Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4942/18 (N. A.)
Odluka donesena 06. 05. 2020.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
- Naknada
- Građanski postupak
- Povrat stana
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Zakon o dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
Predmeti (1)
AP-4942/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 05. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. maja 2020. godine, u predmetu broj AP-4942/18, rješavajući apelaciju Nusreta Avdića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nusreta Avdića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 56 0 P 052176 16 Gž od 13. juna 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nusret Avdić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Konjica, kojeg zastupa Emir Greda, advokat iz Konjica, podnio je 30. avgusta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 56 0 P 052176 16 Gž od 13. juna 2018. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Konjicu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 56 0 P 052176 15 P od 22. marta 2016. godine odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja JU "Opšta bolnica" Konjic (u daljnjem tekstu: tužitelj) kojim je tražio da se utvrdi da je ugovor o korištenju stana broj 1-101/2010 zaključen 18. avgusta 2010. godine između tužitelja i apelanta (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor) raskinut 4. septembra 2015. godine i da se naloži apelantu da preda tužitelju u posjed predmetni stan bliže opisan u izreci presude oslobođen od lica i stvar, te da se apelant obaveže platiti tužitelju na ime naknade za korištenje predmetnog stana bliže označen iznos sa zakonskom zateznom kamatom uz naknadu troškova postupka. Presudom je dalje tužitelj obavezan apelantu naknaditi troškove postupka.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da među strankama nije sporno da je apelant dugogodišnji zaposlenik tužitelja i da je na osnovu odluke Upravnog odbora tužitelja od 26. februara 2009. godine između apelanta i tužitelja zaključen predmetni ugovor na osnovu kojeg apelant sa porodicom koristi predmetni stan za stanovanje bez naknade. Općinski sud je dalje naveo da je sporna aktivna legitimacija tužitelja, te pravna priroda predmetnog ugovora. Naime tužitelj smatra da se radi o ugovoru o zakupu koji može prestati otkazom zakupodavca u svako vrijeme, dok apelant smatra da se radi o ugovoru kojim su stranke htjele da trajno riješe stambeno pitanje apelanta.
4. Općinski sud je naveo da je po njegovoj ocijeni namjera stranaka prilikom zaključenja predmetnog ugovora nije bila da zaključe ugovor o zakupu, nego da apelantu i doktoru Džajiću, kao deficitarnim i neophodnim kadrovima tužitelja trajno riješe stambeno pitanje. S tim u vezi je naveo da ovo proizilazi iz naziva ugovora - ugovor o korištenju (koji asocira na termine iz Zakona o stambenim odnosima), iz odredbe člana 5. predmetnog ugovora da se za korištenje ne plaća nikakva naknada, osim što je po članu 4. predmetnog ugovora apelant dužan da stan čuva i održava, te plaća redovno režijske troškove, kao i iz odredbe člana 3. predmetnog ugovora, da stan mogu koristiti i apelantovi članovi porodičnog domaćinstva. Dalje je ukazao da nije bilo odlučujuće da apelant postane vlasnik predmetnog stana, jer je to bilo nemoguće, ali je namjera stranaka bila da se stambeno pitanje apelanta i njegove porodice riješi na trajan i siguran način. Nadalje, Općinski sud je ukazao da ugovor o zakupu ne može nastati ako nema zakonom propisane osnovne elemente, a jedan od njih je i iznos zakupnine u smislu odredbe član 567. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
5. Općinski sud je ukazao na odredbe čl. 51. i 52. ZOO-a, te naveo da predmetni ugovor, imajući u vidu njegov sadržaj, predstavlja ugovor o zasnivanju lične služnosti prava stanovanja, koju služnost kao ličnu služnost vezanu za određeno lice propisuje odredba člana 259. Zakona o stvarnim pravima, a ranije je bilo regulisano Općim građanskim zakonikom, paragrafi od 521. do 529, te ukazao na član 94. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima. Nadalje je ukazao da su odredbama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima propisani uslovi i način sticanja, korištenje zaštite i prestanak prava služnosti, te da na isti način, lične služnosti definiše i klasifikuje i član 241. Zakona o stvarnim pravima. Zatim je ukazao i na čl. 57. i 58. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, te naveo da predmetni ugovor nije upisan u javnu knjigu o nekretninama, odnosno zemljišnu knjigu, jer "nekretnina" na kojoj je zasnovano pravo stanovanja nije upisana u zemljišnu knjigu, što je vidljivo iz navoda parničnih stranaka, te ZK izvatka za "nekretninu", kao i da stranke ne spore da je upravo na ovoj "nekretnini" izgrađena poslovno — stambena zgrada (zgrada dijaliznog centra), u kojoj se nalazi i predmetni stan. Općinski sud je istakao da je predmetni ugovor valjan i zakonit pravni osnov za sticanje prava služnosti stanovanja. Zatim je naveo da je ulaskom u predmetni stan apelant stekao posjed služnosti stanovanja koju je služnost izvršavao bez protivljenja vlasnika nekretnine i na način kako je to i ugovoreno među strankama. Općinski sud je naveo da je iz iskaza svjedoka, a i iz same tužbe, vidljivo da apelant nije zloupotrijebio služnost stanovanja odnosno da stan nije koristio mimo zaključenog ugovora. Također je ukazao da iz navoda saslušanih svjedoka proizilazi da je u novoizgrađenoj zgradi dijaliznog centra predviđena izgradnja dva stana za doktora Džajića i apelanta, dakle upravo za ove doktore, i jedan gostinjski stan, te da su stanovi projektovani za navedena lica, što je vidljivo i iz akta Upravnog odbora tužitelja. Općinski sud je istakao da ugovoreno pravo korištenja po predmetnom ugovoru može se posmatrati kao pravo lične služnosti stanovanja apelanta na predmetnom stanu, te kao takvo može prestati nekorištenjem ili smrću apelanta, a apelant prema stanju ovoga spis, pokazuje namjeru da sa porodicom koristi predmetni stan. Stoga je ukazao da kod ovakvog zaključka nije relevantna činjenica da je apelant vlasnik druge nekretnine koju je stekao prije zaključenja predmetnog ugovora, te da je prijavljen na adresi navedene nekretnine, jer ni tužitelj ne spori da apelant sa porodicom stanuje u predmetnom stanu. Dakle, kako je pravo stanovanja vezano za ličnost u čiju je korist konstituisano, ono kao lična služnost može prestati samo smrću titulara ili odricanjem od tog prava. S tim u vezi je ukazao da kako ti uslovi nisu ispunjeni, to tužitelju ne pripada pravo da otkaže ugovor o korištenju stana, traži predaju spornog stana u posjed, pa ni isplatu naknade za korištenje. Dalje je istakao da je apelant, s druge strane, dokazao da ima takvo pravo koje u konkretnom predmetu i pod konkretnim okolnostima sprečava tužitelja da traži povrat u posjed spornog stana.
6. Presudom Kantonalnog suda broj 56 0 P 052176 16 Gž od 13. juna 2018. godine žalba tužitelja je uvažena i prvostepena presuda je preinačena tako što je utvrđeno da je predmetni ugovor zaključen između tužitelja i apelanta raskinut 4. septembra 2015. godine. Presudom je dalje naložio apelantu da preda tužitelju u posjed predmetni stan bliže opisan u izreci presude oslobođen od lica i stvar. Presudom je također apelant obavezan platiti tužitelju na ime naknade za korištenje predmetnog stana bliže označen iznos sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu naknadi troškove postupka.
7. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ukazao da je odlukom Upravnog odbora tužitelja od 26. februara 2014. godine stavljena van snage odluka od 26. februara 2009. godine o dodjeli na korištenje predmetnog stana apelantu, te ujedno otkazan predmetni ugovor i naloženo apelantu da u određenom roku, isprazni stan od ljudi i stvari, te preda ključ od stana u upravu tužitelja. Kantonalni sud je istakao da je sporna pravna priroda zaključenog predmetnog ugovora. Kantonalni sud je ukazao da prema odredbi člana 46. stav 1. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo sa 6. decembrom 2000. godine prestali su da važe svi ugovori o korištenju stanova, zaključeni u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima, te da nakon tog datuma ne postoji više mogućnost za dodjelu stanova na korištenje u smislu sticanja stanarskog prava, a što je poznato i parničnim strankama. S tim u vezi je naveo da kako je predmetni stan na kojem pravo raspolaganja ima tužitelj predat na korištenje apelantu na neodređeno vrijeme, bez naknade, Kantonalni sud je naveo da se radi o ugovoru o korištenju stana sui generis. Kantonalni sud je istakao da je pravilan stav prvostepenog suda da se ne radi o ugovoru o zakupu, jer nije ugovorena zakupnina kao bitan element tog ugovora, ali da se ne može prihvatiti mišljenje prvostepenog suda da se radi o ugovoru kojim je zasnovana lična služnost prava stanovanja (habitatio) u korist apelanta. Dalje je naveo da pravo stanovanja, kao varijanta plodouživanja stana odnosno služnost upotrebe stana, nastaje na osnovu ugovora o ustupanju stana određenom titularu na neograničeno uživanje, te da se ova služnost osniva u korist određene osobe i vezana je za tu osobu i uglavnom traje do smrti titulara tog prava. Kantonalni sud je naveo da iz svih provedenih dokaza ne proizlazi namjera tužitelja da se predmetni stan ustupi apelantu sa pravom stanovanja u tom smislu, te da se radi o ugovoru kojim se stan predaje na korištenje, radi rješavanja stambenog pitanja i to na neodređeno vrijeme, s tim što predmetni ugovor može biti raskinut, kao i ostali ugovori, uz ispunjenje određenih uslova.
8. Kantonalni sud je istakao da iz podataka u spisu proizlazi da je apelant uknjižen kao vlasnik drugih nekretnina upisanih u zemljišne knjige odnosno kao nosilac prava korištenja zemljišta i vlasnik objekata sagrađenih na istom, te da je vlasništvo stekao po osnovu kupoprodajnog ugovora od 19. maja 2008. godine (prije zaključenja predmetnog ugovora), a koji je proveden kroz zemljišne knjige 7. januara 2011. godine. Također je naveo da se u spisu nalazi i potvrda MUP-a NK Konjic od 21. maja 2004. godine o prijavljenom prebivalištu apelanta na adresi navedenih nekretnina, koje su u njegovom vlasništvu, što sve ukazuje na to da apelant ima riješeno stambeno pitanje, neovisno o predmetnom stanu koji mu je tužitelj dodijelio na korištenje, pa je opravdan zahtjev tužitelja za otkaz ugovora. Kantonalni sud je naveo da iz nalaza vještka na koji parnične stranke nisu imale primjedbi, proizlazi da predmetni stan nije priključen na električnu energije, te da je kao takav neuslovan za stanovanje. Dalje je istakao da s obzirom da je izgubljena svrha zaključenja predmetnog ugovora to tužitelju, kao vlasniku predmetnog stana, pripada pravo da ugovor raskine i da traži predaju u posjed stana i isplatu naknade, radi bespravnog korištenja (član 219. ZOO-a), u visini koju je utvrdio vještak, a koja nije osporena u postupku.
9. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, uključujući i "povredu principa vladavine prava i pravne sigurnosti kao aspekta prava na pravično suđenje", te smatra da mu je osporenom odlukom, kao dugogodišnjem zaposleniku tužitelja, oduzeto pravo na rješavanje stambenog pitanja, pogotovo kod činjenice da je tužitelj u proteklom periodu isto pravo riješio brojnim zaposlenicima koji imaju znatno manje radnog staža od apelanta. Apelant smatra da je osporenom odlukom doveden u situaciju da kao jedan od najstarijih ljekara specijalista ostaje bez riješenog stambenog pitanja, uprkos činjenici što prema internim aktima tužitelja za to ispunjava sve uslove.
Relevantni propisi
10. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine Federacije BiH“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07 – odluka US, 51/07, 72/08, 23/09 – ispravka, 5/10 – odluka US i 11/13 – rješenje USBiH).
11. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu koji glasi:
Član 46. stav (1) Ugovori o korišćenju stana koji su zaključeni u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima do dana stupanja na snagu ovog zakona, prestaju važiti najkasnije u roku od tri godine od dana stupanja na snagu ovog zakona.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na način na koji je u konkretnom slučaju primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
15. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke jasno naveo da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru o korištenju stana sui generis, te ukazao da prema odredbi člana 46. stav 1. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo sa 6. decembrom 2000. godine prestali da važe svi ugovori o korištenju stanova, zaključeni u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima, te da nakon tog datuma ne postoji više mogućnost za dodjelu stanova na korištenje u smislu sticanja stanarskog prava. Pri tom je Kantonalni sud istakao da se ne može prihvatiti mišljenje prvostepenog suda da se radi o ugovoru kojim je zasnovana lična služnost prava stanovanja (habitatio) u korist apelanta jer iz svih provedenih dokaza ne proizlazi namjera tužitelja da se predmetni stan ustupi apelantu sa pravom stanovanja u tom smislu, te da se radi o ugovoru kojim se stan predaje na korištenje, radi rješavanja stambenog pitanja i to na neodređeno vrijeme, s tim što predmetni ugovor može biti raskinut, kao i ostali ugovori, uz ispunjenje određenih uslova. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević