Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4902/19 (I. D.)
Odluka donesena 26. 03. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4902/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 03. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. marta 2020. godine, u predmetu broj AP-4902/19, rješavajući apelaciju koju je podnio Ivan Dunđer, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ivan Dunđer protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 44 0 Mal 021860 17 Gž od 30. oktobra 2017. godine i Presude Općinskog suda u Žepču broj 44 0 Mal 021860 15 Mal od 13. jula 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ivan Dunđer (u daljnjem tekstu: apelant) iz Žepča, kojeg zastupa Franjo Marjanović advokat iz Žepča, podnio je 18. decembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 44 0 Mal 021860 18 Rev od 22. avgusta 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 44 0 Mal 021860 17 Gž od 30. oktobra 2017. godine i Presude Općinskog suda u Žepču broj 44 0 Mal 021860 15 Mal od 13. jula 2017. godine.
2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-882/18 od 13. marta 2018. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim Rješenjem Vrhovnog suda broj 44 0 Mal 021860 18 Rev od 22. avgusta 2019. godine revizija apelanata odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta da se obaveže tužena (M.D.) da mu na ime naknade nematerijalne štete isplati određeni novčani iznos sa zateznim kamatama, te je obavezan apelant da tuženoj nadoknadi troškove postupka u određenom novčanom iznosu.
4. U obrazloženju osporene presude, Kantonalni sud je naveo da u predmetnom postupku apelant potražuje naknadu nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog povrede ugleda i časti prouzrokovane prijavljivanjem apelanta od strane tužene Policijskoj upravi Žepče (u daljnjem tekstu: PU) zbog navodnog uznemiravanja putem telefona. Kantonalni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da se tužena obratila PU i prijavila navodno uznemiravanje od strane apelanta putem telefona sa prikrivenog broja, nakon čega je policijska patrola izašla na lice mjesta, kojom prilikom nije mogla utvrditi postojanje prekršaja ili krivičnog djela, te je stranke upozorila da eventualni spor riješe mirnim putem. Kantonalni sud je naveo da Tužilaštvo Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tektu: tužilaštvo) donijelo naredbu o neprovođenju istrage protiv tužene od 16. decembra 2013. godine, jer ne postoje osnovi sumnje da je tužena počinila krivično djelo Lažno prijavljivanje iz člana 347. stav (1) Krivičnog zakona Federacije BiH. Kantonalni sud je dalje naveo da je utvrđeno da se tužena 9. maja 2015. godine javila u Javnu ustanovu Dom zdravlja sa stacionarom Žepče od kada je pod stalnom kontrolom psihijatra i terapijom zbog mješovitog anksio-depresivnog poremećaja, te da je između apelanta i tužene bilo verbalnih sukoba na način da je apelant, osim što je morao proći putem pored kuće tužene, na taj način prolaženjem, zastajao pored kuće i raznim gestama izazivao tuženu.
5. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno cijenio da za spornu štetu tužena ne odgovara jer apelant u toku postupka nije dokazao postojanje uslova za naknadu štete iz odredbi čl. 154., 155. i 158. Zakona o obligacionim odnosima. Naime, Kantonalni sud je naveo da se za rješavanje pitanja da li apelantu za spornu štetu odgovara tužena (koja ga je prijavila PU zbog navodnog uznemiravanja putem telefona) mora poći od toga kada se za štetu odgovara uslijed lažnog prijavljivanja, pa imajući navedeno u vidu, za štetu počinjenu izvršenjem krivičnog djela odgovara izvršilac krivičnog djela, u konkretnom slučaju, tužena bi bila odgovorna sa spornu štetu da je izvršila predmetno krivično djelo. Kantonalni sud je dalje ukazao da je za odgovornost tužene potpuno irelevantno što je ona prijavila apelanta policiji za navodno uznemiravanje preko telefona, te da bi njena odgovornost postojala samo da je počinila krivično djelo Lažno prijavljivanje, što u konkretnom predmetu nije slučaj, dakle, u konkretnom slučaju, ne postoji štetna radnja (kao jedan od uslova za naknadu štete) jer tužena nije počinila navedeno krivično djelo. Kantonalni sud je takođe naveo da je ispravno prvostepeni sud zaključio da apelant u toku postupka nije dokazao psihičko uznemiravanje tužene usmjereno prema njemu (a imajući u vidu procesne obaveze apelanta iz odredbi čl. 7. stav (1) i 123. stav (1) Zakona o parničnom postupku kojim je propisano da je svaka stranka dužna da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev), dok je tužena izvedenim dokazima dokazala da je uslijed dugotrajnog uznemiravanja apelanta prijavila PU, čime je postupila kao svaki prosječan građanin s namjerom da smiri očigledno narušene međuljudske i komšijske odnose.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Apelant, između ostalog, navodi da je dokazao postojanje uslova za naknadu štete iz čl. 154., 155. i 158. Zakona o obligacionim odnosima.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević