Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4931/18 (I. V.)
Odluka donesena 04. 06. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Uporedive situacije
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Kolektivni ugovor
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4931/18
Apelacija
Odluka o meritumu
04. 06. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4931/18, rješavajući apelaciju Ismeta Vukotića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 4. juna 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Ismeta Vukotića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 302564 14 Rsž od 14. juna 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Ismet Vukotić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Nedim Muhić, advokat iz Sarajeva, podnio je 31. augusta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 302564 14 Rsž od 14. juna 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 3537/17 od 27. februara 2018. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu, između ostalog, apelaciju broj AP 3537/17 koju je apelant podnio 18. augusta 2017. godine protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 302564 14 Rsž od 14. juna 2017. godine, jer je apelant protiv navedene presude Kantonalnog suda izjavio reviziju Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) o kojoj u vrijeme rješavanja o podnesenoj apelaciji nije bila donesena konačna odluka. U obrazloženju odluke Ustavni sud je konstatirao da, nakon njenog donošenja, nezavisno od vrste te odluke, apelant ima mogućnost ponovo podnijeti apelaciju u kojoj je dužan na propisanom obrascu apelacije, pod tačkom 8.a) ostale odluke, navesti i ovu odluku Ustavnog suda.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, 13. decembra 2019. godine od Kantonalnog suda i Pravobranilaštva Kantona Sarajevo, kao zastupnika tuženog Kantona Sarajevo, Direkcije za robne rezerve (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.
4. Kantonalni sud i tuženi su dostavili odgovore na apelaciju 17. i 20. decembra 2019. godine. III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 302564 12 Rs od 1. novembra 2013. godine obavezan je tuženi da na ime razlike regresa, razlike toplog obroka, razlike plaće po osnovu usklađivanja sa brutosatnicom zbog povećanja troškova života više od 5% u nominalnom iznosu (sve navedeno za određene vremenske periode), te na ime jubilarne nagrade za neprekidni rad u trajanju od 35 godina isplati apelantu određene novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom (preciznije navedeno u izreci presude), te da mu naknadi troškove postupka.
7. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo zašto smatra da su osnovani apelantovi tužbeni zahtjevi, te je, između ostalog, naveo da je vještak finansijske struke utvrdio razliku regresa prema članu 32. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor), razliku toplog obroka prema članu 31. Kolektivnog ugovora, visinu jubilarne nagrade prema članu 28. Kolektivnog ugovora, a da je iznos najniže satnice u FBiH utvrdio prema Odluci Vlade FBiH od 15. aprila 2008. godine (u daljnjem tekstu: Odluka Vlade FBiH), u skladu sa izmijenjenim članom 9. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH (u daljnjem tekstu: OKU). Općinski sud je istakao da je povodom pitanja usklađivanja visine plaće tuženi bio dužan vršiti povećanje prema Odluci Vlade FBiH s obzirom na to da se radi o jedinom aktu koji je Vlada FBiH donijela o pitanju praćenja porasta troškova života, a obavezana je članom
9. OKU. Nadalje je istakao da činjenica da Vlada FBiH nije, nakon izmjena člana 9. OKU, donijela novu odluku o utvrđivanju najniže satnice ne znači da je Odluka Vlade FBiH neprimjenjiva, odnosno ne znači da je izmjena člana 9. OKU stavila van snage navedenu odluku. Općinski sud je ukazao da je Vlada FBiH obavezna da utvrdi najmanje jednom godišnje najnižu satnicu usklađivanjem sa povećanjem indeksa troškova života na osnovu zvaničnih podataka Federalnog zavoda za statistiku. No kako je Odluka Vlade FBiH jedina takva odluka, to je ona primjenjiva sve do momenta kada Vlada BiH ne ispuni svoje pozitivne obaveze i donese novu odluku.
8. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 302564 14 Rsž od 14. juna 2017. godine djelimično je uvažena žalba tuženog i preinačena prvostepena presuda, tako što je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za isplatu razlike plaće po osnovu usklađivanja sa brutosatnicom zbog povećanja troškova života od 5% u nominalnom iznosu, te je tuženi obavezan da apelantu isplati na ime naknade troškova postupka određeni novčani iznos (koji je manji od onog dosuđenog prvostepenom odlukom), dok je u preostalom dijelu žalba tuženog odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
9. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je odbio žalbu tuženog kao neosnovanu u dijelu u kojem je apelantu dosuđena razlika regresa, razlika toplog obroka, te jubilarna nagrada za neprekidni rad u organima uprave u trajanju od 35 godina. Međutim, Kantonalni sud je istakao da tuženi osnovano u žalbi navodi da sud i vještak nisu ovlašteni da u redovnom postupku prostom računicom usklađuju najnižu brutosatnicu, jer je članom 9. OKU propisano da će Vlada FBiH donositi odluke o njenom povećanju, a u skladu sa indeksom povećanja rasta troškova života koji objavljuje Federalni zavod za statistiku. Navedeno je da je „to što nisu doneseni indeksi usklađivanja rezultiralo nedonošenjem odluka Vlade FBiH“. Nadalje je istakao da je takav stav zauzeo Vrhovni sud u svojoj Odluci o pravnom shvatanju broj 65 0 P 496860 16 Spp 2 od 27. januara 2017. godine. Kantonalni sud je naveo da je, stoga, u tom dijelu žalbu usvojio i preinačio prvostepenu presudu u dijelu u kojem je apelantu dosuđen iznos na ime razlike plaće po osnovu usklađivanja sa brutosatnicom zbog povećanja troškova života od 5% u nominalnom iznosu.
10. Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 302564 17 Rev od 12. juna 2018. godine odbačena je revizija koju je apelant izjavio protiv drugostepene presude.
11. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je odredbom člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 10.000,00 KM. Vrhovni sud je ukazao da pobijani dio drugostepene presude ne prelazi 10.000,00 KM, te da apelantova revizija nije dopuštena. Također, Vrhovni sud je istakao da nije ni izuzetno dopustio reviziju u konkretnom predmetu primjenom odredbe člana 237. stav 3. ZPP, jer nije ocijenio da bi odlučivanje u konkretnom slučaju bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, tvrdi da je osporena presuda donesena kao rezultat proizvoljne primjene prava. Smatra da je stav Kantonalnog suda u osporenoj odluci u potpunosti suprotan sa stavom Vrhovnog suda navedenim u predmetu broj 65 0 Rs 400133 17 Rev od 5. decembra 2017. godine. Također, navodi da mu je trebalo da bude dosuđena razlika plaća za relevantni period primjenom Odluke Vlade FBiH, koja je donesena na osnovu člana 9. OKU. Pored toga, apelant smatra da je osporenom presudom povrijeđeno i pravo na pravnu sigurnost, jer je Kantonalni sud u gotovo identičnim predmetima usvajao tužbene zahtjeve, te se, u tom smislu, pozvao na presude Kantonalnog suda, navodeći samo određene brojeve predmeta, ali koje nije priložio uz apelaciju. U vezi s tim, apelant smatra da je i diskriminiran jer je Kantonalni sud u identičnim predmetima udovoljavao tužbenim zahtjevima.
b)Odgovor na apelaciju
13. Kantonalni sud je naveo da donošenjem osporene odluke nije povrijeđen Ustav Bosne i Hercegovine, a ni Evropska konvencija s obzirom na to da je odluka donesena „prema pravnom stavu zauzetom od Vrhovnog suda (Odluka o spornom pravnom pitanju broj 65 0 P496860 16 Spp 2 od 27. januara 2017. godine)“, pa su neosnovani navodi iz apelacije da je Vrhovni sud promijenio stav donošenjem Odluke broj 65 0 Rs 400133 17 Rev od 5. decembra 2017. godine, jer se radi o samo jednoj odluci Vrhovnog suda, a ne o promijenjenom pravnom stavu.
14. Tuženi je naveo da je, u suštini, predmetna apelacija neosnovana, te da ne postoje povrede na koje se apelant poziva u apelaciji, pa je predložio da se apelacija odbije.
V.Relevantni propisi
15. Kolektivni ugovor o izmjenama Opšteg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH („Službene novine FBiH“ br. 54/05 i 62/08) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
Član 9. Opšteg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine, mijenja se i glasi:
„Usklađivanje najniže bruto satnice Vlada Federacije Bosne i Hercegovine vrši najmanje jednom godišnje, u skladu sa povećanjem indeksa troškova života i ukupnim privrednim napretkom, a na osnovu zvaničnih podataka Federalnog zavoda za statistiku.
U slučaju vanrednog povećanja troškova života većih od 5%, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine obavezna je da poveća najmanju bruto satnicu svaka tri mjeseca.
Povećanje najniže bruto satnice na osnovu povećanja troškova života odnosi se na sve plaće u istom nominalnom iznosu.
Poslodavac je obavezan da vodi računa da ne dođe do narušavanja razlike između zagarantovane plaće i drugih plaća različitih vrijednosti. Ovi odnosi će se preciznije regulisati kolektivnim ugovorima područja djelatnosti i pravilnicima o radu.“
16. Odluka o utvrđivanju najniže satnice u FBiH („Službene novine FBiH“ broj 22/08) u relevantnom dijelu glasi:
I.
U Federaciji Bosne i Hercegovine, utvrđuje se:
najniža bruto satnica u iznosu od 3,26 KM, najniža neto satnica u iznosu od 1,95 KM.
VI.Dopustivost
17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
19. Ispitujući dopustivost predmetne apelacije u smislu člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud podsjeća na to da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP 3537/17 od 27. februara 2018. godine odbačena kao preuranjena, između ostalog, apelacija broj AP 3537/17, koju je apelant podnio protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 302564 14 Rsž od 14. juna 2017. godine s obzirom na to da je pred Vrhovnim sudom bio u toku postupak povodom apelantove revizije. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je revizija u konkretnom slučaju bila neefektivan pravni lijek s obzirom na to da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 302564 17 Rev od 12. juna 2018. godine (apelant je primio navedeno rješenje 23. augusta 2018. godine) odbačena kao nedopuštena. Slijedom navedenog, konačna odluka u ovom predmetu je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 302564 14 Rsž od 14. juna 2017. godine, koja je u konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom, a kojom je meritorno odlučeno o apelantovom tužbenom zahtjevu, pa će Ustavni sud apelacione navode ispitati u odnosu na tu presudu. Stoga, Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija u predmetu broj AP 3537/17, koja je odbačena kao preuranjena (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 3537/17 od 27. februara 2018. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). S obzirom na to da je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 302564 14 Rsž od 14. juna 2017. godine dostavljena apelantu 11. jula 2017. godine, a da je apelaciju protiv navedene presude Kantonalnog suda podnio 18. augusta 2017. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, čime je ispunjen ovaj uvjet dopustivosti predmetne apelacije. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
21. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […].
22. Ustavni sud zapaža da se parnični postupak u kojem je donesena osporena presuda odnosi na utvrđivanje prava iz radnog odnosa, dakle, radi se o predmetu građanskopravne prirode (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2184/09 od 13. juna 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba , tačka 24), pa, stoga, apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
23. U vezi sa apelacionim navodima koji se tiču proizvoljne primjene prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
24. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se pokreću predmetnom apelacijom, ispitati da li su osporene presude zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
25. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje u konkretnom slučaju zasnivaju na osporavanju načina na koji je primijenjeno materijalno pravo. U vezi sa apelacionim prigovorima kojima apelant dovodi u pitanje zakonitost osporene odluke u segmentu primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da je u dosadašnjoj praksi razmatrao gotovo identično činjenično i pravno pitanje u Odluci o dopustivosti broj AP 2303/17 od 15. novembra 2017. godine u kojoj, u odnosu na iste prigovore o proizvoljnoj primjeni prava, nije utvrđeno kršenje prava na koja su se apelanti pozvali u tom predmetu, kao i odlukama o dopustivosti koje su slijedile nakon nje (br. AP 5444/17 od 13. marta 2018. godine i AP 6002/18 od 13. februara 2019. godine), kao i u odlukama o dopustivosti i meritumu br. AP 349/18 od 8. maja 2019. godine i AP 3263/18 od 17. decembra 2019. godine, a koje su se odnosile na gotovo identično činjenično i pravno pitanje (sve odluke su dostupne na www.ustavnisud.ba), te da, u vezi s tim, Ustavni sud nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova.
26. Stoga, Ustavni sud ne vidi razlog da u ovoj odluci usvoji drugačiji stav. Dakle, imajući u vidu sadržaj relevantnih odredaba materijalnog prava koje je Kantonalni sud imao u vidu prilikom odlučenja o apelantovom tužbenom zahtjevu u dijelu osporenom predmetnom apelacijom, Ustavni sud iz obrazloženja osporene odluke ne zapaža bilo kakvu proizvoljnost u segmentu primjene materijalnog prava. Navedeno posebno zato što je Kantonalni sud u osporenoj odluci jasno obrazložio na kojem relevantnom propisu je zasnovao svoju odluku, pozivajući se pri tome na usvojeno pravno shvatanje Vrhovnog suda o spornom pravnom pitanju koje je bilo predmet apelantovog tužbenog zahtjeva (zahtjev za isplatu naknade na ime razlike plaće po osnovu usklađivanja sa brutosatnicom zbog povećanja troškova života od 5 %), koje je usvojilo Građansko odjeljenje Vrhovnog suda 27. januara 2017. godine, dajući za svoj stav argumentirano obrazloženje koje se ne može smatrati proizvoljnim. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u kontekstu primjene materijalnog prava.
27. U pogledu navoda o kršenju prava na pravično suđenje, koje je apelant doveo u vezu s načelom pravne sigurnosti, Ustavni sud zapaža da se suština tih navoda odnosi na tvrdnju da je Kantonalni sud, prema apelantovim tvrdnjama, u predmetima iz istog činjeničnog i pravnog osnova, usvojio potpuno drugačiji stav, i to da je udovoljeno tužbenim zahtjevima o gotovo identičnom činjeničnom i pravnom pitanju, te da se u prilog navedenim tvrdnjama pozvao na presude Kantonalnog suda, navodeći određene brojeve predmeta. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant nije dostavio niti jednu odluku Kantonalnog suda na koju se poziva u apelaciji, a u kojim je, navodno, usvojen drugačiji stav nego u osporenoj odluci Kantonalnog suda, zbog čega Ustavni sud uopće ne može provjeriti ove apelacijske navode.
28. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje u vezi s načelom pravne sigurnosti iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Zabrana diskriminacije
29. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
30. Član 14. Evropske konvencije glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji osigurava se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
31. Iako apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravom smatra da je diskriminiran, iz navoda apelacija proizlazi da smatra da mu je prekršena zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi, Evropski sud, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacijom ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju, ili ako nema razumnog odnosa.
32. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda proizlazi da apelant svoje navode o diskriminaciji, zapravo, zasniva na tvrdnjama da je doveden u neravnopravan položaj jer je Kantonalni sud u predmetima o istom činjeničnom i pravnom pitanju usvojio tužbene zahtjeve tužilaca s tim da Ustavnom sudu nije dostavio niti jednu odluku na te okolnosti. Međutim, u vezi s tim, Ustavni sud, ipak, ukazuje da činjenica da je Kantonalni sud u nekom predmetu odlučio drugačije o istom ili sličnom pravnom pitanju, per se, ne pokreće pitanje diskriminacije. U vezi s tim prigovorom, Ustavni sud upućuje apelanta na stav Evropskog suda usvojen u predmetu Stanković i Trajković protiv Srbije (vidi, Evropski sud, presuda od 22. decembra 2015. godine, st. 40-44, aplikacije br. 37194/08 i 37260/08). Stoga, imajući u vidu da apelant nije ponudio relevantne dokaze i argumente iz kojih proizlazi da je različito tretiran u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji, te imajući u vidu da je Kantonalni sud dao razloge zašto smatra neosnovanim apelantove tužbene navode, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje neosnovani.
Ostali navodi
33. Apelant, također, navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima koji su istaknuti u vezi s pravom na pravično suđenje (primjeni materijalnog prava), što je Ustavni sud već razmotrio i obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke, te zaključio da su neosnovani. S obzirom na to Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani zbog istih razloga koji su navedeni u vezi s pravom na pravično suđenje. VIII.Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je Kantonalni sud svoj stav o djelimičnoj neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva jasno obrazložio, uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog prava, kao i na pravno shvatanje Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda od 27. januara 2017. godine na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti.
35. Također, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, jer apelant nije ponudio dokaze i argumente iz kojih proizlazi da je bio različito tretiran u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji.
36. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević