Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4957/19 (RŽR "Ljubija" a.d. Prijedor)

Odluka donesena 08. 04. 2020.

  • Ponavljanje postupka
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4957/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 04. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. aprila 2020. godine, u predmetu broj AP-4957/19, rješavajući apelaciju RŽR "Ljubija" a.d. Prijedor, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija RŽR "Ljubija" a.d.

Prijedor podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 019196 19 Uvlž od 28. novembra 2019. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. RŽR "Ljubija" a.d. Prijedor (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 25. decembra 2019. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 019196 19 Uvlž od 28. novembra 2019. godine.

2. Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 U 019196 17 Uvp od 3. jula 2019. godine uvažen je zahtjev tužitelja („Transparency International” BiH) za vanredno preispitivanje i preinačena presuda Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 019196 16 U od 26. juna 2017. godine tako da je tužba uvažena i poništen apelantov akt od 20. juna 2016. godine. Navedenim apelantovim aktom od 20. juna 2016. godine dat je odgovor na žalbu tužitelja izjavljenu protiv apelantovog akta od 25. maja 2016. godine, kojim je odbijen zahtjev tužitelja za pristup informacijama, pozivanjem da apelant kao dioničko privredno društvo u većinskom vlasništvu Dioničkog fonda RS sa 65% dionica ne podliježe odredbama Zakona o privrednim društvima da bi u smislu Zakona o slobodi pristupa informacijama trebalo udovoljiti zahtjevu tužitelja za dostavu traženih informacija.

3. Rješenjem Vrhovnog suda broj 11 0 U 019196 19 Uvl od 12. septembra 2019. godine odbačen je apelantov prijedlog za ponavljanje postupka okončanog presudom Vrhovnog suda broj 11 0 U 019196 17 Uvp od 3. jula 2019. godine.

4. Odlučujući o apelantovoj žalbi izjavljenoj protiv rješenja Vrhovnog suda od 12. septembra 2019. godine, Vrhovni sud je donio rješenje od 28. novembra 2019. godine kojim je predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje.

5. U obrazloženju osporenog rješenja Vrhovni sud je ukazao da će se prema članu 41. Zakona o upravnim sporovima postupak okončan presudom ili rješenjem nadležnog suda ponovit na zahtjev stranke uz ispunjenje uslova propisanih u tačkama 1-6 ovog člana. Vrhovni sud je naveo da je postupak u ovoj upravnoj stvari okončan presudom Vrhovnog suda od 3. jula 2019. godine donesenom po vanrednom pravnom sredstvu, ali da nije donesena meritorna odluka, jer je tužba uvažena i apelantov akt od 20. juna 2016. godine poništen, pa podnošenje drugog vanrednog pravnog sredstva na tu odluku procesno nije moguće u smislu člana 41. navedenog zakona. S obzirom na navedeno, odbijen je apelantov prijedlog za ponavljanje postupka na osnovu člana 45. stav 2. navedenog zakona. Vrhovni sud je naveo da apelant nije naveo razloge zbog kojih je rješenje Vrhovnog suda od 12. septembra 2019. godine nezakonito, a pri tome ponavlja činjenice koje su bile poznate u upravnom i sudskom postupku, odnosno smatra da nisu pravilno primijenjeni zakonski propisi, a o kojim činjenicama i materijalno-pravnim propisima više nije moguće raspravljati povodom apelantove žalbe protiv rješenja od 12. septembra 2019. godine, jer je tim rješenjem apelantov prijedlog za ponavljanje postupka okončanog presudom od 3. jula 2019. godine odbačen iz procesnih razloga kao nedopušten.

Apelacioni navodi

6. Iz apelacije proizlazi da apelant ukazuje na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Naime, apelant navodi da „je Vrhovni sud svoje odluke donio bez odgovarajućeg pravnog osnova i valjanog obrazloženja, pri tome ne uvažavajući materijalne dokaze niti Zakone o slobodi pristupa informacijama BiH i RS…“.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

8. Ustavni sud zapaža da apelant nije naveo koja prava smatra da su mu povrijeđena osporenim rješenjem, ali iz navoda apelacije proizlazi da se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, treba da odgovori je primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno potrebno je odgovoriti na pitanje da li se u predmetnom postupku odlučivalo o „građanskim pravima i obavezama“ apelanta. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog suda za ljudska prava i svoju praksu prema kojoj postupak po prijedlogu za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka, u principu, nije postupak u kojem se utvrđuju građanska prava i obaveze, tj. nije se raspravljalo o meritumu pritužbe (npr. o osnovanosti tužbenog zahtijeva), nego se samo odlučuje o postojanju uslova da se odobri ponovni postupak (vidi, između ostalih, odluku Ustavnog suda AP-1040/07 od 26. juna 2007. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Međutim, Ustavni sud podsjeća da izuzetno, uzevši u obzir specifične okolnosti konkretnog postupka, ukoliko se u predmetnom slučaju radi u smislu autonomnog značenja tog pojma o utvrđivanju „građanskih prava i obaveza“ apelanta, može utvrditi da su takve apelacije dopustive u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1. Evropske konvencije.

9. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se, u okolnostima konkretnog slučaja, u predmetnom postupku nije odlučivalo o građanskim pravima i obavezama apelanta iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već se samo odlučivalo o tome da li su ispunjeni formalni zakonski uslovi za podnošenje prijedloga za ponavljanje postupka, odnosno da se dozvoli ponavljanje postupka. Stoga, predmetni postupak ne ulazi u opseg prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa proizlazi da je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4957/19 (RŽR "Ljubija" a.d. Prijedor) | Sudska praksa | Aktio