Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5619/18 ("MAGREL" a.d. Banjaluka)

Odluka donesena 04. 06. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5619/18

Apelacija

Odluka o meritumu

04. 06. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5619/18, rješavajući apelaciju „MAGREL-a“ a.d. Banjaluka, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 4. juna 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „MAGREL-a“ a.d.

Banjaluka podnesena protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 105406 17 Pž od 28. februara 2018.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „MAGREL“ a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Radmila Plavšić, advokat iz Banjaluke, podnio je 8. oktobra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 105406 18 Rev od 20. jula 2018. godine i Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 105406 17 Pž od 28. februara 2018. godine. Apelant je takođe podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje Rješenja Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 105406 18 Ps od 28. maja 2018. godine do donošenja odluke o apelaciji.

2. Ustavni sud je donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 5619/18 od 10. januara 2019. godine kojom je odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere. II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 2897/18 od 19. juna 2018. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju broj AP 2897/18 koju je apelant podnio 18. maja 2018. godine protiv Presude Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 105406 Pž od 28. februara 2018. godine jer je apelant protiv navedene presude Višeg privrednog suda izjavio reviziju Vrhovnom sudu o kojoj u vrijeme rješavanja o podnesenoj apelaciji nije bila donesena odluka. U obrazloženju odluke Ustavni sud je konstatovao da, nakon donošenja odluke o reviziji, nezavisno od vrste te odluke, apelant ima mogućnost da ponovno podnese apelaciju u kojoj je dužan da na propisanom obrascu apelacije pod tačkom 8a) Ostale odluke navede i ovu odluku Ustavnog suda.

4. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Višeg privrednog suda i „Energetika“ d.o.o. Banjaluka – u stečaju (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 28. avgusta 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

5. Viši privredni sud je dostavio odgovor na apelaciju 28. oktobra 2019. godine.

6. Tužilac nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

8. Presudom Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 105406 13 Ps od 19. maja 2017. godine odbijen je tužiočev tužbeni zahtjev kojim je tražio da se apelant obaveže da mu uplati određeni novčani iznos za neplaćenu električnu energiju sa zakonskom zateznom kamatom (kako je to pobliže navedeno u izreci presude), kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka. Osim toga, tužilac je obavezan da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.

9. U obrazloženju prvostepene presude Okružni privredni sud je naveo da su na glavnoj raspravi izvedeni dokazi uvidom i čitanjem materijalne dokumentacije (pobliže navedene na stranici 4 presude), te da je saslušan vještak elektrotehničke struke Đ. Z., kao i svjedoci R. K. i Lj. S. Okružni privredni sud je naveo da je donio odluku na osnovu provedenih dokaza, a primjenom odredbe člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Okružni privredni sud se, nakon pojedinačne ocjene provedenih dokaza, pozvao na odredbe čl. 7 i 123 ZPP, kao i na odredbe člana 17 stav 1, te čl. 262 i 516 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Okružni privredni sud je istakao da je u predmetnom postupku utvrđeno da su tužilac i apelant bili u poslovnom odnosu na osnovu ugovora za prenos električne energije i transformaciju napona od 1. jula 2008. godine (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor), prema kojem je tužilac drugi potrošač, a apelant indirektni korisnik, a apelant se obavezao da će preuzimati električnu energiju i platiti troškove transformacije, gubitke transformacije, prenosa i održavanja postrojenja po ugovorenoj cijeni. Nadalje, da je u konkretnom slučaju apelant, kao indirektni korisnik, preuzimao energiju preko mjernih uređaja tužioca, uz saglasnost distributera i tužioca, odnosno da je, osim što je potpisao predmetni ugovor s tužiocem, kao drugim potrošačem, potpisao ugovor i sa snabdjevačem električne energije („Elektrokrajina“ a.d. Banjaluka), te da se električna energija apelanta obračunava prema kategoriji potrošnje i tarifnoj grupi tužioca. Okružni privredni sud je naveo da je tužilac tužbenim zahtjevom potraživao iznose po ispostavljenim fakturama za decembar 2012. godine, te januar i februar 2013. godine, a koje je apelant vraćao tužiocu uz dopis, navodeći da osporava način obračuna električne energije i posebno uračunavanje vršnog opterećenja koje je uvećalo iznose dugovanja po navedenim fakturama. Nadalje, da je iz provedenih dokaza utvrđeno da je u ranijim računima (prije decembra 2012. godine) tužilac obračunavao vršno opterećenje u mnogo manjem iznosu u odnosu na račune koji su predmet tužbenog zahtjeva. Pri tome je Okružni privredni sud istakao da tužilac nije dokazao osnovanost i visinu potraživanja po predmetnim fakturama. Osim toga, Okružni privredni sud je naveo da je u novembru 2012. godine urađeno brikovanje struje kojim je apelantu isključena trofazna struja i da je ostala samo jedna faza, kao i da je, u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka elektrotehničke struke, utvrđeno da mašine koje koristi apelant ne mogu raditi na jednoj fazi, te da korišćenjem jedne faze apelant nije mogao dostići vršno opterećenje koje mu je obračunato u predmetnim fakturama. Okružni privredni sud je istakao da je tužilac svoj obračun dokazivao izvodom iz programske podrške za korekciju očitanja brojila za period u kojem su nastale predmetne fakture. Kako je u pitanju interni program tužioca, Okružni privredni sud je naveo da iz izvedenog dokaza nije mogao utvrditi na koji način je vršen obračun, kao i da tužilac nije predložio vještačenje na okolnost visine obračuna faktura. U konačnici, Okružni privredni sud je istakao da je apelant dokazao da je nakon ispostavljanja spornih računa zaključio ugovor o isporuci električne energije s preduzećem ,,Elektrokrajina“ a.d. Banjaluka, a koje mu je dostavljalo račune u mnogo manjim iznosima u odnosu na tužioca. Imajući u vidu navedeno, Okružni privredni sud je odlučio kao u izreci.

10. Presudom Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 105406 17 Pž od 28. februara 2018. godine uvažena je tužiočeva žalba i prvostepena presuda je preinačena tako što je apelant obavezan da tužiocu isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, kao i troškove postupka u određenom novčanom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom (kako je to pobliže navedeno u izreci presude). Osim toga, apelant je obavezan platiti tužiocu troškove sastavljanja žalbe, dok je apelantov zahtjev za naknadu troškova sastavljanja odgovora na žalbu odbijen kao neosnovan.

11. U obrazloženju drugostepene presude Viši privredni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje i pravni stav prvostepenog suda, nakon čega se pozvao na sadržaj odredbe člana 191 ZPP, te istakao da obrazloženje prvostepene presude ne ispunjava kriterijume koje zahtijeva navedena zakonska odredba i da je ta povreda postupka uticala na zakonitost pobijane presude. Viši privredni sud je naveo da je članom 4 predmetnog ugovora ugovoreno da se apelant obavezuje izmiriti električnu energiju i platiti tužiocu za transformaciju 35/06, 304 kw i pokriće gubitaka transformacije, prenos i održavanje korišćenja postrojenja, cijenu određenu predmetnim ugovorom i da će se cijena obračunavati po realnoj kalkulaciji troškova transformacije i nastalih gubitaka. Nadalje, da je predmetnim ugovorom predviđeno i da redovna kalkulacija bude podložna reviziji od strane predstavnika ugovornih strana uz učešće nezavisnog stručnog lica – revizora, s tim da troškovi revizora padaju na apelantov teret. Viši privredni sud je takođe istakao da se članom 5 predmetnog ugovora tužilac obavezao da održava postrojenja i na taj način omogući apelantu sigurno snabdijevanje električnom mrežom. U vezi s tim, Viši privredni sud je naveo da iz navedenog proizlazi da tužilac nije bio snabdjevač električnom energijom u smislu Zakona o električnoj energiji i da se na njegovo poslovanje u vezi s isporukom električne energije, koju mu isporučuje ,,Elektrokrajina“ a.d. Banjaluka, ne mogu primijeniti odredbe Zakona o električnoj energiji. Viši privredni sud je zaključio da je u konkretnom slučaju transformacija i isporuka električne energije vršena na osnovu predmetnog ugovora, a ne na osnovu Zakona o električnoj energiji.

12. Viši privredni sud je istakao da je sloboda uređivanja obligacionih odnosa regulirana osnovnim principom iz člana 10 ZOO, te da je predmetni ugovor između parničnih stranaka zaključen slobodno izjavljenom voljom i po odobrenju stečajnog suda. Viši privredni sud je naveo da je apelant prilikom zaključenja predmetnog ugovora imao saznanje da će cijena električne energije koju isporučuje tužilac biti veća od cijene električne energije po kojoj „Elektrokrajina“ a.d. Banjaluka fakturiše električnu energiju tužiocu, kao i da je prihvatio da plaća cijenu prema predmetnom ugovoru. Nadalje, da je u cijelom periodu trajanja predmetnog ugovora (pet godina) apelant plaćao fakture, odnosno da ih, osim spornih faktura, nije osporavao. Viši privredni sud je takođe naveo da apelant nije putem revizije, a kako je to bilo ugovoreno, tražio provjeru potrošnje električne energije. Viši privredni sud je istakao da apelant nije prigovorio računima, niti je angažovao revizora (član 4 predmetnog ugovora) kako bi se u postupku revizije utvrdila realna kalkulacija cijena po kojoj je tužilac isporučivao električnu energiju. Viši privredni sud je naveo da je, u skladu s odredbom člana 467 ZOO, na apelantu bila obaveza da plati predmetne račune, te da je, ukoliko je smatrao da računi sadrže veći iznos nego što je to predviđeno predmetnim ugovorom, apelant mogao staviti blagovremen prigovor u pogledu iznosa cijene i tražiti korekciju.

13. Viši privredni sud je dalje naveo da nalaz i mišljenje „vještaka finansijske struke“ (radi se o evidentnoj grešci, misli se na nalaz vještaka elektrotehničke struke) nije dao odgovor na pitanje koje je apelant istakao kao sporno pitanje, te da prvostepeni sud nije imao osnova da na tom dokazu zasnuje svoju odluku. Nadalje, da nalaz nema snagu dokaza stručnog lica koje je dalo svoje mišljenje u pogledu sporne činjenice koja je odlučna za razrješenje spora. Pri tome je Viši privredni sud naveo da je vještaku dat zadatak da odgovori na teoretska pitanja, odnosno na pitanja šta znači brikovanje osigurača; da li nakon brikovanja mogu raditi mašine; da li ima potrošnje električne energije nakon brikovanja i da li nakon brikovanja može biti vršnog opterećenja. U vezi s tim, Viši privredni sud je istakao da je vještak dao odgovor na pitanja, ali da nije dao mišljenje u vezi s konkretnom pravnom situacijom i činjenicom da li je u spornom periodu apelant obavljao svoju djelatnost i vršio potrošnju električne energije, niti je u skladu s teretom dokazivanja, saglasno odredbama čl. 7 i 123 ZPP, apelant dokazao da u spornom periodu nije obavljao djelatnost i trošio električnu energiju. U konačnici, Viši privredni sud je naveo da se žalbom pravilno ukazivalo na to da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje na osnovu provedenih dokaza. Takođe, da je, u skladu s provedenim dokazima, tužilac dokazao činjenicu da je u spornom periodu u skladu s predmetnim ugovorom i ugovorenom cijenom vršio isporuku električne energije i obračun utroška električne energije. Shodno navedenom, Viši privredni sud je zaključio da je u skladu s odredbom čl. 516 i 262 ZOO tužiočev zahtjev osnovan, iz kojeg razloga je prvostepena presuda preinačena u skladu s odredbom člana 229 stav 1 tač. 2 i 4 ZPP.

14. Rješenjem Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 105406 18 Rev od 20. jula 2018. godine odbačena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude.

15. U obrazloženju revizionog rješenja Vrhovni sud je naveo da vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi iznos od 30.000,00 KM, zbog čega, saglasno odredbi člana 237 stav 2 ZPP, apelantova revizija nije dozvoljena. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da se apelant pozvao na odredbu člana 237 stav 3 ZPP smatrajući da bi reviziju trebalo dozvoliti jer pobijana presuda nema obrazloženja, niti ocjene izvedenih dokaza, te da je zasnovana na samo jednom dokazu koji sam za sebe nema dokaznu snagu, da je donesena proizvoljnom primjenom zakona, da je drugostepeni sud pogrešno odredio predmet spora, kao i da je odluka donesena suprotno odredbi člana 229 ZPP. Vrhovni sud je istakao da takvi navodi predstavljaju revizione razloge kojima se osporava drugostepena presuda zbog povreda odredbi parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, a koji sami po sebi ne vode dozvoljavanju i odlučivanju o inače nedozvoljenoj reviziji. Nadalje, da se njima ne objašnjavaju razlozi iz kojih bi proizlazilo da je rješavanje postavljenih pitanja važno za obezbjeđenje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, što je uslov za odlučivanje o nedozvoljenoj reviziji. U konačnici, Vrhovni sud je zaključio da uopšteno navođenje u vezi s navedenim pitanjima nema karakter pravnog pitanja koje predviđa odredba člana 237 stav 3 ZPP, zbog čega je odlučio kao u izreci. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelant smatra da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ističe da je Viši privredni sud osporenom odlukom prekoračio granice principa slobodne ocjene dokaza i da je izašao iz okvira diskrecije sudijskog odlučivanja. Nadalje, apelant smatra da osporena presuda ne sadrži kvalitetno obrazloženje i odlučne razloge koji su opredijelili Viši privredni sud, kao i da dati razlozi nisu rezultat potpunog i tačno utvrđenog činjeničnog stanja, niti primjene relevantnog materijalnog prava. Osim toga, apelant ističe da je Viši privredni sud povrijedio imperativne odredbe postupka propisane ZPP. Naime, apelant smatra da je drugostepeni sud kao dokaz cijenio samo predmetni ugovor, te da je na tom dokazu zasnovao cjelokupnu odluku, bez dovođenja u vezu s ostalim izvedenim dokazima. Apelant, takođe, ističe da je drugostepeni sud oduzeo svaku dokaznu snagu nalazu i mišljenju vještaka elektrotehničke struke, bez neposrednog izvođenja ovog dokaza, tj. bez ponovnog saslušanja vještaka. Pri tome navodi da je drugostepeni sud grubo prekršio odredbe čl. 126 i 155 st. 2 i 3 ZPP, te da je prema odredbama člana 217 ZPP obaveza suda bila da zakaže raspravu i od vještaka zatraži da razjasni određene bitne i nejasne činjenice. Apelant ističe i to da je izveo dokaze na okolnost da mu tužilac u spornom periodu uopšte nije isporučivao električnu energiju, ali da drugostepeni sud nije cijenio niti jedan dokaz koji potvrđuje takve apelantove navode, niti je naveo razloge zbog kojih izvedenim dokazima ne može dati dokaznu snagu.

b) Odgovori na apelaciju

17. Viši privredni sud je naveo da navodi apelacije nisu osnovani, te da drugostepena odluka zadovoljava sve kriterijume koji su propisani odredbom člana 191 ZPP. Nadalje, da je apelantu omogućen pristup sudu i raspravljanje pred sudom, te da je taj sud, odlučujući o žalbi, cijenio da je na osnovu provedenih dokaza prvostepeni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje, što je za posljedicu imalo i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Viši privredni sud je istakao da se prilikom donošenja odluke pozvao na konkretne materijalne propise, te da nisu osnovani navodi apelacije da je došlo do proizvoljne primjene zakona. U odnosu na apelacione navode u vezi s tumačenjem provedenih dokaza u sudskom postupku, Viši privredni sud je istakao da, prema ocjeni tog suda, ne mogu imati uticaj na zakonitost presude tog suda, te da nema mjesta navodima da taj sud nije ušao u suštinu spora i da je pogrešno identifikovao predmetni spor.

V.Relevantni propisi

18. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu koji glasi:

Autonomija volje Član 10.

Strane u obligacionim odnosima su slobodne, u granicama prinudnih propisa, javnog poretka i dobrih običaja, da svoje odnose urede po svojoj volji.

Dužnosti ispunjenja obaveza Član 17. stav (1) (1) Strane u obligacionom odnosu dužne su da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje.

Ispunjenje obaveze i posljedica neispunjenja Član 262. stav (1) (1) Povjerilac u obaveznom odnosu je ovlašćen da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi.

Vrijeme i mjesto predaje Član 467.

(1) Prodavac je dužan predati stvar kupcu u vrijeme i na mjestu predviđenom ugovorom.

(2) Prodavac je izvršio obavezu predaje kupcu, po pravilu, kad mu stvar uruči ili preda ispravu kojom se stvar može preuzeti.

Vrijeme i mjesto isplate Član 516. stav (1) (1) Kupac je dužan platiti cijenu u vrijeme i na mjestu određenom u ugovoru.

19. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka US, 45/09 – odluka US, 49/09 i 61/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu koji glasi: Član 7.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.

Sud je ovlašten da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele i naloži izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.

Član 155. st. (2) i (3) Ako vještak dostavi nalaz ili mišljenje koji su nejasni, nepotpuni ili protivrječni sami sebi ili izvedenim okolnostima, sud će pozvati vještaka da ih dopuni, odnosno ispravi, i odrediti rok za ponovno dostavljanje nalaza i mišljenja.

Ukoliko vještak ni po pozivu suda ne dostavi potpun i razumljiv nalaz i mišljenje, sud će, uz prethodno izjašnjenje stranaka, odrediti drugog vještaka.

Član 217. st. (1) i (2) Drugostepeni sud odlučuje o žalbi na sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave.

Drugostepeni sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom.

Član 229. stav (1) tačke 2) i 4) Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi:

2) ako je u sjednici vijeća drugačijom ocjenom isprava i posredno izvedenih dokaza već izvedenih pred prvostepenim sudom utvrdio drugačije činjenično stanje nego što je ono u prvostepenoj presudi;

4) ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo;

VI.Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

22. Ustavni sud zapaža da apelant u konkretnom slučaju, između ostalog, pobija Rješenje Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 105406 18 Rev od 20. jula 2018. godine kojim je apelantova revizija odbačena kao nedopuštena (kako na traženje Ustavnog suda Okružni privredni sud nije dostavio dostavnicu o uručenju navedenog rješenja apelantu ili njegovom punomoćniku, u nedostatku dokaza o uručenju osporenog rješenja apelantu, Ustavni sud će prihvatiti apelantov navod da mu je navedeno rješenje Vrhovnog suda dostavljeno 4. septembra 2018. godine). Slijedom navedenog, konačna odluka u ovom predmetu je Presuda Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 105406 17 Pž od 28. februara 2018. godine kojom je meritorno odlučeno o tužiočevom tužbenom zahtjevu, pa će Ustavni sud apelantove navode ispitati u odnosu na tu presudu. Stoga, Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je apelantov zastupnik 22. marta 2018. godine primio osporenu presudu Višeg privrednog suda od 28. februara 2018. godine, a da je apelacija broj AP 2897/18 podnesena 18. maja 2018. godine, proizlazi da je podnesena u roku od 60 dana od prijema navedene presude Višeg privrednog suda, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

24. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

25. Iako apelant osporava i rješenje Vrhovnog suda i presudu Višeg privrednog suda, Ustavni sud naglašava da će, budući da je revizija bila neefektivan pravni lijek, apelantove navode ispitati isključivo u vezi s osporenom presudom Višeg privrednog suda.

Pravo na pravično suđenje

26. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

27. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

28. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni parnični postupak u konkretnom slučaju odnosi na isplatu duga, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa su stoga član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjivi na taj postupak.

29. Apelant, u suštini, smatra da je Viši privredni sud proizvoljno ocijenio izvedene dokaze, da je proizvoljno utvrdio činjenično stanje, te proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo. Osim toga, apelant smatra da osporena presuda ne sadrži kvalitetno obrazloženje i odlučne razloge koji su opredijelili Viši privredni sud.

30. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

31. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava.

32. U vezi s apelantovim prigovorima kojima dovodi u sumnju ocjenu dokaza, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza ako se ova procjena ne čini očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

33. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da je u predmetnom postupku, okončanom presudom Višeg privrednog suda, usvojen tužiočev tužbeni zahtjev kojim je tražio da se apelant obaveže da mu isplati određeni novčani iznos za neplaćenu električnu energiju. Ustavni sud, takođe, zapaža da je Viši privredni sud u obrazloženju osporene presude ukazao na to da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje na osnovu provedenih dokaza. Nadalje, da je, nasuprot apelantovim navodima, Viši privredni sud jasno naveo koje činjenice je utvrdio iz sadržine izvedenih dokaza, posebno naglašavajući da su tužilac i apelant slobodno izjavljenom voljom i po odobrenju stečajnog suda zaključili predmetni ugovor kojim su regulisali međusobna prava i obaveze, u vezi s čim je zaključio da apelant, iako je predmetnim ugovorom imao predviđenu mogućnost, nije putem revizije tražio provjeru potrošnje električne energije.

34. U odnosu na apelantove navode da je drugostepeni sud prekršio odredbe čl. 126 i 155 st. 2 i 3 ZPP, te da je prema odredbama člana 217 ZPP obaveza suda bila da zakaže raspravu i od vještaka zatraži da razjasni određene bitne i nejasne činjenice, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke slijedi je drugostepeni sud smatrao da je vještak dao odgovore na teoretska pitanja koja su mu i bila postavljena, ali da nije dao mišljenje u vezi s konkretnom pravnom situacijom i činjenicu da li je u spornom periodu apelant obavljao svoju djelatnost i vršio potrošnju električne energije. Dakle, proizlazi da, nasuprot apelantovim navodima, drugostepeni sud nije smatrao nalaz i mišljenje vještaka nejasnim, nepotpunim ili protivrječnim samim sebi ili izvedenim okolnostima u smislu odredbe člana 155 ZPP (nalazeći da je odgovorio na postavljena teorijska pitanja). Nadalje, proizlazi da je drugostepeni sud, budući da na osnovu ocjene izvedenog dokaza nije sa sigurnošću mogao utvrditi da li je u spornom periodu apelant obavljao djelatnost i vršio potrošnju električne energije, o postojanju te činjenice zaključio primjenom pravila o teretu dokazivanja (ističući da apelant nije dokazao da u spornom periodu nije obavljao djelatnost i trošio električnu energiju, a da je tužilac dokazao da je u skladu s predmetnim ugovorom i ugovorenom cijenom vršio isporuku električne energije i obračun utroška električne energije), kako je to i propisano odredbom člana 126 ZPP. Osim toga, Ustavni sud nalazi da je odredbom člana 217 stav 2 ZPP propisano da će drugostepeni sud zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredbi parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom. Dakle, proizlazi da zakazivanje rasprave pred drugostepenim sudom zavisi od procjene tog suda. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je Viši privredni sud u obrazloženju svoje odluke dao detaljne i jasne razloge, kako u pogledu ocjene provedenih dokaza tako i u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredbi na predmetnu situaciju, odnosno da su ispoštovane garancije prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

35. U odnosu na navode iz apelacije o povredi prava na obrazloženu odluku Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda iz koje proizlazi da su domaći sudovi dužni da obrazlože svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tom slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje, pogotovo na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora. U suprotnom, postoji povreda člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61). Ustavni sud, takođe, napominje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25,) već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda, koje takvima ocijeni. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Viši privredni sud, suprotno navodima apelacije, u osporenoj presudi odgovorio na navode koje je ocijenio bitnim i relevantnim za odlučenje, te za svoje stanovište dao valjane, jasne i logične razloge, u skladu sa zahtjevima člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Zbog navedenog, Ustavni sud i ove navode ocjenjuje neosnovanim.

36. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

37. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju navedenog prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke kada ih je ocijenio neosnovanim. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu, takođe, neosnovani.

VIII.Zaključak

38. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, niti prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je tužilac dokazao da je u skladu s predmetnim ugovorom i ugovorenom cijenom vršio isporuku električne energije i obračun utroška električne energije, a apelant nije dokazao da u spornom periodu nije obavljao djelatnost i trošio električnu energiju, kao i kada nema elemenata da je Viši privredni sud postupio suprotno odredbama čl. 126 i 155 st. 2 i 3, te člana 217 ZPP, niti elemenata koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu materijalnog prava.

39. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-5619/18 ("MAGREL" a.d. Banjaluka) | Sudska praksa | Aktio