Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4731/19 (A. S.)
Odluka donesena 26. 03. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4731/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 03. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. ožujka 2020. godine, u predmetu broj AP-4731/19, rješavajući apelaciju koju je podnijela Amela Sarač, na osnovi članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Amela Sarač protiv Presude Vrhovnoga suda Republike Srpske broj 11 0 U 018597 17 Uvp od 22. kolovoza 2019. godine i Presude Okružnoga suda u Banjaluci broj 11 0 U 018597 16 U od 24. ožujka 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Amela Sarač (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Čedomir Jungić odvjetnik iz Banjaluke, podnijela je 6. prosinca 2019. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 018597 17 Uvp od 22. kolovoza 2019. godine i Presude Okružnoga suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 018597 16 U od 24. ožujka 2017. godine.
2. Rješenjem Odjeljenja za prostorno uređenje Grada Banjaluka (u daljnjem tekstu: Grad Banjaluka) od 8. prosinca 2015. godine odbijen je zahtjev apelantice za legalizaciju montažno-demontažnih metalnih stuba, u ulici Sime Milić Jorgić br. 1 u Banjaluci, na zemljištu bliže označenom u dispozitivu prvostupanjskoga rješenja.
3. Rješenjem tuženika (Ministarstvo za prostorno uređenje, građevinarstvo, i ekologiju Republike Srpske) od 3. ožujka 2016. godine odbijen je priziv apelantice izjavljen protiv rješenja Grada Banjaluka od 8. prosinca 2015. godine.
4. Presudom Okružnoga suda od 24. ožujka 2017. godine odbijena je tužba apelantice podnesena protiv rješenja tuženika od 3. ožujka 2016. godine.
5. Presudom Vrhovnoga suda od 22. kolovoza 2019. godine odbijen je zahtjev apelantice za izvanredno preispitivanje presude Okružnoga suda od 24. ožujka 2017. godine. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud naveo da iz podataka spisa proizlazi da je apelantica dana 18. rujna 2013. godine pred prvostupanjskim organom podnijela zahtjev za legalizaciju montažno-demontažnih stuba, koji je prvostupanjski organ rješenjem od 8. prosinca 2015. godine odbio, s pozivom na odredbe čl. 156. st. 1. Zakona o uređenju prostora i građenju. Vrhovni je sud naveo da je prvostupanjski organ obrazložio da je navedenom odredbom propisano da se rješenje o naknadnom izdavanju građevinske i uporabne dozvole završenoga objekta donosi na temelju dokaza o vlasništvu, koji dokaz apelantica nije u mogućnosti pribaviti, s obzirom na izričito protivljenje sukorisnika S.R.M., kao zainteresirane osobe, a nakon što je utvrdio da je apelantica naknadno i bez dozvole izgradila stube od čeličnih profila i postavila ih ispred prozorskoga otvora u prizemlju objekta. Vrhovni je sud naveo da iz obrazloženja prvostupanjskoga organa nadalje proizlazi da se objekt sastoji od prizemne i katne etaže, koje imaju zasebne ulaze, ali da je pristup katnoj etaži preko stuba na zapadnoj strani objekta ograđen, što sve ne daje temelja da zbog narušenih sukorisničkih odnosa sa M.Đ. apelantica postavi montažne čelične stube, sa čim se ne slaže S.R.M., i koja ne želi dati suglasnost na takvo rješenje. Vrhovni je sud istakao da je protiv prvostupanjskoga rješenja apelantica izjavila priziv, koji je osporenim rješenjem tuženika odbijen. Vrhovni je sud istakao da i po ocjeni toga suda je pravilan zaključak upravnih organa i nižestupanjskoga suda, da u konkretnome slučaju nije bilo temelja za legalizaciju po zahtjevu apelantice, iz razloga koji je naveo prvostupanjska organ, a prihvatio tuženik u osporenome aktu, te nižestupanjski sud u osporenoj presudi. Vrhovni je sud istakao da se pri tomu ne mogu prihvatiti prigovori apelantice da je prvostupanjski organ u obvezi da riješi nastalu situaciju, bar kao prelazno ili privremeno rješenje, jer apelantica ima mogućnost da zahtijeva pristup legalno izgrađenim stubama koje vode na katnu etažu, koja je u njenome vlasništvu. Vrhovni je sud istakao da se nižestupanjski sud pravilno pozvao na odredbe Zakona o uređenju prostora i građenju, koji je bio u primjeni u vrijeme odlučivanja prvostupanjskoga organa, tako da su neutemeljen tvrdnje apelantice da je trebalo primijeniti odredbe čl. 166. st. 3. toč. b) tog propisa, na način da se privremeno zadrže bespravno postavljene stube u upotrebi, do rješavanja vlasničkog statusa zemljišta. Vrhovni je sud istakao da naime nema spora između apelantice i zainteresirane osobe u svezi s vlasništvom na zemljištu na kojemu je apelantica postavila stube. Vrhovni je sud istakao da se radi o suposjednicima i bez suglasnosti jednog od suposjednika, apelantica ne može dobiti niti privremenu suglasnost na postavljene stube.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na privatni i obiteljski život iz članka II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. Apelantica, u biti, smatra da su redoviti sudovi, te upravni organi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo kada su odbili njezin zahtjev za legalizaciju montažno-demontažnih metalnih stuba.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelantica nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovi činjenica konkretnoga predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud i Okružni sud u obrazloženjima odluka osporenih predmetnom apelacijom, dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njezine tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojemu je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević