Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5681/18 (M. Š. i I. Š.)

Odluka donesena 04. 06. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Nekretnina
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5681/18

Apelacija

Odluka o meritumu

04. 06. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5681/18, rješavajući apelaciju Mateje Šimić i Ivane Šimić, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 4. lipnja 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Mateje Šimić i Ivane Šimić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 63 0 P 020965 16 Rev od 19. srpnja 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 P 020965 15 Gž 2 od 14. siječnja 2016. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom broj 63 0 P 020965 13 P od 15. rujna 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Mateja Šimić i Ivana Šimić (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Gruda, koje zastupa ZOU Nada Dalipagić i Jelena Dalipagić-Crnjac iz Mostara, podnijele su 11. listopada 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 63 0 P 020965 16 Rev od 19. srpnja 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 63 0 P 020965 15 Gž 2 od 14. siječnja 2016. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 63 0 P 020965 13 P od 15. rujna 2015. godine. Apelantice su 11. studenog 2019. godine dopunile apelaciju (dostavljena tražena punomoć za zastupanje apelantice Mateje Šimić).

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, 30. listopada 2019. godine od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i ppunomoćenika tužene R.B. (u daljnjem tekstu: tužena) je zatraženo da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tužena su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 6. do 8. studenog 2019. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Apelantice i tužiteljica Ž.Š. (njihova majka) su 16. srpnja 2013. godine podnijele tužbu protiv tužene radi predaje u suposjed poslovnog prostora koji se nalazi u Grudama.

6. Općinski sud je održao pripremno ročište 23. siječnja 2014. godine, a istog dana je donio Rješenje broj 63 0 P 020965 13 P o povlačenju tužbe u odnosu na tužiteljicu Ž.Š. Istim rješenjem je, po zahtjevu tužene, odlučio i o troškovima postupka.

7. Ročište za glavnu raspravu Općinski sud je održao 16. svibnja 2014. godine, a nastavak ročišta za glavnu raspravu održao je 1. srpnja 2014. godine.

8. Presudom Općinskog suda broj 63 0 P 020965 13 P od 15. rujna 2015. godine odbijen je tužbeni zahtjev kojim su apelantice tražile da se tužena obveže da im preda u suposjed, na zajedničko korištenje i upravljanje poslovni prostor izgrađen na preciziranoj parceli i da im omogući slobodno raspolaganje u suvlasničkim dijelovima od po 1/8, te da im isplati naknadu na ime korištenja njihovih suvlasničkih dijelova navedenog poslovnog prostora u mjesečnim iznosima razmjernim vlasničkom udjelu apelantica, u određenom novčanom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom, a počevši od pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju iza pokojne I.Š.

9. U obrazloženju prvostupanjske presude Općinski sud je naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka (saslušane parnične stranke, svjedoci M.B., G.D., Ž.Š., M.Š., provedeno vještačenje vještaka građevinske struke i vještaka financijske struke, te izvršen uvid u detaljno pobrojanu materijalnu dokumentaciju) utvrđeno da je otac apelantica, pokojni S.Š., umro 2004. godine, dok je djed apelantica i otac tužene pokojne I.Š. (u daljem tekstu: ostavitelj) umro 2010. godine, a za zakonske nasljednike ostavitelja su proglašeni: njegova supruga D.Š., koja je umrla 2014. godine, sin M.Š., tužena, odnosno njegova kćerka R.B., te unuke-apelantice, po pravu predstavljanja iza svog oca S.Š. Osim toga, navedeno je da je utvrđeno da je ostavitelj imao dosta nepokretne imovine koju je raspodijelio za života sukladno čl. 109-112. Zakona o nasljeđivanju na način da je sinu M.Š. pripao stambeno-poslovni objekt, tuženoj stambeni objekt, dok je pok. sinu S.Š. pripao poslovni objekt – pekara u kojem se nalazi i nedovršeni stambeni objekt. Nadalje je utvrđeno da je ostavitelj, odnosno njegovi preci, izgradio još jedan stambeno-poslovni objekt koji nije etažiran (u prizemlju se nalazi poslovni prostor - predmet spora, a iznad se nalaze dvije zasebne stambene jedinice). Općinski sud je naveo da je među parničnim strankama sporno je li ostavitelj za života izvršio podjelu i tog stambeno-poslovnog objekta, dok je nesporno da je sva ostala ostaviteljeva imovina za života prenesena na njegovu djecu.

10. S tim u svezi, Općinski sud je naveo da iz iskaza svjedoka (M.Š., Ž.Š. i dr.) proizlazi da se u spornom poslovnom prostoru u prizemlju sada nalazi kafić, koji od 1998. godine u posjedu drži tužena, da se iznad nalazi stambeni prostor koji su u posjedu držali ostavitelj i njegova supruga, dok se u potkrovlju objekta nalazi stambeni prostor koji u posjedu drže apelantice i njihova majka Ž.Š. Općinski sud je, dalje, naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da tužena u tom poslovnom prostoru obavlja ugostiteljsku djelatnost već nepunih 18 godina, što ne spore ni apelantice, da koristi dobit, ulaže sredstva, renovira, proširuje prostor, čime povećava njegovu vrijednost jer ga smatra svojim, a od tog poslovanja živi i danas, te ona i njezina obitelj ostvaruju dobit. Slijedom iznesenog, Općinski sud je istaknuo da je očigledno postojala volja ostavitelja i pok. S.Š. da tužena dođe živjeti u Grude (živjela je u drugom gradu) budući da joj je dan i stambeni objekt (koji je ranije koristio pok. S.Š.), pa je logično da joj je dan i sporni poslovni prostor da može ostvariti egzistenciju obavljajući neku djelatnost. Na isti način su i njezina braća, pok. S.Š. i M.Š., obavljali djelatnost u drugim poslovnim prostorima u Grudama, koje im je za života ustupio ostavitelj.

11. Imajući u vidu izneseno, Općinski sud je naveo da je ostavitelj raspodijelio svu svoju imovinu sukladno čl. 109-112. Zakona o nasljeđivanju, pa su apelantice po rješenju o nasljeđivanju iza ostavitelja samo stekle upis koji je deklaratorne naravi sa idealnim dijelom od po 1/8 na cijeloj nekretnini, a tužena sa dijelom od ¼. Međutim, kako su apelantice već bile u posjedu stambene neetažirane jedinice na drugom katu, a tužena u posjedu poslovnog prostora u kojemu je kafić, Općinski sud je zaključio da ne postoji zakonska osnova stjecanja suvlasništva nasljeđivanjem na poslovnom prostoru kao zasebnoj etažnoj jedinici. Osim toga, Općinski sud je naveo da je, bez obzira na nedostatak pismene forme, ustupanje imovine prema tuženoj faktički izvršeno zbog čega je nastupila konvalidacija nedostatka forme. Budući da apelantice nisu dokazale da im pripada pravo suposjeda na poslovnom prostoru, to je tužbeni zahtjev apelantica, sukladno članku 43. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, odbijen. Također je odbijen zahtjev za isplatu naknade na ime korištenja njihovih suvlasničkih dijelova poslovnog prostora, budući da nisu bile aktivno legitimirane da potražuju naknadu štete, jer nisu dokazale da tužena bespravno koristi poslovni prostor.

12. Presudom Kantonalnog suda broj 63 0 P 020965 15 Gž 2 od 14. siječnja 2016. godine priziv apelantica je odbijen i prvostupanjska presuda potvrđena.

13. U obrazloženju drugostupanjske presude Kantonalni sud je naveo da je na temelju analize i ocjene izvedenih dokaza prvostupanjski sud točno i potpuno utvrdio činjenično stanje, izveo pravilne zaključke i donio na zakonu utemeljenu odluku za što je dao valjane razloge koje prihvaća i taj sud. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je bez utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane odluke to što je odredbom članka 110. stavak 2. Zakona o nasljeđivanju za sporazum o ustupanju i raspodjeli imovine propisana forma. Naime, očigledno je da su se nasljednici ostavitelja još za njegovog života suglasili sa takvim načinom raspodjele i sukladno tome se i ponašali, jer se još za života ostavitelja znalo tko i kako koristi koji stambeni i poslovni prostor, a i volja ostavitelja je bila da mu svako dijete ima osiguran stambeni i poslovni prostor u kojem će ostvarivati svoju egzistenciju. Kantonalni sud je istaknuo da u prilog takvom zaključku govori i sadržaj tužbenog zahtjeva apelantica, budući da one ne traže diobu cjelokupne imovine, već traže predaju u posjed samo poslovnog prostora koji drži tužena. Također, Kantonalni sud je naveo da su neutemeljeni navodi priziva da apelantice nisu sudjelovale u dogovoru o raspodjeli imovine, budući da iz provedenih dokaza u spisu proizlazi da je njihov otac, pok. S.Š. znao za raspolaganje ostavitelja i sa njime se suglasio. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da su na zakonitost i pravilnost prvostupanjske odluke bez utjecaja navodi priziva u pogledu povrede odredaba članka 184. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) zbog toga što ti navodi mogu biti samo predmetom nekog drugog postupka.

14. Presudom Vrhovnog suda broj 63 0 P 020 2018. godine odbijena je revizija apelantica i potvrđena drugostupanjska presuda.

15. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je, suprotno tvrdnjama revizije, drugostupanjski sud, rješavajući o prizivu apelantica, pravilno ocijenio da je prvostupanjski sud izvedene dokaze prosudio po slobodnom uvjerenju i svoje uvjerenje opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima, navodeći valjane razloge za ocjenu materijalnih dokaza na kojima apelantice temelje tužbeni zahtjev. Uvjerenje o neutemeljenosti prizivnih prigovora drugostupanjski sud je opravdao valjanim razlozima koje kao pravilne prihvaća i Vrhovni sud obzirom na to da nisu u suprotnosti sa zapisnicima o izvedenim dokazima i samim dokazima koji se nalaze u spisu predmeta, a imaju uporišta i u odredbama procesnog i materijalnog prava na koje se drugostupanjski sud i pozvao u obrazloženju pobijane presude.

16. U svezi sa konkretnim tužbenim zahtjevom, Vrhovni sud je istaknuo da sporazum o ustupanju i raspodjeli imovine, iako zaključen među živima, ima i izvjesno nasljedno pravno djejstvo, budući da imovina koja je obuhvaćena tim sporazumom ni pod jednim uvjetom ne ulazi u zaostavštinu pretka. Za razliku od dara, nasljednicima se ne može uračunati u nasljedni dio ono što su na temelju tog sporazuma primili, niti se može tražiti redukcija sporazumnog raspolaganja zbog povrede nužnog dijela. Vrhovni sud je naveo da upravo zbog toga nema sporazuma o ustupanju i raspodjeli imovine, ako se sa njim nisu suglasila sva djeca i drugi potomci ustupitelja koji će po zakonu biti pozvani da naslijede njegovu zaostavštinu. U tom slučaju dijelovi imovine koji su ustupljeni ostalim nasljednicima smatraju se darovima i s njima će se poslije smrti pretka postupati kao sa darovima učinjenim nasljednicima. Nadalje, Vrhovni sud je istaknuo da sporazum kojim ustupitelj definitivno raspolaže cijelom svojom postojećom imovinom ili jednim njezinim dijelom sa navedenim nasljedno-pravnim djejstvom nedvojbeno spada u najznačajnije akte imovinskog raspolaganja fizičkih osoba. Zato se za punovažnost tog sporazuma traži „svečana“ forma, pa on važi samo ako je zaključen u pisanom obliku - podrazumijeva se da su ga potpisale stranke - i ako ga je ovjerio sudac. Ovjerom suca ne utvrđuje se samo identitet stranaka već i sadržaj sporazuma, koji mora pročitati strankama i upozoriti ih na pravni učinak sporazuma. Vrhovni sud je naveo da se, suprotno uobičajenoj pravnoj praksi, u situaciji kada nije zadovoljena forma, ali su stranke u cijelosti ili u pretežnom dijelu ugovor izvršile, takav ugovor, ipak, ne smatra punovažnim, jer on, osim forme, zahtijeva i ovjeru suda. Međutim, Vrhovni sud je podsjetio na već definiranu sudsku praksu (Presuda Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine broj Rev. 423/79 od 5. prosinca 1979. godine) prema kojoj je usmeni sporazum o ustupanju i raspodjeli imovine zakonskim nasljednicima (kojem nedostaje forma) apsolutno ništav i kada je u cijelosti izvršen, ali, ako su ispunjene pravne pretpostavke za konverziju, važi kao ugovor o daru.

17. S tim u svezi, Vrhovni sud je naveo da su nižestupanjski sudovi pravilno zaključili da su ostvarene materijalnopravne pretpostavke za stjecanje prava vlasništva tužene na predmetnom poslovnom prostoru na temelju sporazuma koji važi kao ugovor o daru. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je prema pravilima obligacijskog prava, koja ne isključuju Zakon o nasljeđivanju, za konverziju bitna pretpostavka da je drugi ugovor u suglasnosti sa ciljem koji su ugovorači imali u vidu kada su zaključili prvi ugovor i ako se može uzeti da bi oni zaključili taj ugovor da su znali za ništavost prvog ugovora, odnosno sporazuma (odredba članka 106. Zakona o obligacionim odnosima). Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, Vrhovni sud je naveo da su ostvarene materijalnopravne pretpostavke za navedenu konverziju (sporazuma o ustupanju u ugovor o daru) i da je tužbeni zahtjev apelantica neutemeljen.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

18. Apelantice navode da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“ kao segmentu navedenog prava i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

19. Apelantice, prije svega, navode da im je povrijeđeno pravo na „efikasno suđenje“ zbog duljine trajanja postupka, te posebno ističu da je prvostupanjska odluka donesena godinu i dva mjeseca od zaključenja glavne rasprave, što je protivno odredbama članka 184. ZPP.

20. Apelantice dalje navode da su sudovi proizvoljno primijenili odredbe Zakona o nasljeđivanju, te da su nižestupanjski sudovi pogrešno zaključili da pravo tužene na spornom poslovnom prostoru proizlazi iz ugovora o ustupanju i raspodjeli imovine za vrijeme života. Također, apelantice navode da Vrhovni sud pravo tužene zasniva na ugovoru o daru, a takav zaključak predstavlja novu okolnost koju apelantice nisu imale prilike pobijati pravnim lijekom. S tim u svezi, apelantice navode da su redoviti sudovi na temelju pogrešne ocjene dokaza, navodeći iskaz svjedoka M.Š. i tužene, pogrešno utvrdili činjenično stanje. Apelantice smatraju da je pogrešan zaključak sudova da su one namirene stanom u kojem žive u sklopu kuće u kojoj se nalazi i poslovni prostor, jer je taj stan izgradio njihov pokojni otac i taj stan nije dio ostavinske mase pokojnog I.Š.

21. Osim toga, apelantice navode da drugostupanjski sud nije preispitao prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem su je one pobijale prizivom, te da je njihov priziv Kantonalni sud odbio „u tri paušalne rečenice“ zbog čega smatraju da im je povrijeđeno pravo na efektivan pravni lijek. b)Odgovor na apelaciju

22. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod razloga navedenih u presudi i da smatra da se apelacija treba odbiti kao neutemeljena, budući da su presude donesene sukladno zakonu i bez povreda prava na koje se apelantice pozivaju.

23. Kantonalni sud je naveo da u postupku nije bilo kršenja prava apelantica zbog čega je predložio da se apelacija odbije.

24. Općinski sud je naveo da tijekom postupka nije povrijeđeno pravo apelantica na učinkovit pravni lijek, a niti su povrijeđena druga prava na koja se apelantice pozivaju, te je napomenuo da su odluku tog suda potvrdili i Kantonalni i Vrhovni sud. U svezi sa navodom apelantica da je prvostupanjska presuda donesena po proteku duljeg vremenskog perioda, zbog čega su povrijeđena njihova prava, Općinski sud je istaknuo da je prvobitno zajedno sa ove dvije apelantice tužbu podnijela i njihova majka, Ž.Š. Međutim, Ž.Š. je u tijeku postupka povukla tužbu, a tužena je podnijela zahtjev za troškove postupka. Općinski sud je 23. siječnja 2014. godine donio rješenje o povlačenju tužbe odlučujući i o troškovima postupka u odnosu na Ž.Š., a na to rješenje Ž.Š. je izjavila priziv. Kako je o ishodu tog prizivnog postupka ovisila i odluka o troškovima postupka u odnosu na apelantice koje su nastavile postupak, Općinski sud je naveo da je na glavnoj raspravi 1. srpnja 2014. godine procesnim rješenjem odlučio da će presudu donijeti nakon okončanja prizivnog postupka. Općinski sud je istaknuo da apelantice nisu prigovorile na ovakvu odluku suda, te je kao dokaz dostavio zapisnik sa ročišta. Općinski sud je dalje naveo da je nakon okončanja prizivnog postupka obavijestio stranke da će presudu donijeti 15. rujna 2015. godine, što je i učinio. Slijedom iznesenog, Općinski sud je istaknuo da su apelantice bile upoznate sa cijelim tijekom postupka i da su imale pravo prigovoriti na ovakvu odluku suda, što nisu učinile.

25. Tužena je, prije svega, navela da uz apelaciju nije dostavljena punomoć za zastupanje apelantice M.Š. zbog čega smatra da se apelacija u odnosu na nju treba odbaciti kao nedopuštena, jer je podnesena od neovlaštene osobe. Tužena je dalje navela da su neutemeljeni navodi da je apelanticama povrijeđeno pravo na „efektivno“ ulaganje pravnog lijeka, jer je iz stanja spisa jasno da su apelantice koristile sve dostupne pravne lijekove i da su, u suštini, nezadovoljne zbog odluka sudova. Tužena je istaknula da je predmetna imovina podijeljena još za života ostavitelja i da formalnopravni upis prava suvlasništva ne može biti osnova za potraživanja koja apelantice traže tužbom. Tužena je navela da su redoviti sudovi ispravno utvrdili činjenično stanje i na temelju njega pravilno odbili tužbeni zahtjev, da u postupku nisu povrijeđena prava apelantica, te da apelaciju treba odbiti kao neutemeljenu.

V.Relevantni propisi

26. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredaba, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Članak 10.

(1)Stranka ima pravo da sud odluči o njezinim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Članak 123.

(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na temelju kojih će donijeti odluku.

Članak 184.

(1) Sud će donijeti presudu i izraditi pismeni otpravak najdocnije u roku od 30 dana od dana zaključenja glavne rasprave.

(2)Ukoliko sudac prekorači rok iz stavka 1. ovog članka, dužan je u pismenoj formi obavijestiti predsjednika suda o razlozima prekoračenja.

Članak 231.

U obrazloženju presude, odnosno rješenja, drugostupanjski sud će ocijeniti prizivne navode koji su od odlučnog značaja.

27. Zakon o nasljeđivanju (»Službeni list SRBiH« br. 7/80 i 15/80 - ispravak) u relevantnom dijelu glasi:

Uvjeti za punovažnost ustupanja i raspodjele imovine za život Član 109.

Predak može pravnim poslom među živima ustupiti i razdijeliti svoju imovinu svojoj djeci i drugim svojim potomcima.

Član 110.

Ustupanje i raspodjela imovine u smislu odredaba prethodnog člana punovažni su samo ako su se s tim saglasili sva djeca i drugi potomci ustupiočevi koji će po zakonu biti pozvani da naslijede njegovu zaostavštinu.

Sporazum o ustupanju i raspodjeli imovine koji ovjerava sudija mora biti sastavljen u pismenom obliku.

Prilikom ovjere sudija će pročitati sporazum i upozoriti ugovarače na posljedice sporazuma.

Potomak koji nije dao saglasnost može je dati naknadno, u istom obliku.

Ustupanje i raspodjela imovine ostaju punovažni ako je potomak koji se nije saglasio umro prije ostavioca a nije ostavio svojih potomaka, ili se odrekao nasljeđa, ili je isključen iz nasljeđa, ili je nedostojan.

Predmet ustupanja i raspodjele imovine Član 111.

Ustupanjem i raspodjelom može biti obuhvaćena samo sadašnja imovina ustupiočeva, cjelokupna ili samo jedan njen dio.

Ništava je odredba kojom bi bilo predviđeno kako će se raspodijeliti imovina koja se bude zatekla u zaostavštini ustupiočevoj.

Ustupljena imovina ne ulazi u zaostavštinu.

Član 112.

Kad predak koji je za života izvršio ustupanje i raspodjelu svoje imovine umre, njegovu zaostavštinu sačinjavaće samo ona njegova imovina koja nije bila obuhvaćena ustupanjem i raspodjelom, kao i dobra koja je naknadno stekao.

28. Zakon o vlasničkopravnim odnosima (“Službene novine Federacije BiH” br. 6/98 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 43.

Vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari.

Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.

Pravo na podnošenje tužbe iz stavka 1. ovog članka, ne zastarijeva.

29. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH" br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:

Konverzija Član 106.

Kad ništav ugovor ispunjava uvjete za punovažnost nekog drugog ugovora, onda će među ugovaračima važiti taj drugi ugovor, ako bi to bilo u saglasnosti sa ciljem koji su ugovarači imali u vidu kad su ugovor zaključili i ako se može uzeti da bi oni zaključili taj ugovor da su znali za ništavost svog ugovora.

VI.Dopustivost

30. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

31. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.

32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 63 0 P 020965 16 Rev od 19. srpnja 2018. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantice su primile 27. kolovoza 2018. godine, a apelacija je podnesena 11. listopada 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

33. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

34. Apelantice pobijaju navedene presude, tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“ kao segmentu navedenog prava, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

35. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

36. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

37. Ustavni sud u konkretnom slučaju prvenstveno zapaža da se predmetni parnični postupak vodio radi predaje u suposjed nekretnine, dakle, predmet je građanskopravne naravi, iz čega proizlazi da apelantice u predmetnom postupku uživaju garancije iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.

a)U odnosu na osporene odluke

38. Iz navoda apelacije proizlazi da apelantice smatraju da je u predmetnoj pravnoj stvari pogrešno utvrđeno činjenično stanje, proizvoljno primijenjeno pravo, te da su redoviti sudovi proizvoljno ocijenili izvedene dokaze. Osim toga, povredu prava na pravično suđenje apelantice vide i u tome što Kantonalni sud nije odgovorio na sve prizivne navode.

39. U svezi sa tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopćeno, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Također, Ustavni sud podsjeća na to da je izvan njegove nadležnosti procjenjivati kvalitetu zaključaka redovitih sudova u pogledu procjene dokaza ako ova procjena ne djeluje očigledno proizvoljno. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redoviti sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu, niti će se miješati u to kojim dokazima strana u postupku redoviti sudovi poklanjaju povjerenje na temelju slobodne sudačke procjene. To je isključivo uloga redovitih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. studenog 2004. godine, i Europski sud, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. ožujka 1996. godine, objavljena u Izvješćima broj 1996-II, stavak 78). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima.

40. Dovodeći navedena stajališta u svezu sa konkretnim predmetom, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u odlukama redovitih sudova. Naime, iz obrazloženja osporenih odluka slijedi da je Općinski sud proveo detaljan dokazni postupak tijekom kojeg je saslušao svjedoke (M.Š., Ž.Š., M.B. i G.D.), parnične stranke i vještake, te izvršio uvid u veliki broj materijalnih dokaza. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud detaljno analizirao provedene dokaze, pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti, navodeći koje činjenice je utvrdio iz kojih dokaza, te je na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja iznio svoje zaključke i viđenje u pogledu predmeta spora, odnosno namjere ostavitelja da raspolaže svojom imovinom. Ustavni sud podsjeća da, sukladno relevantnim odredbama Zakona o nasljeđivanju, ostavitelj može za života ustupiti i raspodijeliti svu svoju imovinu djeci i potomcima uz suglasnost djece, odnosno potomaka, uz poštivanje stroge forme ovakvog sporazuma. Ustavni sud dalje zapaža da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda slijedi da, prema sudskoj praksi, usmeni sporazum o ustupanju i raspodjeli imovine zakonskim nasljednicima (kojem nedostaje forma) apsolutno je ništav i kada je u cijelosti izvršen, ali, ako su ispunjene pravne pretpostavke za konverziju, važi kao ugovor o daru, te da su u konkretnom slučaju ostvarene materijalnopravne pretpostavke za navedenu konverziju sporazuma o ustupanju u ugovor o daru, u smislu članka 106. Zakona o obligacionim odnosima, zbog čega tužbeni zahtjev apelantica nije utemeljen.

41. Imajući u vidu da su redoviti sudovi jasno i argumentirano obrazložili svoje stajalište o odbijanju tužbenog zahtjeva, uz pozivanje na relevantne zakonske odredbe, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u odlukama tih sudova.

42. U odnosu na navode iz apelacije da Kantonalni sud nije odgovorio na sve prizivne navode, Ustavni sud podsjeća na praksu Europskog suda iz koje proizlazi da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tome slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je utemeljena i mora imati obrazloženje, pogotovo na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora (vidi, Europski sud, Van der Hurk protiv Nizozemske, presuda od 19. travnja 1994. godine, stavak 61). Također, Ustavni sud napominje da konačne odluke prizivnih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi, Europsko povjerenstvo za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. srpnja 1981, OI 25), već obrazloženja koja se tiču relevantnih prizivnih navoda koje takvima ocijene. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, suprotno navodima apelacije, u osporenoj presudi odgovorio na one prizivne navode koje je ocijenio relevantnim za odluku, pa Ustavni sud i ovaj prigovor smatra neutemeljenim.

43. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno pravo apelantica na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

c)Pravo na suđenje u razumnom roku

44. Ustavni sud zapaža da apelantice smatraju da im je, zbog duljine trajanja postupka, povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, a posebno ističu da je prvostupanjska presuda donesena po proteku više od godinu dana nakon zaključenja glavne rasprave.

Relevantna načela

45. Ustavni sud ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38).

Period koji se uzima u obzir

46. Ustavni sud zapaža da je parnični postupak pokrenut podnošenjem tužbe u srpnju 2013. godine, a da je okončan 19. srpnja 2018. godine donošenjem presude Vrhovnog suda. Dakle, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir prilikom razmatranja duljine postupka je pet godina.

Analiza razumnosti trajanja postupka

47. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku koji su apelantice pokrenule radi predaje u suposjed nekretnine. Obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je trebalo riješiti, te imajući u vidu provedene dokaze (saslušane parnične stranke, saslušana četiri svjedoka, provedeno vještačenje vještacka građevinske i financijske struke, te izvršen uvid u materijalnu dokumentaciju) Ustavni sud smatra da se radilo o relativno složenom predmetu.

48. U pogledu ponašanja apelantica, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazivalo na to da su apelantice doprinijele duljini postupka.

49. Ocjenjujući ponašanje sudova, Ustavni sud, prije svega, nalazi da iz stanja spisa slijedi da su redoviti sudovi u periodu od pet godina donijeli tri meritorne i jednu procesnu odluku. Ustavni sud zapaža da je zajedno sa apelanticama tužbu podnijela i njihova majka Ž.Š., ali da je u tijeku postupka povukla tužbu, te da je sud donio rješenje o povlačenju tužbe i riješio o troškovima postupka u odnosu na ovu tužiteljicu. Ustavni sud dalje zapaža da je Općinski sud prvostupanjsku presudu donio nakon dvije godine i dva mjeseca od dana podnošenja tužbe, odnosno da je presudu donio nakon jedne godine i dva mjeseca po zaključenju glavne rasprave. Ustavni sud uočava da je Općinski sud u odgovoru na apelaciju istaknuo da je prilikom zaključenja glavne rasprave obavijestio stranke da će presudu donijeti po okončanju prizivnog postupka na rješenje o povlačenju tužbe od Ž.Š., na što apelantice nisu prigovorile. Osim toga, iz odgovora na apelaciju slijedi da je Općinski sud parnične stranke obavijestio da će od okončanja tog prizivnog postupka, a kojim je riješeno i o troškovima postupka u odnosu na tužiteljicu Ž.Š., ovisiti odluka o troškovima postupka u odnosu na apelantice. Nadalje, Ustavni sud konstatira da su Kantonalni i Vrhovni sud presude po prizivu, odnosno reviziji, donijeli u periodu kraćem od tri godine od dana donošenja prvostupanjske presude.

50. Imajući u vidu okolnosti konkretnog predmeta, te da su sudovi u periodu od pet godina donijeli tri meritorne i jednu procesnu odluku, kao i da su apelantice došle do konačne odluke suda prije podnošenja apelacije, Ustavni sud zaključuje da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Pravo na imovinu

51. Apelantice smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Obzirom na to da su navodi o povredi prava na imovinu identični navodima o kršenju prava na pravično suđenje (proizvoljna primjena prava, proizvoljna ocjena dokaza i proizvoljno utvrđeno činjenično stanje), a koje je Ustavni sud ocijenio kao neutemeljene u prethodnim točkama ove odluke, Ustavni sud smatra da su i navodi iz apelacije u svezi s kršenjem prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju neutemeljeni.

VIII.Zaključak

52. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelantica na pravično suđenje iz članka II/ 3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, niti pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada su redoviti sudovi jasno i argumentirano obrazložili da sporazum o ustupanju i raspodjeli imovine u slučaju kada je ispunjen, ali nije zadovoljena forma, konvalidira u ugovor o daru, ukoliko su ispunjene pretpostavke za konverziju sukladno članku 106. Zakona o obligacionim odnosima, te kada je viši sud u svojoj presudi odgovorio na sve prizivne prigovore koje je ocijenio bitnim i relevantnim za odlučenje.

53. Također, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju ne postoji povreda prava apelantica na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na „suđenje u razumnom roku“ budući da su sudovi u periodu od pet godina donijeli tri meritorne i jednu procesnu odluku.

54. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

55. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-5681/18 (M. Š. i I. Š.) | Sudska praksa | Aktio