Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2892/18 (H. Č. i S. Č.)
Odluka donesena 24. 09. 2020.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član porodičnog domaćinstva
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Povrat stana
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o upravnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnom postupku
- Zakon o upravnom postupku
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-2892/18
Apelacija
Odluka o meritumu
24. 09. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2892/18, rješavajući apelaciju Halida Čička i Sedine Čičko, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 24. septembra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Halida Čička i Sedine Čičko.
Utvrđuje se povreda prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 018597 16 Uvp od 8. marta 2018 godine.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6.
stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Halid Čičko i Sedina Čičko (u daljnjem tekstu: apelanti ili apelant i apelantica), koje zastupa Mirza Džananović, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 21. maja 2018. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 U 018597 16 Uvp od 8. marta 2018. godine. Apelanti su također podnijeli zahtjev za određivanje privremene mjere kojim su zatražili da Ustavni sud naloži odlaganje provođenja Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 23-04/IV-23-34/02 od 10. maja 2013. godine, koje je određeno Zaključkom Uprave broj 23-04/IV-23-34/02 od 11. jula 2017. godine, do donošenja odluke o apelaciji.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Odlučujući u predmetu broj AP 1229/18 od 27. februara 2018. godine, Ustavni sud je apelaciju apelanata podnesenu protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 018597 13 U od 24. marta 2016. godine odbacio kao preuranjenu (vidi Odluku o dopustivosti broj AP 1229/18 od 10. aprila 2018. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
3. Odlučujući o zahtjevu za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je odbio zahtjev (vidi Odluku o privremenoj mjeri broj AP 2892/18 od 6. juna 2018. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Kantonalnog suda, Ministarstva stambene politike Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) i Uprave zatraženo je 16. augusta 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
5. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Ministarstvo su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 22. augusta do 3. septembra 2019. godine, dok Uprava nije dostavila odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Rješenjem Uprave broj 23-04/IV-23-34/02 od 10. maja 2013. godine utvrđeno je da je H. B. bila nositeljica stanarskog prava na stanu u Ulici Žunovačka broj 40 u Sarajevu (u daljnjem tekstu: predmetni stan) i potvrđeno je da A. Ć. kao članu porodičnog domaćinstva nositeljice stanarskog prava pripada pravo na vraćanje u posjed predmetnog stana (tač. I i II izreke rješenja). Istim rješenjem (tač. III, IV, V i VI izreke) utvrđeno je da apelant koristi predmetni stan na osnovu zaključenog Ugovora o korištenju stana broj 03/1-MS-1-2459/00 od 25. februara 2000. godine i utvrđen je prestanak korištenja predmetnog stana apelantu uz obavezu da kao privremeni korisnik napusti stan u roku od 15 dana bez prava na alternativni smještaj po standardima utvrđenim Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene).
8. Rješenjem Ministarstva stambene politike Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 27/02-23-1491/13 od 6. juna 2013. godine odbijena je žalba koju je apelant podnio protiv rješenja Uprave od 10. maja 2013. godine. U obrazloženju rješenja je, pored ostalog, navedeno da je apelant u žalbi istakao da mu je predmetni stan dodijeljen rješenjem preduzeća „Bjelašnica“ d.d. Hadžići (ranijeg vlasnika stana) od 15. aprila 1997. godine, s kojim je zaključio ugovor o korištenju predmetnog stana 25. februara 2000. godine i otkupio ga ugovorom o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo 17. jula 2000. godine, koji je ovjerilo Pravobranilaštvo Kantona Sarajevo.
9. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 018597 13 U od 24. marta 2016. godine odbijena je apelantova tužba protiv rješenja Ministarstva od 6. juna 2013. godine. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je apelant u tužbi kojom je pokrenuo upravni spor, između ostalog, istakao da organi uprave nisu uopće uzeli u obzir da je apelant postao vlasnik predmetnog stana. Kantonalni sud je u provedenom postupku utvrdio da prema podacima iz spisa predmeta (dokaza izvedenih u upravnom postupku) proizlazi da je H. B. bila nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu, da je imenovana umrla 15. oktobra 1996. godine, a da je A. Ć., unuk umrle, 18. juna 2002. godine, kao član porodičnog domaćinstva nositeljice stanarskog prava, podnio zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed. Dalje je istaknuto da je A. Ć. (na osnovu podataka dobivenih bodovanjem stana od 25. novembra 1987. godine) bio član porodičnog domaćinstva s nositeljicom stanarskog prava u predmetnom stanu, da je imenovani do početka rata bio nastanjen na adresi predmetnog stana, na kojoj se 1991. godine nalazio na popisu stanovništva za Općinu Hadžići. Također je utvrđeno da je apelantu predmetni stan dodijeljen rješenjem (ranijeg vlasnika stana) od 15. aprila 1997. godine, zatim da je 25. februara 2000. godine zaključio ugovor o korištenju predmetnog stana i otkupio ga ugovorom o kupoprodaji stana od 17. jula 2000. godine. Dalje je istaknuto da je pravomoćnim Rješenjem Uprave broj 23-04/IV-23-264/2000 od 11. novembra 2002. godine A. Ć. određen za nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu nakon smrti nositeljice stanarskog prava H. B. Navedenim rješenjem je utvrđeno da umjesto ugovora o korištenju stana, koji je A. Ć. trebao zaključiti sa JSP „Sarajevostan“ Sarajevo, primjenjivat će se to rješenje kojim je određeno da sva prava koja je imala H. B. ostaju i dalje na snazi, s tim da će ona glasiti na ime A. Ć., novog nosioca stanarskog prava. Utvrđeno je da je prema Potvrdi Javnog stambenog preduzeća „Sarajevostan“ Sarajevo – Sektor za održavanje, obnovu i rekonstrukciju stanova broj 02/420159-2/96 od 6. augusta 1996. godine, koju je sačinila Stručna komisija za evidentiranje, utvrđivanje i procjenu šteta na društvenim objektima s reintegriranih područja u gradu Sarajevu, na osnovu podataka iz zapisnika o zgradi i stanu utvrdila da je predmetni stan zapaljen i da je sva funkcionalna oprema stana izgorjela i uništena, te da je predmetni stan onesposobljen za stanovanje. Kantonalni sud je odbio apelantovu tužbu pozivajući se na odredbe člana. 3. st. 1. i 2. i člana 18e. Zakona o prestanku primjene.
10. Zaključkom Uprave broj 23-04/IV-23-34/02 od 11. jula 2017. godine utvrđeno je da je rješenje Uprave od 10. maja 2013. godine postalo izvršno 5. juna 2013. godine i dozvoljeno izvršenje rješenja te je apelant kao izvršenik obavezan da se u roku od sedam dana iseli iz predmetnog stana.
11. Apelant je Vrhovnom sudu podnio zahtjev za vanredno preispitivanje Presude Kantonalnog suda broj 09 0 U 018597 13 U od 24. marta 2016. godine koji je Vrhovni sud Presudom broj 09 0 U 018597 16 Uvp od 8. marta 2018. godine odbio kao neosnovan.
12. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da iz predmetnog činjeničnog utvrđenja, prema ocjeni tog suda, nadležni upravni organi, a i prvostepeni sud svojim odlukama nisu povrijedili zakon na apelantovu štetu kada su zaključili (postupajući u izvršenju ranije presude prvostepenog suda od 30. decembra 2006. godine) da je predmetni stan u smislu odredbe člana 18e. Zakona o prestanku primjene bio oštećen i onesposobljen za stanovanje [prema navedenom aktu ,,Sarajevostana“ Sarajevo od 6. augusta 1996. godine i izjavama apelanta i njegove supruge (apelantice) datim u zapisnik na usmenoj raspravi o totalno devastiranom i izgorjelom stanu, koji su ličnim sredstvima sanirali i koristili od 1998. godine]. Dalje je istaknuto da je pravilan zaključak u pobijanoj odluci da se zahtjev A. Ć. za povrat tog stana, koji je podnesen 18. juna 2002. godine, imao smatrati blagovremenim (prema citiranoj odredbi se, izuzetno od općih rokova propisanih u članu 5. navedenog zakona, zahtjev za povrat uništenog ili oštećenog stana mogao podnijeti do 6. novembra 2002. godine), bez obzira na činjenicu da li je kasnije saniran i korišten, jer takve ili neke druge uvjete (da je stan ostao oštećen do isteka općih rokova za podnošenje zahtjeva) zakon uopće ni ne propisuje. Također je zaključeno da su upravni organi i prvostepeni sud pravilno zaključili da iz rezultata cjelokupnog postupka nesporno proizlazi da je A. Ć. živio u predmetnom stanu kao član porodičnog domaćinstva umrle nositeljice stanarskog prava (prijeratna prijava na adresi predmetnog stana, na kojoj se 1991. godine nalazio na popisu stanovništva za Općinu Hadžići, te prilikom bodovanja stana 1987. godine bio član porodičnog domaćinstva s nositeljicom stanarskog prava u predmetnom stanu) i da mu, primjenom člana 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene, pripada pravo na povrat predmetnog stana u posjed. Vrhovni sud je utvrdio da činjenica da apelant prilikom popisa stanovništva nije popisan na adresi predmetnog stana, suprotno apelantovim tvrdnjama, nikako ne podrazumijeva niti dokazuje (pogotovo u vezi s ostalim provedenim dokazima) da A. Ć. nije živio i stanovao u zajedničkom domaćinstvu sa H. B., a kako je to pravilno u osporenom rješenju ocijenilo tuženo Ministarstvo. Iz navedenih razloga, prema ocjeni Vrhovnog suda, pravilno je postupio prvostepeni sud kada je pobijanom presudom odbio apelantovu tužbu podnesenu protiv osporenog rješenja tuženog organa, zbog čega se i navodi zahtjeva u tom pogledu ukazuju neosnovanim. Vrhovni sud je smatrao da je potrebno istaći da pozivanje prvostepenog suda, prilikom donošenja pobijane presude, isključivo na pravomoćno rješenje Uprave od 11. novembra 2002. godine (kojim je u drugom upravnom postupku donošenja rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana A. Ć. određen za nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu nakon smrti nositeljice stanarskog prava) nije od utjecaja na drugačije rješenje konkretne upravne stvari, gdje je to rješenje samo jedan od izvedenih dokaza na osnovu kojih je pravilno i zakonito utvrđeno da je A. Ć. bio član porodičnog domaćinstva umrle nositeljice stanarskog prava i da mu pripada pravo na povrat predmetnog stana u posjed, a što ni navodima zahtjeva za preispitivanje nije dovedeno u bilo kakvu sumnju. Vrhovni sud je primjenom člana 46. stav 1. Zakona o upravnim sporovima odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke.
IV.Apelacija Navodi iz apelacije
13. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije te pravo iz člana 13. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelanti vide u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, zbog čega su im prekršena navedena ustavna prava. Apelanti ističu da je pogrešno utvrđeno da je A. Ć. bio član porodičnog domaćinstva nositeljice stanarskog prava na predmetnom stanu. Također smatraju da se Kantonalni sud isključivo pozvao na pravomoćno rješenje Uprave od 11. novembra 2002. godine kojim je A. Ć. određen za nosioca stanarskog prava iako apelant nije učestvovao u tom upravnom postupku kao vlasnik stana. Apelanti ističu da im je predmetni stan dodijeljen na korištenje, da su ga otkupili ugovorom o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo 17. jula 2000. godine, koji je ovjerilo Pravobranilaštvo Kantona Sarajevo, te da u tom stanu žive skupa sa svojom porodicom. Odgovori na apelaciju
14. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da odlukom tog suda nisu povrijeđena prava apelanata na koja su se pozvali u apelaciji. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
15. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je apelacija neosnovana jer je odluka tog suda pravilna i zakonita.
16. Ministarstvo je u odgovoru na apelaciju istaklo da odlukom tog organa nisu povrijeđena prava apelanata na koja su se pozvali u apelaciji. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
17. U Zakonu o upravnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase:
Član 142.
Ako organ koji vodi postupak naiđe na pitanje bez čijeg se rješenja ne može riješiti sama stvar, a to pitanje čini samostalnu pravnu cjelinu za čije je rješenje nadležan sud ili koji drugi organ (prethodno pitanje), on može, pod uvjetima iz ovog zakona, sam raspraviti o tom pitanju, ili postupak prekinuti dok nadležni organ to pitanje ne riješi. O prekidu postupka donosi se zaključak protiv kojeg je dopuštena posebna žalba, osim ako je zaključak donio drugostepeni organ.
(…)
18. Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine Federacije BiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 46/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Član 3. st. (1) i (2) Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. ZOSO (u daljem tekstu:
nosilac stanarskog prava) ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Osobe koje su napustile svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
Član 18e.
Nosilac stanarskog prava na uništenom ili oštećenom stanu može, izuzetno od člana 5. ovog zakona, podnijeti zahtjev za povrat stana u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona.
VI.Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 09 0 U 018597 16 Uvp od 8. marta 2018. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, koju su apelanti primili 18. maja 2018. godine, a apelaciju su podnijeli 21. maja 2018. godine. Prema tome, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
23. Apelanti tvrde da su im osporenom odlukom prekršena prava iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana 8. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
26. Prije nego što pristupi ispitivanju navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovni uvjet za primjenu navedenih odredbi jeste da postoji spor o građanskim pravima i obavezama. U konkretnom slučaju radi se o upravnim postupcima u okviru kojih se raspravljalo o pitanju povrata predmetnog stana članu porodičnog domaćinstva prijeratnog korisnika i iseljenju apelanta kao vlasnika stana, što nesporno ulazi u okvir „građanskih prava i obaveza“ apelanata. Stoga, Ustavni sud smatra da apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
27. Iz apelacije proizlazi da apelanti povredu prava na pravično suđenje vide u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, što je u konačnici rezultiralo osporenom odlukom.
28. Dalje, u vezi s apelantovim prigovorima koji se odnose na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava i pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
29. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.
30. Ustavni sud zapaža da je u predmetnom upravnom postupku i postupku upravnog spora utvrđeno da je A. Ć., unuk umrle nositeljice stanarskog prava, 18. juna 2002. godine, kao član porodičnog domaćinstva nositeljice stanarskog prava, podnio zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed shodno odredbama člana 18e. Zakona o prestanku primjene (koji propisuje rok za podnošenje zahtjeva za povrat uništenog ili oštećenog stana), te da je u postupku utvrđeno da mu pripada pravo na vraćanje u posjed predmetnog stana. U odnosu na apelante Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku utvrđeno da je apelantu predmetni stan dodijeljen rješenjem (ranijeg vlasnika stana) od 15. aprila 1997. godine, zatim da je 25. februara 2000. godine apelant zaključio ugovor o korištenju predmetnog stana i otkupio ga ugovorom o kupoprodaji stana od 17. jula 2000. godine, te da mu je utvrđen prestanak prava korištenja predmetnog stana uz obavezu da kao privremeni korisnik predmetni stan napusti bez prava na alternativni smještaj. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja iz kojih proizlazi da se na jednoj strani nalazi član porodičnog domaćinstva prijeratne korisnice stana, a da se na drugoj strani nalazi apelant koji je kupio predmetni stan i stekao pravo vlasništva, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja zapravo postoji sukob između prava vlasništva koje posjeduje apelant i prava na povrat stana članu porodičnog domaćinstva nositeljice stanarskog prava u smislu Zakona o prestanku primjene.
31. U vezi s naprijed navedenim Ustavni sud zapaža da je organima uprave, a i redovnim sudovima, bila poznata činjenica da je apelant 17. jula 2000. godine kupio predmetni stan ugovorom o kupoprodaji koji je ovjerilo Pravobranilaštvo Kantona Sarajevo. Isto tako, Ustavni sud zapaža da je navedena okolnost tokom postupaka potpuno zanemarena iako je na nju apelant ukazivao. Dakle, Ustavni sud u takvim okolnostima smatra da se u postupku povrata prava na posjed stana samo po sebi kao prethodno pitanje nametnulo pitanje pravne valjanosti kupoprodajnog ugovora na osnovu kojeg je apelant stekao pravo vlasništva na predmetnom stanu, a samim tim i sva prava koja vlasništvo za sobom povlači.
32. Ustavni sud smatra da se predmetni postupak u kojem je apelantu naloženo da napusti predmetni stan, u čijem se posjedu nalazio kao vlasnik stana, istovremeno odnosio i na apelantova prava koja je stekao na predmetnom stanu. Dakle, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da su organi uprave i redovni sudovi donijeli osporene odluke, a da pri tome nisu riješili pitanje apelantovog vlasništva na predmetnom stanu, koje se kao relevantno pitanje postavlja u predmetnom postupku.
33. Nadalje u odnosu na vlastitu praksu, Ustavni sud ističe da je u predmetu broj AP 3102/09 zaključio da postoji povreda prava na pravično suđenje u situaciji kada je u osporenim odlukama potpuno izostalo obrazloženje naloga kojim se određuje apelanticinom suprugu, odnosno apelantici, koja je uknjižena kao vlasnik spornog stana, da napusti sporni stan (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3102/09 od 6. decembra 2012. godine, tačka 37, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
34. Imajući u vidu sve navedeno Ustavni sud, ne ulazeći u pitanje konačnog ishoda postupka u vezi s povratom predmetnog stana, zaključuje da je zbog arbitrarne primjene zakona u vezi s činjenicom da je apelant vlasnik spornog stana, a koja okolnost nesporno predstavlja prethodno pitanje za donošenje odluke o zahtjevu A. Ć. za povrat u posjed predmetnog stana, povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
35. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je u postupku povodom zahtjeva člana porodičnog domaćinstva prijeratnog nosioca stanarskog prava za povrat predmetnog stana, zbog procesnog propusta organa uprave i redovnih sudova da riješe ključno pitanje prava vlasništva koje je apelant stekao na predmetnom stanu, prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
36. U kontekstu navedenog, Ustavni sud smatra da je potrebno, s ciljem zaštite ustavnih prava apelanata, ukinuti presudu Vrhovnog suda, te predmet vratiti Vrhovnom sudu kako bi donio novu odluku u skladu s garancijama iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
37. Budući da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke već utvrdio da je osporenom odlukom povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati i navode apelanata o kršenju prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i člana 13. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
38. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u okolnostima kada su se organi uprave i redovni sudovi u predmetnom postupku povodom zahtjeva člana porodičnog domaćinstva prijeratnog korisnika stana upustili u raspravu povodom zahtjeva za povrat stana, zanemarivši okolnost da je apelant u julu 2000. godine zaključio kupoprodajni ugovor kojim je predmetni stan otkupio kao vlasnik.
39. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević