Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3358/18 (Grad Tuzla)
Odluka donesena 08. 04. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Stjecanje bez osnova
- Građanski postupak
- Lokalna samouprava
- Javna vlast
- Obligaciono- pravni odnosi
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pasivna legitimacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 219
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o principima lokalne samouprave u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3358/18
Apelacija
Odluka o meritumu
08. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3358/18, rješavajući apelaciju Grada Tuzle, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 8. aprila 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Grada Tuzle podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Ps 004477 17 Rev 2 od 6. marta 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Grad Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Gradsko pravobranilaštvo Grada Tuzle, podnio je 14. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Ps 004477 17 Rev 2 od 6. marta 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i od JP „Elektroprivreda“ BiH d.d. Sarajevo, Zavisno društvo Rudnici „Kreka“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: tužitelj), zatraženo je u periodu od 24. decembra 2019. godine do 28. februara 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Općinski sud i tužitelj su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 7. januara do 10. marta 2020. godine. Kantonalni sud u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Tužitelj je 9. maja 2006. godine podnio tužbu protiv apelantovog pravnog prednika – Općine Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant) radi neosnovanog bogaćenja.
6. Presudom Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 Ps 004477 06 Ps od 19. aprila 2013. godine odbijen je kao neosnovan tužiteljev tužbeni zahtjev. Iz obrazloženja presude proizlazi da je tužbeni zahtjev odbijen primjenom odredbe člana 27. Zakona o principima lokalne samouprave u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon), prema kojem mjesna zajednica ima svojstvo pravnog lica u okviru prava i dužnosti utvrđenih statutom i odlukom o osnivanju, pa zbog takvog svojstva mjesna zajednica ima parničnu sposobnost i jedino može biti tužena u konkretnoj pravnoj stvari, dok apelant zbog toga nije pasivno legitimiran.
7. Presudom Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Ps 004477 13 Pž od 11. novembra 2013. godine odbijena je tužiteljeva žalba i prvostepena presuda potvrđena.
8. Rješenjem Vrhovnog suda broj 32 0 Ps 004477 14 Rev od 16. septembra 2014. godine usvojena je tužiteljeva revizija, drugostepena presuda ukinuta i predmet vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje. Vrhovni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, ukazao na odredbe čl. 27. i 28. Zakona, istaknuvši da bi mjesne zajednice kao pravne osobe mogle zaključivati ugovore jedino u slučaju da im to ovlaštenje pripada prema odredbama statuta mjesne zajednice. U konkretnoj pravnoj stvari, apelant nije sudu prezentirao nikakav materijalni dokaz – isprave prema kojim bi na osnovu odredbi statuta mjesne zajednice bile ovlaštene na zaključenje ugovora, a osim toga u postupku je utvrđeno da mjesne zajednice nemaju žiroračun, pečat, druge račune u bankama, niti vlastita sredstva u blagajnama. S obzirom na to da u postupku nije utvrđeno u okviru kojih prava i dužnosti utvrđenih statutom i odlukom o osnivanju mjesne zajednice imaju svojstvo pravne osobe, od čega bi zavisila i apelantova pasivna legitimacija, Vrhovni sud je ocijenio da je osnovan revizioni prigovor pogrešne primjene materijalnog prava.
9. Rješenjem Kantonalnog suda broj 32 0 Ps 004477 14 Pž 2 od 16. januara 2015. godine uvažena je tužiteljeva žalba i prvostepena presuda ukinuta, te je predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
10. Općinski sud je u ponovnom postupku donio Presudu broj 32 0 Ps 004477 16 Ps 2 od 1. decembra 2016. godine kojom je odbijen tužiteljev tužbeni zahtjev kojim je tražio da se apelant obaveže da zaključi ugovor o zakupu 10 poslovnih prostorija ukupne površine 205,70 m² koje se nalaze u objektu Doma kulture u Mramoru (koje koristi MZ Mramor), zatim ugovor o zakupu poslovnih prostorija Doma kulture Lipnica u ukupnoj površini od 679,10 m m² (koje koristi MZ Lipnica) i ugovor o zakupu poslovnih prostorija koje se nalaze u Tuzli, u ulici Rudarska broj 63, u ukupnoj površini od 173,81 m² (koje koristi MZ Batva), čiji je vlasnik tužitelj, kao i tužbeni zahtjev kojim je tražio da se apelant obaveže da mu isplati novčani iznos od 452.343,96 KM na ime umanjenja njegove imovine zbog neplaćanja naknade za korištenje poslovnih prostorija u periodu od 1. januara 2001. do 31. decembra 2010. godine sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Istom presudom je odbijen i tužiteljev eventualni tužbeni zahtjev kojim je tražio da se apelant obaveže da mu preda u posjed navedene poslovne prostorije i zahtjev za isplatu novčanog iznosa od 452.343,96 KM po istom osnovu i za isti period kao u i osnovnom tužbenom zahtjevu. Presudom je tužitelj obavezan da apelantu naknadi troškove postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).
11. Općinski sud je obrazložio da je na osnovu provedenih dokaza, te njihovom ocjenom u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), utvrdio da je tužitelj 23. marta 2000. godine, na zahtjev apelantovog pravnog prednika (Općine Tuzla), donio tri pojedinačne odluke o prijenosu prava korištenja poslovnih prostora u kojima se nalaze MZ Mramor, MZ Lipnica i MZ Batva u apelantovu korist, uz pobliže naznačene iznose naknade koje će apelant uplatiti tužitelju za taj prijenos. Utvrđeno je da je apelant 1. januara 2001. godine ušao u posjed navedenih prostorija i da ih koristi kao sjedište mjesnih zajednica. Nadalje, Općinski sud je utvrdio da je u predmetnim odlukama o prijenosu prava korištenja navedeno i da će se o tome sačiniti posebni ugovori, kao i da ti ugovori o prijenosu prava korištenja uz naknade nisu nikada zaključeni između tužitelja i apelanta, pa time i da naknade, navedene u tim odlukama, nisu plaćene tužitelju, niti je korištenje predmetnih poslovnih prostora od navedenih mjesnih zajednica regulirano pismeno zaključenim ugovorima o zakupu poslovnih prostorija, a niti je tužitelju plaćana naknada na ime korištenja ovih prostorija od navedenih mjesnih zajednica. Općinski sud je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je tužitelj 16. januara 2004. godine obavijestio apelanta da se tužiteljeve navedene odluke od 23. marta 2000. godine stavljaju van snage zbog saznanja da u apelantovom budžetu nisu planirana sredstva za isplatu naknade, te da je tužitelj dostavio apelantu račune na ime zakupnine za period od 1. januara 2001. do 31. decembra 2003. godine. Nadalje, Općinski sud je utvrdio da je tužitelj pravni sljednik Rudnika „Kreka“ d.o.o. Tuzla, da je predmetne poslovne prostorije vodio evidentirane kao svoja osnovna sredstva, da je nositelj prava raspolaganja na tim objektima, te da je aktivno legitimiran potraživati naknadu po osnovu korištenja poslovnih prostora, a shodno odredbi člana 219. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Općinski sud je naveo da među parničnim strankama nije sporno da mjesne zajednice Mramor, Lipnica i Batva koriste poslovne prostorije koje su tužiteljevo osnovno sredstvo, međutim, sporna je površina poslovnih prostorija koje te mjesne zajednice koriste. Nadalje, Općinski sud je na osnovu nalaza vještaka, te iskaza svjedoka utvrdio da MZ Batva koristi prostorije čija površina iznosi 173,81 m², da MZ Lipnica koristi prostorije čija ukupna površina iznosi 36 m², a da MZ Mramor koristi prostorije površine 57,45 m². Osim toga, sud je utvrdio da MZ Lipnica i MZ Mramor duže od 30 godine koriste navedene prostorije Doma rudara u Mramoru i Lipnici i da su prije rata imale i zaključene ugovore o zakupu tih prostorija s tužiteljem.
12. Cijeneći istaknuti prigovor zastare u odnosu na tužiteljev zahtjev koji se ticao potraživanja na ime umanjenja tužiteljeve imovine zbog neplaćanja naknade za korištenje poslovnih prostorija u periodu od 1. januara 2001. do 31. decembra 2010. godine u iznosu od 452.343,96 KM, Općinski sud je imao u vidu odredbu člana 219. ZOO, ocijenivši da se za navedeno potraživanje treba primijeniti rok zastare od pet godina propisan članom 371. ZOO. Pri tome, Općinski sud je utvrdio da je prigovor zastare djelimično osnovan jer je tužitelj podnesenom tužbom od 9. maja 2006. godine potraživao od apelanta naknadu na ime umanjenja tužiteljeve imovine zbog neplaćanja naknade za korištenje poslovnih prostora od MZ Lipnica, Mramor i Batva, i to u visini zakupnine određene općinskim odlukama, a za period od 1. januara 2001. od 31. decembra 2003. godine, pa da su stoga za period od 1. januara do 9. maja 2001. godine ta potraživanja zastarjela. Osim toga, Općinski sud je naveo da je tužitelj na pripremnom ročištu održanom 24. februara 2011. godine preinačio tužbeni zahtjev tako što je isplatu te naknade tražio i za period od 1. januara 2004. do 31. decembra 2010. godine, pa da su stoga zastarjela i tužiteljeva potraživanja za period od 1. januara 2004. do 24. februara 2005. godine, i to zbog proteka zastarnog roka od pet godina iz člana 371. ZOO. S druge strane, Općinski sud je utvrdio da ukupni iznos nezastarjele zakupnine za sve tužiteljeve poslovne prostorije koje za svoj rad koriste navedene mjesne zajednice (MZ Batva – 173,81 m², MZ Lipnica – 36 m², a MZ Mramor – 57,45 m²), za sporni period iznosi ukupno 126.066,89 KM.
13. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja Općinski sud je primjenom odredaba člana 27. Zakona, te odredaba statuta MZ Batva, MZ Lipnica i MZ Mramor, zaključio da navedene mjesne zajednice, koje imaju svojstvo pravnog lica, kao i sredstva za finansiranje svog rada, mogu biti nositelji prava i obaveza i stranka u postupku (član 291. ZPP), te su u konkretnoj pravnoj stvari za zaključenje ugovora o zakupu, predaju poslovnih prostorija i isplatu naknade za korištenje prostorija u tužiteljevom vlasništvu pasivno legitimirane upravo mjesne zajednice, koje su i korisnici tužiteljeve imovine i u čijem posjedu se nalaze tužiteljeve poslovne prostorije. Pri tome, Općinski sud je ocijenio da nisu osnovani navodi iz tužbe da je tužitelj predao apelantu navedene poslovne prostorije, već su one predate navedenim mjesnim zajednicama. Slijedom navedenog, Općinski sud je ocijenio osnovanim istaknuti prigovor nedostatka pasivne legitimacije kod apelanta s obzirom na to da je u toku postupka utvrđeno da objekte u tužiteljevom vlasništvu drže u posjedu i koriste navedene mjesne zajednice. Pored navedenog, Općinski sud je ocijenio da nije osnovan ni tužiteljev tužbeni zahtjev kojim je tražio da se apelant obaveže na zaključenje ugovora o zakupu poslovnih prostorija koje koriste mjesne zajednice. U vezi s tim, Općinski sud je ukazao na odredbu člana 45. ZOO naglasivši da se zaključenje ugovora može tražiti tužbenim zahtjevom samo kada je zaključen predugovor kojim je određena obaveza zaključenja glavnog ugovora, a u konkretnom slučaju tužitelj ničim nije dokazao da je između njega i apelanta bio zaključen predugovor o zakupu predmetnih prostorija.
14. Odlučujući o tužiteljevoj žalbi, Kantonalni sud je donio Presudu broj 32 0 Ps 004477 17 Pž 3 od 20. juna 2017. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio.
15. Kantonalni sud je ispitujući žalbene prigovore u svjetlu prvostepene presude utvrdio da su prigovori neosnovani, te je u cijelosti prihvatio činjenično utvrđenje prvostepenog suda, kao i zaključke tog suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva. Pri tome, Kantonalni sud je naveo da se pravilnost ocjene prvostepenog suda o osnovanosti prigovora pasivne legitimacije ne može dovesti u pitanje ni tužiteljevim žalbenim navodima da statuti MZ nisu objavljeni u „Službenom glasniku Općine Tuzla“. Kantonalni sud je naveo da to što je članom 53. statuta MZ Batva, MZ Lipnica i MZ Mramor propisano da ti statuti stupaju na snagu osmog dana od dana objavljivanja u „Službenom glasniku Općine Tuzla“ ne znači i da zaista postoji obaveza da ti statuti budu objavljeni u „Službenom glasniku Općine Tuzla“, tim prije što iz dopisa Gradskog pravobranilaštva Tuzla od 5. augusta 2016. godine slijedi da, prema članu 2. Odluke o objavljivanju općinskih propisa i drugih akata, nije bilo predviđeno da se u „Službenom glasniku Općine Tuzla“ objavljuju i statuti MZ, a ni drugi akti zbora građana mjesnih zajednica.
16. Odlučujući o tužiteljevoj reviziji, Vrhovni sud je Presudom broj 32 0 Ps 004477 17 Rev 2 od 6. marta 2018. godine reviziju djelimično usvojio i drugostepenu presudu preinačio tako što je apelantu naložio da isprazni i preda u posjed tužitelju poslovne prostorije površine 57,45 m² koje se nalaze u objektu Doma kulture u Mramoru, a koje koristi MZ Mramor, poslovne prostorije površine 36 m² koje se nalaze u objektu Doma kulture u Lipnici i koje koristi MZ Lipnica i poslovne prostorije površine 173,81 m² koje se nazale u poslovnoj zgradi u Tuzli, ulica Rudarska broj 63, a koje koristi MZ Batva, čiji je vlasnik tužitelj, te da tužitelju isplati iznos od 126.066,89 KM sa zakonskom zateznom kamatom, dok je u preostalom dijelu revizija odbijena. Vrhovni sud je odlučio da svaka stranka podmiruje svoje troškove postupka.
17. Prema ocjeni Vrhovnog suda, osnovano se revizijom ukazuje da je prigovor pasivne legitimacije pogrešno raspravljen od nižestepenih sudova. Pri tome, Vrhovni sud je ukazao na odredbu člana 28. Zakona, istaknuvši da su mjesne zajednice dobile svojstvo pravne osobe u okviru prava i dužnosti utvrđenih statutom i odlukom o osnivanju.
18. Vrhovni sud je naveo da u postupku nije utvrđena niti jedna činjenica koja bi ukazivala na zasnivanje stvarnopravnog ili obligacionopravnog odnosa između tužitelja i MZ Mramor, Lipnica i Batva. Ove mjesne zajednice su postojale i imale svojstvo pravne osobe u utuženom periodu, ali u tom periodu nisu stekle u odnosu na tužitelja nikakva prava, pa ni pravo korištenja predmetnih poslovnih prostorija, niti je stvorena bilo kakva obaveza mjesnih zajednica na plaćanje naknade za korištenje poslovnih prostorija koje su u tužiteljevom vlasništvu. Naprotiv, Vrhovni sud je naveo da je u postupku utvrđeno da su predmetne poslovne prostorije date na korištenje apelantu na osnovu tužiteljeve odluke od 23. marta 2000. godine, da navedene mjesne zajednice nisu imale ovlaštenja za zaključivanje bilo kakvih ugovora s trećim osobama, da je te poslove za mjesne zajednice obavljala Služba za komunalne poslove i poslove mjesnih zajednica Općine Tuzla. Također, Vrhovni sud je naveo da je u postupku utvrđeno da mjesne zajednice nemaju svoj inventar, imovinu, pečat, račune u bankama, niti vlastita sredstva u blagajni, da sve troškove mjesnih zajednica oko korištenja predmetnih poslovnih prostorija plaća Služba za komunalne poslove i poslove mjesnih zajednica Općine Tuzla. Iz stanja spisa proizlazi da se tužitelj neposredno obraćao navedenim mjesnim zajednicama za zaključenje ugovora o zakupu, da im apelant nije dopuštao zaključivanje bilo kakvih ugovora i da je sve obaveze i dogovore oko korištenja predmetnih poslovnih prostorija apelant obavljao s tužiteljem neposredno.
19. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je tužiteljevim odlukama iz 2000. godine apelant postao posredni posjednik predmetnih poslovnih prostorija jer ih je predao mjesnim zajednicama, koje su, dakle, faktičku vlast nad predmetnim prostorima vršile preko Općine (apelanta), koja im ih je predala u neposredan posjed. Time što je apelant predao u posjed poslovne prostorije mjesnim zajednicama, apelant kao pravni sljednik Općine Tuzla nije prestao biti posjednik predmetnih poslovnih prostorija, a posljedica toga je da su posjednici i apelant i mjesne zajednice, i to apelant kao posredni posjednik, a mjesne zajednice kao neposredni posjednik. Pri tome, Vrhovni sud je ocijenio da je apelant pasivno legitimiran u konkretnoj parnici i dužan je predati predmetne poslovne prostorije njegovom vlasniku – tužitelju, koji na osnovu odredbe člana 219. ZOO ima pravo zahtijevati da mu se naknadi korist koju je imao od upotrebe poslovnih prostorija.
20. Vrhovni sud je dalje naveo da su u postupku pred nižestepenim sudovima raspravljene i utvrđene sve sporne činjenice u odnosu na lokalitet i površinu poslovnih prostorija koje koriste mjesne zajednice, kao i visinu naknade za korištenje, sve putem vještačenja, na što stranke nisu imale primjedbe, zbog čega je tužitelju dosudio iznos od 126.066,89 KM. Vrhovni sud je tužitelju dosudio i zakonsku zateznu kamatu na dosuđeni iznos u smislu čl. 214. i 277. ZOO.
21. U preostalom pobijanom dijelu drugostepene presude Vrhovni sud je reviziju odbio ocijenivši da nije osnovan tužiteljev zahtjev da se apelantu naloži da zaključi ugovor o zakupu predmetnih poslovnih prostorija. Pri tome, Vrhovni sud je ukazao na odredbu člana 45. st. 1. i 4. ZOO, istaknuvši da se u nedostatku predugovora u konkretnoj pravnoj stvari nisu ostvarile zakonske pretpostavke da tužitelj saglasno navedenoj odredbi zahtijeva zaključenje ugovora o zakupu s apelantom.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
22. Apelant tvrdi da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
23. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno, u suštini, zbog proizvoljne primjene relevantnih procesnih i materijalnih zakonskih propisa i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Apelant navodi da je Vrhovni sud prilikom donošenja presude stav da se u konkretnoj situaciji radi o apelantovom posrednom posjedu donio na osnovu tužiteljeve odluke od 23. marta 2000. godine. Međutim, Vrhovni sud nije obratio pažnju da je prvostepeni sud na ročištu od 14. oktobra 2016. godine odbio prijedlog da se u dokaznom postupku provede kao dokaz upravo ta tužiteljeva odluka od 23. marta 2000. godine, na kojoj Vrhovni sud zasniva svoju presudu. Dakle, Vrhovni sud bazira svoju presudu isključivo na dokazu za koji nije određeno da će se provesti na glavnoj raspravi. Slijedom navedenog, apelant smatra da je u konkretnom slučaju Vrhovni sud izvršio proizvoljnu procjenu dokaza, utemeljivši svoju presudu na dokazu koji nije proveden, pa i iz tog razloga smatra da Ustavni sud treba biti nadležan za odlučivanje o ovoj apelaciji.
24. Apelant je istaknuo da je predmetni postupak započet 2006. godine, na koji način je prekršeno i njegovo pravo na suđenje u razumnom roku.
b)Odgovor na apelaciju
25. Vrhovni sud je naveo da apelant neosnovano navodi da je učinjena povreda prava na pravično suđenje i procesnopravnih pravila o izvođenju dokaza, te da je Vrhovni sud odluku zasnovao na dokazu koji nije izveden na glavnoj raspravi. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je u postupku odlučivanja o reviziji vezan činjeničnim utvrđenjima nižestepenih sudova (član 240. stav 2. ZPP). Prema apelacionim navodima, sporne su tri tužiteljeve odluke od 23. marta 2000. godine, na kojim je Vrhovni sud zasnovao odluku, a nije izveden dokaz njihovim čitanjem na glavnoj raspravi. Međutim, Vrhovni sud je istaknuo da je prihvatio činjenično utvrđenje nižestepenih sudova da je tužitelj 23. marta 2000. godine na apelantov zahtjev donio tri pojedinačne odluke o prijenosu prava korištenja poslovnih prostorija, čiji je vlasnik, u apelantovu korist. To utvrđenje proizlazi iz odluke Kantonalnog suda, koji je prihvatio utvrđenje prvostepenog suda iz presude tog suda od 1. decembra 2016. godine kada je naveo da je sud utvrdio da je odlukama tužiteljevog upravnog odbora od 23. marta 2000. godine na apelanta preneseno pravo trajnog korištenja. Osim toga, Vrhovni sud je napomenuo da prijenos prava trajnog korištenja predmetnih poslovnih prostorija na apelanta nije bila sporna činjenica u postupku pred nižestepenim sudovima, pa se ne može govoriti o „dovođenju tužitelja u povoljniji položaj i povredi apelantovog prava na pravično suđenje“. U odnosu na navod o pogrešno raspravljenom prigovoru pasivne legitimacije u smislu člana 27. Zakona, Vrhovni sud je naveo da je tačan apelantov navod da mjesne zajednice imaju svojstvo pravne osobe u utuženom periodu, ali u konkretnom slučaju nije utvrđena niti jedna činjenica koja bi ukazivala na zasnivanje stvarnopravnog ili obligacionopravnog odnosa između tužitelja i mjesnih zajednica. Mjesne zajednice su postojale i imale svojstvo pravne osobe u utuženom periodu, ali u odnosu na tužitelja nisu stekle nikakva prava, pa ni pravo korištenja predmetnih poslovnih prostorija, s tim da su mjesne zajednice kao neposredni posjednici koristile predmetne poslovne prostorije posredstvom apelanta, koji čak nije dopuštao faktičkim posjednicima sklapanje bilo kakvih ugovora s tužiteljem, niti stvaranja prava i obaveza prema tužitelju, zbog čega je apelant kao pravni sljednik Općine Tuzla pasivno legitimiran u konkretnom postupku, a navodima apelacije se konkretnim prigovorima i ne dovodi u pitanje takav stav. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je naveo da je apelacija neosnovana, te je predložio da se odbije.
26. Općinski sud je naveo hronologiju predmetnog postupka kako je navedeno u činjeničnom dijelu odluke, te naglasio da se radilo o izuzetno složenom predmetu s velikim brojem provedenih dokaza, od čega su provedena tri vještačenja i saslušano je 10 svjedoka, a u toku postupka je zakazan veći broj ročišta. Nadalje, Općinski sud je naveo da je veći broj ročišta odgođen na prijedlog stranaka jer se stranke nisu mogle izjasniti o uručenim dokazima ili nisu postupile po nalogu suda za dostavu dokaza ili zbog pokušaja mirnog rješenja spora. Prema stanju spisa, na tužiteljev zahtjev su odgođena ročišta u sedam navrata, a i na apelantov zahtjev ročište je odgađano u sedam navrata (30. novembra 2010. godine, 24. februara i 13. maja 2011. godine, 25. maja i 30. augusta 2012. godine, 29. januara 2013. godine i 12. jula 2016. godine). Ročište zakazano za 25. maj 2012. godine je odgođeno na saglasan prijedlog stranaka. Ročišta zakazana za 4. oktobar i 7. decembar 2011. godine su odgođena zato što nisu sačinjeni nalazi vještaka ili su vještaci bili spriječeni pristupiti na ročište. Općinski sud je istaknuo da niti jedno ročište tokom postupka nije odgođeno zbog procesnih propusta suda. Uzimajući u obzir navedeno, Općinski sud smatra da svojim postupanjem u predmetu nije doprinio dužini trajanja postupka, da su dužini trajanja postupka, pored složenosti i obimnosti predmeta, značajno doprinijele stranke, pa i sam apelant. Pored svega navedenog, Općinski sud je istaknuo da se apelantovi navodi o povredi prava na imovinu i prava na pravično suđenje odnose prije svega na dužinu trajanja postupka, a što je svojim odlukama prouzrokovao Vrhovni sud.
27. Tužitelj je u odgovoru na apelaciju naveo da je Vrhovni sud osporenu presudu donio na osnovu istih dokaza koje su proveli nižestepeni sudovi, a činjenice koje apelant navodi u apelaciji su paušalne i neosnovane jer su dokazi, koji su za apelanta sporni tek u ovoj fazi postupka, navedeni i u obje nižestepene presude, a posebno u presudi Kantonalnog suda od 20. juna 2017. godine. Dakle, Vrhovni sud nije utvrđivao činjenično stanje, to su uradili nižestepeni sudovi, nego je samo na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primijenio materijalno pravo.
V.Relevantni propisi
28. Zakon o principima lokalne samouprave u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 49/06 i 51/09) u relevantnom dijelu glasi: Član 27.
Mjesna zajednica ima svojstvo pravnog lica u okviru prava i dužnosti utvrđenih statutom i odlukom o osnivanju.
Član 28.
Statutom mjesne zajednice, u skladu sa statutom jedinice lokalne samouprave i aktom o osnivanju, utvrđuju se poslovi koje obavlja mjesna zajednica, organi, kao i postupak izbora, organizacija i rad organa, način odlučivanja i druga pitanja od značaja za rad mjesne zajednice.
29. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11; za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima) u relevantnom dijelu glasi:
Predugovor Član 45.
(1) Predugovor je takav ugovor kojim se preuzima obaveza da se kasnije zaključi drugi, glavni ugovor.
(2) Propisi o formi glavnog ugovora važe i za predugovor, ako je propisana forma uslov punovažnosti ugovora.
(3) Predugovor obavezuje ako sadrži bitne sastojke glavnog ugovora.
(4) Na zahtjev zainteresovane strane sud će naložiti drugoj strani koja odbija da pristupi zaključenju glavnog ugovora da to uradi u roku koji će joj odrediti.
(5) Zaključenje glavnog ugovora može se zahtijevati u roku od šest mjeseci od isteka roka predviđenog za njegovo zaključenje, a ako taj rok nije predviđen, onda od dana kad je prema prirodi posla i okolnostima ugovor trebalo da bude zaključen.
(6) Predugovor ne obavezuje ako su se okolnosti od njegovog zaključenja toliko izmijenile da ne bi bio ni zaključen da su takve okolnosti postojale u to vrijeme. Upotrebljavanje tuđe stvari u svoju korist Član 219.
Kad je neko tuđu stvar upotrijebio u svoju korist, imalac može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili u odsustvu ove, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od upotrebe.
30. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 10.
(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
(2) Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 240. stav 2.
(2) Revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
Član 291.
(1) Stranka u postupku može biti svako fizičko i pravno lice.
(2) Posebnim propisima može se odrediti ko može biti stranka u postupku osim fizičkih i pravnih lica.
(3) Parnični sud može, izuzetno, sa pravnim djejstvom u određenoj parnici, priznati svojstvo stranke i onim oblicima udruživanja koji nemaju stranačku sposobnost po odredbama st. 1. i 2. ovog člana, ako utvrdi da, s obzirom na predmet spora, u suštini ispunjavaju bitne uslove za sticanje stranačke sposobnosti, a naročito ako raspolažu imovinom na kojoj se može sprovesti izvršenje.
(4) Protiv rješenja iz stava 3. ovog člana, kojim se priznaje svojstvo stranke u parnici nije dozvoljena posebna žalba.
VI.Dopustivost
31. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
32. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 32 0 Ps 004477 17 Rev 2 od 6. marta 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 4. maja 2018. godine, a apelacija je podnesena 14. juna 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
35. Apelant tvrdi da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
36. S obzirom na to da je apelant nositelj javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu s javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud je u svojoj praksi ukazao da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati apelantove navode u odnosu na prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
A.Pravo na pravično suđenje
37. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
38. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine primjenjiv jer se radi o postupku predaje u posjed predmetnih poslovnih prostorija i pitanja neosnovanog obogaćenja, u kojem je donesena odluka koja ima utjecaj na apelantova ustavna prava.
U odnosu na osporenu odluku
39. Suština apelacionih navoda o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine svodi se na tvrdnje o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni procesnog i materijalnog prava. Osim toga, iz apelacionih navoda proizlazi da apelant smatra da je do povrede njegovog prava na pravično suđenje u konkretnom slučaju došlo i zbog toga što Vrhovni sud osporenu presudu bazira isključivo na dokazu za koji nije određeno da će se provesti na glavnoj raspravi.
40. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Također, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.
41. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene procesnog i materijalnog prava.
42. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud koji je donio konačnu odluku u predmetu detaljno razmotrio sva sporna pitanja i da je, uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, dao iscrpna obrazloženja u pogledu osnovanosti dijela tužiteljevog eventualnog tužbenog zahtjeva da mu apelant isprazni i preda predmetne poslovne prostorije pobliže označene u izreci osporene presude, čiji je tužitelj vlasnik, te da mu isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom. Naime, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude proizlazi da je apelant pasivno legitimiran u konkretnoj parnici i dužan je predati predmetne poslovne prostorije njegovom vlasniku – tužitelju, koji na osnovu odredbe člana 219. ZOO ima pravo zahtijevati da mu se naknadi korist koju je imao od upotrebe poslovnih prostorija. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude naveo da je u postupku utvrđeno da su predmetne poslovne prostorije date na korištenje apelantu na osnovu tužiteljevih odluka od 23. marta 2000. godine, da MZ Mramor, Lipnica i Batva nisu imale ovlaštenja za zaključivanje bilo kakvih ugovora s trećim osobama, da je te poslove za mjesne zajednice obavljala Služba za komunalne poslove i poslove mjesnih zajednica Općine Tuzla. Dovodeći u vezu obrazloženja osporene presude s odredbama propisa na koje se Vrhovni sud pozvao u osporenoj odluci, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene odluke nema elemenata koji ukazuju na to da je činjenično stanje proizvoljno utvrđeno, ni da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je Vrhovni sud prilikom donošenja odluke o tužbenom zahtjevu zloupotrijebio dokazni postupak, a koje okolnosti bi, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogle biti osnov da Ustavni sud u navedenim aspektima svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova. Ustavni sud dalje primjećuje da apelant tvrdi da Vrhovni sud bazira svoju presudu isključivo na dokazu za koji nije određeno da će se provesti na glavnoj raspravi. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da su tačni apelacioni navodi da se Vrhovni sud pozvao na tužiteljeve odluke od 23. marta 2000. godine. Međutim, Ustavni sud smatra da Vrhovni sud ne „bazira svoju presudu isključivo na dokazu za koji nije određeno da će se provesti na glavnoj raspravi“, kako je apelant naveo, već se poziva na „utvrđenje prvostepenog suda“ kada je naveo da je „sud utvrdio da je odlukama tužiteljevog upravnog odbora od 23. marta 2000. godine na apelanta preneseno pravo trajnog korištenja“, što, prema ocjeni Vrhovnog suda, nije ni bila sporna činjenica u postupku pred nižestepenim sudovima. Stoga, Ustavni sud zapaža da Vrhovni sud jeste u obrazloženju osporene odluke iznio konstatacije u vezi s provedenim dokaznim postupkom, ali Ustavni sud smatra da je to učinjeno isključivo u funkciji pojašnjenja obrazloženja suda koje se tiče zaključka o primjeni materijalnog, odnosno procesnog prava, a nikako nije uvodio novi dokaz na kojem bi zasnovao svoju presudu jer se Vrhovni sud, kako je već navedeno, u svemu bitnom pozvao na ranije „utvrđenje prvostepenog suda“.
43. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
U odnosu na donošenje odluke u razumnom roku a)Relevantni principi
44. Apelant smatra da je povrijeđeno njegovo pravo na suđenje u razumnom roku. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Osim toga, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23). b)Period koji se uzima u obzir
45. U odnosu na apelacione navode o kršenju prava na donošenje odluke „u razumnom roku“, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut tužbom koju je tužitelj podnio 9. maja 2006. godine, a da je postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 6. marta 2018. godine. Dakle, predmetni postupak pred redovnim sudovima je trajao 11 godina i devet mjeseci.
c)Analiza dužine trajanja postupka
46. Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku koji je za predmet imao tužiteljev tužbeni zahtjev kojim je tražio da se apelantu naloži zaključenje ugovora o zakupu predmetnih poslovnih prostorija, zatim zahtjev za naknadu na ime umanjenja imovine za korištenje predmetnih poslovnih prostorija, te zahtjev za predaju u posjed tih poslovnih prostorija. Imajući u vidu da se u predmetnom postupku pored postavljenog tužbenog zahtjeva odlučivalo i o eventualnom tužbenom zahtjevu, da je tokom predmetnog postupka proveden veći broj materijalnih dokaza, da je saslušan veći broj svjedoka, te da su provedena vještačenja po vještacima građevinske, geodetske i ekonomske struke, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju radi o složenom postupku. S obzirom na to da se u predmetnom postupku odlučivalo o tužiteljevom zahtjevu kojim je tražio da se apelantu naloži da mu isplati naknadu na ime umanjenja imovine za korištenje predmetnih poslovnih prostorija, te zahtjevu za predaju u posjed tih poslovnih prostorija, Ustavni sud smatra da se radi o postupku koji je od značaja za apelanta.
47. Ocjenjujući ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud posebno uočava da su redovni sudovi donijeli veći broj meritornih i procesnih odluka. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni postupak pred Općinskim sudom trajao šest godina i 11 mjeseci (19. aprila 2013. godine). Međutim, Ustavni sud uočava da je u tom periodu odgođeno više ročišta na apelantov zahtjev (30. novembra 2010. godine, 24. februara i 13. maja 2011. godine, 25. maja i 30. augusta 2012. godine, 29. januara 2013. godine i 12. jula 2016. godine). Osim toga, u ovom periodu su odgođena i dva ročišta (4. oktobra i 7. decembra 2011. godine) zbog objektivnih razloga (zbog odsustva vještaka i zbog toga što nisu sačinili nalaz vještaka). Zatim, Kantonalni sud je odlučujući o tužiteljevoj žalbi donio presudu nakon šest mjeseci (11. novembra 2013. godine), a Vrhovni sud je u postupku povodom tužiteljeve revizije donio rješenje nakon 10 mjeseci (16. septembra 2014. godine) kojim je reviziju usvojio, drugostepenu presudu ukinuo i predmet vratio drugostepenom sudu na ponovno suđenje. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u ponovljenom postupku donio rješenje nakon četiri mjeseca (16. januara 2015. godine) kojim je ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio tom sudu na ponovno suđenje. Ustavni sud zapaža da je u ponovljenom postupku Općinski sud donio presudu nakon jedne godine i 10 mjeseci (1. decembra 2016. godine), Kantonalni sud nakon šest mjeseci (20. juna 2017. godine) i Vrhovni sud nakon osam mjeseci (6. marta 2018. godine). Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u odgovoru na apelaciju, između ostalog, naveo da je veći broj ročišta odgođen na prijedlog stranaka jer se stranke nisu mogle izjasniti o uručenim dokazima ili nisu postupile po nalogu suda za dostavu dokaza ili zbog pokušaja mirnog rješenja spora, te da sud svojim postupanjem u predmetu nije doprinio dužini trajanja postupka, da su dužini trajanja postupka, pored složenosti i obimnosti predmeta, značajno doprinijele stranke, pa i sam apelant. Slijedom navedenog, Ustavni sud primjećuje da je dužini trajanja postupka doprinio i apelant koji je u sedam navrata odgađao ročišta, što je objektivno utjecalo na dužinu trajanja postupka.
48. Ustavni sud naglašava da ocjenjuje dužinu trajanja postupka u cjelini, pri čemu posebnu pažnju posvećuje periodima neaktivnosti suda na nekoj instanci u svakom konkretnom slučaju. Iako je na osnovu navedenog primjetno da je postupak pred Općinskim sudom trajao nešto duže (šest godina i 11 mjeseci), Ustavni sud primjećuje da je taj sud tokom postupku postupao kontinuirano, odnosno da su postojale objektivne okolnosti koje su utjecale na dužinu trajanja postupka u toj fazi. Stoga, sagledavajući postupak u cjelini u okolnostima konkretnog slučaja, posebno imajući u vidu da su redovni sudovi donijeli više meritornih i procesnih odluka, da je apelant došao do konačne odluke u svom predmetu prije podnošenja apelacije, Ustavni sud nalazi da nema elemenata koji ukazuju da je u predmetnom postupku povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao elementa prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
49. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
B.Pravo na imovinu
50. Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovog prava, u suštini, veže za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a ti su navodi već razmotreni u okviru apelantovih prigovora u vezi s povredom prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra neosnovanim navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
VIII.Zaključak
51. Ustavni sud zaključuje da u predmetnom postupku nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u segmentu primjene prava kada je Vrhovni sud u osporenoj odluci dao jasno i razumno obrazloženje u kojem nema proizvoljnosti. Naime, u konkretnom slučaju Vrhovni sud je dao jasno i argumentirano obrazloženje iz kojeg proizlazi da je apelant pasivno legitimiran u konkretnoj parnici, te da je dužan predati predmetne poslovne prostorije njegovom vlasniku – tužitelju i nadoknaditi mu određeni novčani iznos na ime zakupnine i pri tome se pozvao na relevantne odredbe člana 219. ZOO. Osim toga, Ustavni sud smatra da Vrhovni sud ne „bazira svoju presudu isključivo na dokazu za koji nije određeno da će se provesti na glavnoj raspravi“, već je svoj zaključak zasnivao na utvrđenjima nižestepenih sudova.
52. Osim toga, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do kršenja prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada dužina trajanja predmetnog postupka u relevantnom periodu (11 godina i devet mjeseci) sagledana u cjelini nije prešla granice „razumnog roka“ iz navedenog člana zbog složenosti predmeta, apelantovog doprinosa i kontinuirane aktivnosti redovnih sudova u ovoj pravnoj stvari.
53. Također, Ustavni sud smatra da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine kada se navodi o kršenju navedenog prava zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
54. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
55. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević