Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4969/19 (Đ.B.)
Odluka donesena 08. 04. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4969/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. aprila 2020. godine, u predmetu broj AP-4969/19, rješavajući apelaciju Đ. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Đ. B.
protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 040640 19 Rev 2 od 6. avgusta 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Đ. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Maja Škoro advokat iz Mostara, podnio je 26. decembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 040640 19 Rev 2 od 6. avgusta 2019. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, utvrđeno je da je ništav Ugovor o kupoprodaji zaključen 22. marta 2005. godine između prvotužene (R.Š., prodavac) i apelanta (drugotuženog, kupca), kojim je prvotužena prodala apelantu poslovni prostor, bliže označen u izreci prvostepene presude, te naloženo prvotuženoj i apelantu da priznaju i trpe brisanje upisanog prava vlasništva u korist apelanta na osnovu navedenog ugovora, a Zemljišno-knjižnom uredu nadležnog suda nalaženo da briše upisano pravo vlasništva u korist apelanta na gore opisanoj nekretnini. Također, utvrđeno je da je tužitelj (G.M.) na temelju predugovora o kupoprodaji zaključenog 12. jula 2004. godine između prvotužene (prodavca) i tužitelja (kupca), ovjerenog 12. jula 2004. godine stekao pravo vlasništva na poslovnom prostoru, bliže označenom u izreci prvostepene presude, te da su prvotužena i apelant dužni priznati i trpiti da se tužitelj upiše kao vlasnik sa dijelom 1/1 opisane nekretnine, a Zemljišno-knjižnom uredu nadležnog suda nalaženo da izvrši uknjižbu prava vlasništva u korist tužitelja sa dijelom 1/1.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je 12. jula 2004. godine zaključen predugovor o kupoprodaji poslovnog prostora u Sarajevu između prvotužene (prodavac) i tužitelja (kupac), koji je isplatio kupoprodajnu cijena i ušao u posjedu te nekretnine, te da se prvotužena ovim ugovorom obavezala da će dati saglasnost da se kupac uknjiži kao vlasnik po izvršenoj uknjižbi apelantice kao vlasnika i etažiranju, a kada će biti i sačinjen kupoprodajni ugovor. Vrhovni sud je naveo da se prvotužena 28. septembra 2004. godine u zemljišnoj knjizi uknjižila kao vlasnik na predmetnoj nekretnini, te da je osnovom ugovora o kupoprodaji zaključenog s apelantom kao kupcem 22. marta 2005. godine istu nekretninu prodala apelantu za duplo veću cijenu. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da je navedeni predugovor nivoa pravnovaljanog kupoprodajnog (glavnog) ugovora, te da nije odlučujuće kako su ugovorači nazvali svoj pravni posao, već kakav je njegov sadržaj. Naime, Vrhovni sud je ukazao da su izvršene obaveze plaćanja cijene i predaje u posjed, pa ovaj predugovor valja smatrati ugovorom o prijenosu prava vlasništva, zbog čega su neosnovani apelantovi navodi o pogrešnoj primjeni člana 45. Zakona o obligacionim odnosima. Vrhovni sud je naveo da je tužitelj dokazao da je apelant u momentu kupovine bio nesavjestan kupac i nesavjestan stjecatelj prava vlasništva, odnosno znao je ili mogao znati da prvotužena nije u posjedu nekretnine, a i sam apelant je u svom iskazu naveo da mu prvotužena nije pokazala niti ga uvela u predmetni prostor, te da mu nije dala ključ od prostora, već mu je saopćila da taj prostor tužitelj koristi za držanje svojih stvari. Osnovom navedenog, Vrhovni sud je naveo da tužitelj, kao raniji savjesni kupac ima jači pravni osnov u odnosu na apelanta, koji, kao nesavjestan kupac po kasnijem ugovoru ne može imati jači pravni osnov od savjesnog kupca po ranijem ugovoru, bez obzira na to što je ishodio upis prava vlasništva u zemljišnu knjigu. Vrhovni sud je ukazao da samo upisani savjesni kupac ispunjava oba uslova iz člana 38. stav 1. Zakona o vlasničko pravnim odnosima, te naglasio da predaja nepokretnosti, iako nije uslov za stjecanje prava vlasništva na nekretnini, ipak ima značaj izvršenja ugovorne obaveze prodavca, a savjestan posjed dovodi do dosjelosti.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Naime, apelant navodi da „sudovi pogrešno shvataju institut predugovora, te ističe da je apelant kupio navedeni prostor postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige u kojima je prvotužena bila upisana kao vlasnik i na kojem nisu postojale nikakve zabrane i tereti“.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Osim toga, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovni suda vezano za primjenu odredaba materijalnog prava, Ustavni sud nalazi da nema mjesta zaključku da je primjena zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna.Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević