Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4780/19 ("GRAD PROJEKT" d.o.o. Banjaluka)
Odluka donesena 08. 04. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4780/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. travnja 2020. godine, u predmetu broj AP-4780/19, rješavajući apelaciju koju je podnio "GRAD PROJEKT" d.o.o. Banjaluka, na osnovi članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka
58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "GRAD PROJEKT" d.o.o. Banjaluka protiv Presude Višega privrednoga suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 125849 19 Pž od 27. rujna 2019. godine i Presude Okružnoga privrednoga suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 125849 18 Ps od 25. veljače 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. "GRAD PROJEKT" d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), kojega zastupa Svetozar Davidović odvjetnik iz Banjaluke, podnio je 9. prosinca 2019. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višega privrednoga suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 125849 19 Pž od 27. rujna 2019. godine i Presude Okružnoga privrednoga suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 125849 18 Ps od 25. veljače 2019. godine. Apelant je dopunio apelaciju podneskom od 17. prosinca 2019. godine.
2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Višega privrednoga suda, obvezan je apelant da tužitelju („Toplane“ a.d. Banjaluka) isplati iznos od 31.037,75 KM, na ime duga na temelju zaključenoga ugovora, sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 24. travnja 2018. godine pa do isplate.
3. U obrazloženju osporene odluke Viši privredni sud istakao je da je nakon provedenoga dokaznoga postupka prvostupanjski sud utvrdio da su tužitelj i apelant zaključili ugovor o vansudskomu poravnanju prema kojemu je apelant prihvatio postojanje duga sa obračunatom zakonskom zateznom kamatom u iznosu od 31.037,75 KM, na temelju isporučene toplotne energije za razdoblje od 1. siječnja 2010. godine do 30. rujna 2012. godine, te se obvezao platiti dug u šest jednakih mjesečnih rata, da je bio dužan posljednju ratu uplatiti dana 30. travnja 2013. godine, ali da apelant nije platio dug. Viši privredni sud istakao je da je kod ovako utvrđenoga činjeničnoga stanja prvostupanjski sud utvrdio da se spor treba riješiti primjenom pravila o ugovoru o poravnanju propisan odredbom čl. 1089. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), a ne primjenom pravila o isplati duga na temelju izvršenih usluga isporuke toplotne energije. Nadalje, da se rokovi zastare cijene po odredbi čl. 371. ZOO, te kako je tužba podnesena 30. travnja 2018. godine, a je apelant bio dužan posljednju ratu platiti 30. travnja 2013. godine, naveo je da je istaknuti prigovor zastare prvostupanjski sud ocijenio kao neutemeljen. Viši privredni sud je naveo da je odredbom čl. 1089. ZOO propisano da ugovorom o poravnanju, osobe između kojih postoji spor ili neizvjesnost o nekome pravnome odnosu, pomoću uzajamnih popuštanja prekidaju spor odnosno uklanjaju neizvjesnost i određuju svoja uzajamna prava i obveze. Viši privredni sud je istakao da za potraživanja na temelju ugovora o poravnanju nije propisan poseban rok zastare, pa se na isti ima primijeniti desetogodišnji rok zastare propisan odredbom čl. 371. ZOO. Viši privredni sud istakao je da je odredbom čl. 277. ZOO pripisano da dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obveze duguje pored glavnice i zateznu kamatu utvrđenu zakonom, a da je odredbom čl. 279. st. 2. ZOO propisano da na iznos neisplaćene kamate može da se zahtijeva zatezna kamata samo od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njenu isplatu. Viši privredni sud istakao je da apelant nakon zaključenoga ugovora nije isplatio niti jednu mjesečnu ratu, pa da je sud imao temelja da na cjelokupan iznos duga dosudi zakonsku zateznu kamatu na način kako je to tužitelj i tražio, tj. od dana podnošenja tužbe (24. travnja 2018. godine) pa do isplate.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno primijenili materijalno pravo, tj. da su „paušalno, proizvoljno i diskriminatorski primijenili odredbe čl. 1089. i čl. 371. ZOO, a da je trebalo primijeniti odredbu čl. 374. ZOO“.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovi činjenica konkretnoga predmeta, koje proističu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Viši privredni sud i Okružni privredni sud u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Višega privrednoga suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba ZOO. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević