Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4930/19 (B.S.)

Odluka donesena 08. 04. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Pasivna legitimacija
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Doživotno izdržavanje
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4930/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 04. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. aprila 2020. godine, u predmetu broj AP-4930/19, rješavajući apelaciju B. S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio B. S.

protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 2 P 000142 18 Gž od 19. septembra 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini, Odjeljenje u Loparama broj 80 2 P 000142 17 P od 13. avgusta 2018.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. B. S. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Advokatska kancelarija "Dumić" iz Bijeljine, podnio je 23. decembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 2 P 000142 18 Gž od 19. septembra 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini, Odjeljenje u Loparama broj 80 2 P 000142 17 P od 13. avgusta 2018. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, utvrđeno je da je tužitelj (Ž.M.) na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju zaključenog između tužitelja, kao davaoca izdržavanja i J.S., kao primaoca izdržavanja, stekao pravni osnov da se uknjiži kao posjednik suposjedničkog dijela od 10/36 nekretnina J.S., koji dio je ona naslijedila iza pokojnog muža R.S., da taj suposjednički dio ne čini dio ostavinske mase iza pokojne J.S., pa su dosljedno tome tuženi (N.T., B.T., N.M., B.C., M.B., svi kao njeni nasljednici iz drugog nasljednog reda, te i apelant) dužni trpjeti da se na osnovu prvostepene presude R.S., kao prednik J.S. briše kao posjednik iz posjedovnog lista sa dijelom 2/4, te i sama J.S. kao posjednik iz posjedovnog lista sa dijelom od 10/36, te da se umjesto njih sa istim suposjedičkim dijelom od 10/36 sada upiše tužitelj, a nadležnom organu uprave naloženo da izvrši upis navedenog prava suposjeda na predmetnim nekretninama u korist tužitelja.

3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da su tužitelj (davatelj izdržavanja) i pokojna J.S. (primatelj izdržavanja) zaključili ugovor o doživotnom izdržavanju kojim je primatelj izdržavanja raspolagala svojim nekretninama, a koje bi, da njima nije raspolagano, ulazile u njenu ostavinsku masu. Okružni sud je dalje naveo da se u ostavinskom postupku iza umrlog primatelja izdržavanja kao učesnik pojavio i apelant kao lice zainteresovano za imovinu koja je činila njenu ostavinsku masu. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da apelant (kao djever primatelja izdržavanja) nema pravo da osporava njena raspolaganja predmetnim ugovorom niti prava njenih zakonskih nasljednika, jer ne spada u krug lica pozvanih na nasljeđe iza nje (član 12. stav 2. Zakona o nasljeđivanju). Okružni sud je naveo, s obzirom da apelant nije pasivno legitimisan u predmetnom sporu i da presuda ne može proizvesti pravne promjene u njegovim imovinskim pravima, da su bez značaja apelantovi prigovori da je primatelj izdržavanja u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora bila poslovno nesposobna. Naime, Okružni sud je naveo da je odlučna činjenica da raspolaganje primatelja izdržavanja navedenim ugovorom nisu osporavali tuženi (N.T., B.T., N.M., B.C., M.B.) kao njeni nasljednici i da je apelant uzrokovao ovu parnicu kao učesnik u ostavinskom postupku iza primatelja izdržavanja, te naglasio da činjenica da se apelant u tom ostavinskom postupku pojavio kao lice zainteresovano za imovinu koja je činila ostavinsku masu primatelja izdržavanja ne legitimiše apelanta kao stranku u ovoj parnici, zbog čega je odbio apelantovu žalbu. Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Naime, apelant navodi da „je predmetni ugovor o doživotnom izdržavanju apsolutno ništav, jer je J.S. bila poslovno nesposobna da zaključi takava ugovor, da takav ugovor ne može proizvoditi nikakve posljedice, te da se na ništavost može pozivati svako zainteresovano lice, pa i apelant.“.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava, na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4930/19 (B.S.) | Sudska praksa | Aktio