koje se namiruje iz predmetnih nekretnina iznosi ukupno 13.979.226,84, dok apelantica u predmetnoj žalbi ističe da njeno ukupno potraživanje iznosi 14.712.749,68 KM. U vezi s tim, Kantonalni sud je naglasio da, kada bi se i uzelo tačnim da apelanticino potraživanje iznosi onoliko koliko sama kaže, opet je vrijednost nekretnina kojima je namirila svoje potraživanje njihovom kupovinom na trećem ročištu za javnu prodaju veća od iznosa njenog ukupnog potraživanja.

14. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio visinu apelanticinog ukupnog potraživanja, pri čemu osnovano nije uzeo u obzir zakonsku zateznu kamatu obračunatu na kredit po ugovoru i aneksima na taj ugovor, jer prijedlogom za izvršenje nije ni tražena zakonska zatezna kamata. Kako je apelantica u postupku odobravanja kredita i zasnivanja založnog prava na izvršenikovim nekretninama prihvatila da je vrijednost tih nekretnina upravo vrijednost navedena u stavu II izreke prvostepenog rješenja, a prije prvog ročišta za javnu prodaju nije tražila da se vrijednost ponovo utvrđuje, Kantonalni sud je ocijenio da su neosnovani žalbeni navodi da je rješenjem o namirenju apelantica namirena samo djelomično, i to u visini manjoj od jedne trećine vlastitog ukupnog potraživanja. Činjenica da je na trećem ročištu za javnu prodaju u nadmetanju učestvovalo više lica koja su nudila nižu cijenu od apelantice nije nikakav dokaz da je vrijednost nekretnina znatno smanjena nakon vremena kad je vršena njihova procjena. Konačno, Kantonalni sud je naveo da prvostepenim rješenjem ni najmanje nije povrijeđeno apelanticino pravo na imovinu, dok bi postupajući na način kako ističe u žalbi, bilo povrijeđeno izvršenikovo pravo na imovinu. Prvostepeni sud je pravilno utvrdio da je apelantica namirena u cijelosti jer nisu počinjene povrede na koje ukazuje žalba, kao ni one na koje sud pazi po službenoj dužnosti, zbog čega je Kantonalni sud žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

15. Apelantica smatra da joj je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelantica vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, konkretno odredbi ZIP-a. Apelantica navodi da su sudovi nezakonito utvrdili da je pobijanim rješenjem namirena u cijelosti, nego je namirena samo djelimično, i to za iznos od 4.370.000,00 KM s obzirom na to da je u izvršnom postupku kupila predmetne nekretnine za navedeni iznos. Nadalje navodi da je sud diskrecionom ocjenom, bez bilo kakvog osnova za takvo postupanje, zaključio da navodna tržišna vrijednost nekretnina koje su predmet izvršenja nije pala u odnosu na vrijednost koja je utvrđena prilikom zasnivanja založnog prava. Apelantica navodi da sud nije utvrdio stvarnu vrijednost nekretnina koje su predmet izvršenja u konkretnom izvršnom postupku. Pored toga, apelantica navodi da je evidentno da prvostepeni i drugostepeni sud nisu savjesno cijenili dokaz – procjenu vrijednosti nekretnina koja je izrađena po izvršenikovoj narudžbi prilikom zasnivanja založnog prava na nekretninama skoro 10 godina prije donošenja rješenja o namirenju. Smatra da je prvostepeni sud morao na okolnost utvrđivanja vrijednosti nekretnina koje su predmet izvršenja izvesti dokaz vještačenjem po vještaku građevinsko-arhitektonske struke na okolnost sačinjavanja procjene vrijednosti predmeta izvršenja koja bi bila valjan i pouzdan dokaz za utvrđenje vrijednosti nekretnina koja je predmet izvršenja i osnov za donošenje zakonitog zaključka o prodaji nekretnina. Također, apelantica ističe da drugostepeni sud uopće nije odgovorio na sve njene žalbene navode. Apelantica smatra da joj je povrijeđeno i pravo na pravično suđenje u razumnom roku budući da je izvršni postupak pokrenut u julu 2014. godine, a da bi pred drugostepenim sudom bio okončan tek u aprilu 2018. godine.

b)Odgovor na apelaciju

16. Kantonalni sud je naveo da su predmetne nekretnine dosuđene apelantici, čije je ukupno potraživanje iznosilo 13.979.226,84 KM, a vrijednost dosuđenih nekretnina iznosila je ukupno 15.036.000,32 KM. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je apelantica u postupku isticala da njeno potraživanje iznosi 14.712.749,68 KM, jer joj, kako smatra, pripada i zakonska zatezna kamata obračunata po ugovoru o kreditu i aneksima na taj ugovor. Stav Kantonalnog suda je da je pobijanim rješenjem apelantici osnovano odbijen zahtjev za naplatu navedene zakonske zatezne kamate zato što prijedlogom za izvršenje ta kamata nije ni tražena. Sve i kada bi apelantici i pripadala zakonska zatezna kamata po navedenom ugovoru, dosuđivanjem navedenih nekretnina apelantica je namirena u cijelosti jer vrijednost dosuđenih nekretnina iznosi 15.036.000,32 KM, a njeno potraživanje, uračunavši i navedenu zakonsku zateznu kamatu, iznosilo bi ukupno 14.712.749,68 KM. Prema mišljenju Kantonalnog suda, nije bilo kršenja nikakvih apelanticinih prava, zbog čega je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

17. Općinski sud je naveo da su svi navodi iz apelacije isticani u žalbenom postupku koji se povodom apelanticine žalbe vodio pred Kantonalnim sudom, svi su navodi cijenjeni i Kantonalni sud je potvrdio u cijelosti prvostepeno rješenje o namirenju. Nadalje, Općinski sud je naveo da je postupak proveden transparentno i zakonito, naglasivši da se u konkretnom slučaju radilo o predmetu sa više postupaka i tražilaca izvršenja protiv istog izvršenika, pri čemu su se primjenjivale odredbe člana 73. stav 1. ZIP-a. U vezi s navodima o naplati zakonske zatezne kamate, Općinski sud je istaknuo da je apelantica pokrenula poseban izvršni postupak radi naplate tih kamata, a koji se vodio pred Općinskim sudom pod brojem 56 0 I 059260 17 I, a u kojem je apelantica kupila izvršenikove nekretnine i u kojem je postupku doneseno rješenje o namirenju, koje je u prilogu i dostavio.

V.Relevantni propisi

18. Zakon o izvršnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 32/03, 52/03 – ispravka, 33/06, 39/06 – ispravka, 39/09, 74/11 – odluka US, 35/12, 35/12 – rješenje USBiH, 46/16 i 55/18 – rješenje USBiH). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o izvršnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 32/03, 52/03 – ispravka, 33/06, 39/06 – ispravka, 39/09, 74/11 – odluka US, 35/12, 35/12 – rješenje USBiH i 46/16) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 97.

Lica koja se namiruju (1) Iz prodajne cijene namiruju se tražioci izvršenja na čiji je prijedlog određeno izvršenje, založni povjerioci i kad nisu prijavili svoja potraživanja i lica koja imaju pravo na nadoknadu za lične služnosti.

(2) Višak prodajne cijene koji preostane nakon namirenja lica iz stava 1. ovog člana predaće se izvršeniku ako za to nema smetnji.

Član 98.

Prvenstveno namirenje (1) Iz iznosa dobijenog prodajom namiruju se prvenstveno i to ovim redoslijedom:

1) troškovi izvršnog postupka;

2) potraživanja založnih povjerilaca koja se po redu prvenstva namiruju prije tražioca izvršenja;

3) potraživanja tražioca izvršenja po čijem je prijedlogu određeno izvršenje; 4) potraživanja založnih povjerilaca koja se po redu prvenstva namiruju poslije tražioca izvršenja;

5) nadoknada za lične služnosti koje se prodajom gase.

(2) Ako izvršenik pored glavnog potraživanja duguje i kamatu ona se namiruje prije iznosa glavnog potraživanja.

(3) Više lica unutar iste tačke iz stava 1. ovog člana namiruju se po redu sticanja založnog prava i prava na namirenje tražioca izvršenja koji su predložili izvršenje, odnosno po redu sticanja ličnih služnosti, a ako je bio ustupljen prvenstveni red, tada se lica iz stava 1. ovog člana namiruju po tom uspostavljenom prvenstvenom redu.

Član 109. stav (6) Rješenje o namirenju (6) Ako nužnost održavanja ročišta za diobu nije propisana ovim zakonom, sud će rješenje o namirenju objaviti na oglasnoj tabli. Istekom trećeg dana od dana isticanja na oglasnoj tabli smatra se da je rješenje dostavljeno svim licima koja imaju pravo da se iz prodajne cijene namire.

19. Zakon o stvarnim pravima („Službene novine Federacije BiH“ br. 66/13 i 100/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 139.

Općenito (1) Založno pravo je ograničeno stvarno pravo na određenoj stvari ili pravu (zalogu) koje daje ovlaštenje svom nosiocu (založnom vjerovniku) da određenu tražbinu, ukoliko mu ne bude ispunjena nakon dospijeća, namiri iz vrijednosti te stvari, a njezin svagdašnji vlasnik (založni dužnik) dužan je to trpjeti.

(2) Založnim pravom može biti opterećena pojedinačno određena pokretna ili nepokretna stvar podobna za unovčenje, kao i idealni dio takve stvari.

(3) Založnim pravom može biti opterećeno pojedinačno određeno imovinsko pravo koje je prikladno da vjerovnik iz njega namiri svoju tražbinu, ako zakonom nije drugačije određeno.

(4) Založnim pravom može biti opterećeno više nekretnina upisanih u različite zemljišnoknjižne uloške kao da su sve zajedno jedna stvar (zajednička, simultana hipoteka).

(5) Pravo na plodove koje stvar daje posredovanjem nekoga pravnoga odnosa (najamnine, zakupnine i sl.) može biti samostalnim zalogom.

(6) Sa zalogom su ujedno opterećene i sve njegove pripadnosti, ako nije nešto drugo određeno.

b) Osnivanje sudskog i zakonskog založnog prava Član 151.

Osnivanje prisilnog sudskoga založnog prava (1) Prisilno sudsko založno pravo osniva se na osnovu odluke suda donesene u postupku prisilnog osiguranja tražbine.

(2) Ko na nekretnini stekne založno pravo na osnovu odluke suda, ishoditi će upis stečenog prava u zemljišnu knjigu.

VI.Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 56 0 Ip 048017 17 Pž od 10. aprila 2018. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelantica je primila 19. aprila 2018. godine, a apelacija je podnesena 18. juna 2018. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

24. Apelantica pobija osporena rješenja tvrdeći da joj je tim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

27. U konkretnom slučaju postupak iz kojeg su proizašle osporene odluke odnosi se na naplatu novčanog potraživanja, dakle radi se o predmetu građanskopravne prirode u kojem apelantica uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

28. Suština apelacionih navoda o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije svodi se na tvrdnje o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Osim toga, povredu ovog prava apelantica vidi i u tome što Kantonalni sud uopće nije odgovorio na sve njene žalbene navode, čime je povrijedio njeno pravo na efektivno dvostepeno odlučivanje, odnosno efektivno ulaganje pravnog lijeka. Također, apelantica smatra da joj je zbog dužine trajanja predmetnog postupka povrijeđeno ovo pravo.

29. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Također, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.

30. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.

31. Prije razmatranja predmetne apelacije u svjetlu iznesenih prigovora, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi rješavao slično činjenično i pravno pitanje – namirenje potraživanja založnog povjerioca iz prodajne cijene izvršenikove nekretnine u situaciji kada je založni povjerilac ujedno i kupac te nekretnine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4380/13 od 22. decembra 2016. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud je, prije svega, ukazao na svoj stav iz Odluke broj U 3/16 od 1. januara 2016. godine prema kojem u principu „…niti jedna odredba ZIP-a ne sprječava redovne sudove u svakom konkretnom slučaju da zaključe da je tražilac izvršenja u cijelosti namiren ukoliko je, kao jedini kupac, postao vlasnik založene nekretnine kojom je bilo osigurano njegovo potraživanje, a koja je procijenjena na iznos viši od njegovog potraživanja prema izvršeniku, te da bi svako tumačenje koje bi išlo u pravcu da je tražilac izvršenja namiren samo do iznosa koji je platio na licitaciji, a najčešće se radi o simboličnim iznosima koji nisu ni približno uporedivi sa iznosom na koji je procijenjena založena nekretnina, vodilo povredi izvršenikovog prava na imovinu“.

32. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju Kantonalni sud razmatrajući apelanticinu žalbu protiv prvostepenog rješenja dao jasno i precizno obrazloženje zbog čega je prvostepeni sud donio rješenje kojim je utvrdio da je apelanticino potraživanje u cijelosti namireno. Naime, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja rješenja Kantonalnog suda proizlazi nespornim da je vršena procjena nekretnina iz čije se vrijednosti namirila apelantica, da zbir vrijednosti predmetnih nekretnina iznosi ukupno 15.036.000,32 KM, te da apelanticino potraživanje, koje se namiruje iz predmetnih nekretnina, iznosi ukupno 13.979.226,84 KM. Nadalje, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenog rješenja proizlazi da je prvostepeni sud pravilno utvrdio visinu apelanticinog ukupnog potraživanja, pri čemu osnovano nije uzeo u obzir zakonsku zateznu kamatu obračunatu na kredit po ugovoru i aneksima na taj ugovor jer prijedlogom za izvršenje nije ni tražena zakonska zatezna kamata. Pri tome, Ustavni sud zapaža da se Općinski sud u obrazloženju osporenog rješenja, koje je u cijelosti potvrdio Kantonalni sud, pozvao na relevantne odredbe čl. 97, 98. i 109. ZIP-a, u vezi sa članom

139. Zakona o stvarnim pravima. U vezi sa apelacionim navodima da sud nije utvrdio stvarnu vrijednost nekretnina koje su predmet izvršenja u konkretnom izvršnom postupku, Ustavni sud zapaža da se Kantonalni sud bavio tim pitanjem, te da iz obrazloženja osporenog rješenja proizlazi da je vrijednost tih nekretnina upravo vrijednost navedena u stavu II izreke prvostepenog rješenja, te da apelantica prije prvog ročišta za javnu prodaju nije tražila da se vrijednost ponovo utvrđuje, na šta je imala pravo prema relevantnim odredbama ZIP-a.

33. U navedenom obrazloženju Kantonalnog suda, suprotno navodima apelacije, Ustavni sud ne može uočiti bilo kakvu proizvoljnost u primjeni materijalnog i procesnog prava na apelanticinu štetu.

34. Povredu prava na pravično suđenje apelantica nalazi i u tome što Kantonalni sud nije cijenio njene žalbene navode, čime je povrijedio njeno pravo na efektivno dvostepeno odlučivanje, odnosno efektivno ulaganje pravnog lijeka. U pogledu ovih apelanticinih navoda, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda iz koje proizlazi da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tome slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje, pogotovo na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora. U suprotnom, postoji povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Van der Hurk protiv Nizozemske, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61). Također, Ustavni sud napominje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25,) već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda, koje takvima ocijeni.

35. U konkretnom slučaju iz stanja u spisu i navoda apelacije Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, suprotno navodima apelacije, u svom rješenju odgovorio na svaki žalbeni navod koji je ocijenjen bitnim i relevantnim za odlučenje, te za svoje stanovište dao valjane, jasne i logične razloge u skladu sa zahtjevima člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Zbog navedenog, Ustavni sud i ove navode ocjenjuje neosnovanim.

36. Ustavni sud zapaža da apelantica predmetni postupak osporava i zbog njegove dužine trajanja, pa će Ustavni sud navedeni postupak razmotriti i s tog aspekta. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

37. Osim toga, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav

1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).

38. Ustavni sud konstatira da je apelantica u predmetnom postupku prijedlog za izvršenje podnijela 15. jula 2014. godine i da je postupak okončan rješenjem Kantonalnog suda od 10. aprila 2018. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao tri godine i osam mjeseci.

39. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku koji se, prema relevantnim zakonskim odredbama (član 5. stav 1. ZIP-a), te praksi Ustavnog suda i Evropskog suda, smatra hitnim i zahtijeva dodatnu ažurnost suda u odnosu na zakonsku obavezu suda da izvršni postupak provede bez nepotrebnih odugovlačenja i zastoja. Osim toga, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju, s obzirom na vrstu i prirodu izvršenja (izvršenje na nekretninama), radilo o složenom predmetu. Na složenost predmeta utjecala je i činjenica da je protiv istog izvršenika više tražilaca izvršenja podnijelo prijedlog za izvršenje, kao i da je apelantica podnijela dva prijedloga na istim nekretninama, tako da je tokom postupka došlo do spajanja apelanticinih izvršnih predmeta.

40. Iz odgovora na apelaciju Općinskog suda Ustavni sud ne uočava ništa što bi se moglo staviti na teret Općinskom sudu, niti Ustavni sud zapaža neaktivnost tog suda koja bi ukazala na kršenje apelanticinog prava u segmentu suđenja u razumnom roku. Ustavni sud posebno naglašava da je Općinski sud provodio postupak u prikladnim rokovima, donosio odluke i preduzimao procesnopravne radnje s ciljem provođenja predmetnog izvršenja. Dakle, cijeneći sve relevantne okolnosti konkretnog slučaja, prije svega složenost predmetnog izvršnog postupka i postupanje Općinskog suda koji je preduzeo veliki broj procesnopravnih radnji s ciljem provedbe složenog izvršnog predmeta, Ustavni sud ne može prihvatiti opravdanim apelanticine tvrdnje da joj je zbog neažurnosti Općinskog suda prekršeno pravo na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

41. S obzirom na sve navedeno i standarde koje je Ustavni sud cijenio prilikom ispitivanja navoda o kršenju prava na donošenje odluke „u razumnom roku“, Ustavni sud zaključuje da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje „u razumnom roku“ iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

42. Kako se navodi o kršenju prava na imovinu odnose na kršenje principa sadržanih u okviru prava na pravično suđenje, a o tome je Ustavni sud raspravljao u prethodnim tačkama ove odluke u okviru prigovora vezanih za navodno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud shodno zaključku da nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz istog razloga smatra da nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da osporenim rješenjima nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke u pogledu primjene relevantnih odredaba ZIP-a, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, i to u situaciji kada je apelantica u svojstvu tražioca izvršenja u predmetnom izvršnom postupku protiv izvršenika namirena tako što je postala vlasnik izvršenikovih nekretnina (a ne iz prodajne cijene) koje su bile založene radi osiguranja njenog potraživanja, čija je procijenjena vrijednost veća od njenog potraživanja, te kada je Kantonalni sud u svom rješenju odgovorio na svaki žalbeni navod koji je ocijenjen bitnim i relevantnim za odlučenje, te kada je za svoje stanovište dao valjane, jasne i logične razloge. Pri tome Ustavni sud zaključuje da nema elemenata koji ukazuju da su redovni sudovi namjerno odugovlačili postupak i zloupotrijebili svoja ovlaštenja, te na takav način suštinski ugrozili načelo efikasnog rukovođenja (kontroliranja) postupka na apelanticinu štetu.

44. Također, Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno ni apelanticino pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer apelantica kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu relevantnih zakonskih odredaba, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

45. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3381/18 (Vakufska banka d.d. Sarajevo) | Sudska praksa | Aktio