Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4645/18 (I. D. i R. D.)
Odluka donesena 26. 03. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Raskid ugovora
- Građanski postupak
- Propisano zakonom
- Pasivna legitimacija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4645/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 03. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. marta 2020. godine, u predmetu broj AP-4645/18, rješavajući apelaciju Idriza Demirija i Razije Demiri, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Idriz Demiri i Razija Demiri protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 Ps 004476 18 Rev 3 od 2. aprila 2018.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Idriz Demiri i Razija Demiri (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelantica, odnosno apelanti) iz Zenice, koje zastupa Almir Gagula, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 12. avgusta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 Ps 004476 18 Rev 3 od 2. aprila 2018. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 Ps 004476 15 Ps 2 od 15. jula 2016. godine, u ponovnom postupku, Investiciono komercijalna banka d.d. Zenica i Zeničko-dobojski kanton (u daljnjem tekstu: prvotužena i drugotuženi, odnosno tuženi) su obavezani da prvoapelantu, kao vlasniku Samostalne poslastičarske radnje „DEMIRI“, solidarno isplate na ime naknade štete iznos od 330.955,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama (kako je to pobliže navedeno u izreci presude), dok je odbijen prvoapelantov tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 8.284,00 KM koji se odnosi na naknadu štete za izgubljenu dobit za 2001. godinu. Nadalje, tuženi su obavezani da drugoapelantici solidarno isplate na ime naknade štete iznos od 396.399,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom (kako je to pobliže navedeno u izreci presude). Osim toga, tuženi su obavezani da apelantima isplate određeni novčani iznos na ime troškova parničnog postupka, dok su tuženi odbijeni sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka.
3. U obrazloženju prvostepene presude Općinski sud je naveo da je u predmetnom postupku utvrđeno da je 8. januara 2001. godine zaključen Ugovor o investicionom kreditu (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor) između prvotužene i Samostalne poslastičarske radnje „DEMIRI“ iz Zenice (u daljnjem tekstu: korisnik kredita), čiji je predmet odobravanje investicionog kredita iz sredstava Vlade Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Vlada) korisniku kredita za finansiranje investicionog programa „Proširenje proizvodnje poslastičarskih proizvoda“ (u daljnjem tekstu: investicioni program) u iznosu od 110.000,00 KM. Nadalje, da je Komisija Vlade za dodjelu kredita na sjednici održanoj 19. aprila 2001. godine razmatrala opravdanost dodjele, kao i postojanje interesa Vlade za dodjelu ranije odobrenih kredita, te da je donijela zaključak da se korisniku kredita može odobriti kredit u ukupnom iznosu od 110.000,00 KM, od čega iznos od 77.000,00 KM iz sredstava ostvarenih prodajom državnog kapitala na području drugotuženog, dok bi iznos od 33.000,00 KM kreditirala prvotužena iz sopstvenih izvora i pod sopstvenim uslovima. Općinski sud je naveo da je odlukom prvotužene od 21. februara 2002. godine odbijen zahtjev korisnika kredita za finansiranje investicionog programa u iznosu od 33.000,00 KM (iz razloga pobliže navedenih na stranici 19 prvostepene presude). Također, Općinski sud je naveo da je u postupku izvršenja, rješenjem o izvršenju od 2. septembra 2002. godine, dozvoljeno izvršenje prema dužniku V. D. prodajom nekretnina radi namirenja novčanog potraživanja po osnovu predmetnog ugovora u iznosu od 78.391,20 KM. Općinski sud je dalje naveo da se šteta koju potražuje prvoapelant odnosi na izgubljenu dobit za period od 2001. do 2008. godine i to zbog nemogućnosti realizacije investicionog programa, uslijed neisplate ugovorenog iznosa kredita od strane prvotužene i donošenja odluke drugotuženog o smanjenju novčanih sredstava za isplatu, iako je drugotuženi imao saznanje da se prvotužena predmetnim ugovorom obavezala na isplatu kreditnih sredstava prvoapelantu. Općinski sud se pozvao na odredbu člana 262. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te istakao da prvotužena nije u cijelosti ispunila svoju obavezu shodno predmetnom ugovoru, jer nije isplatila cjelokupan iznos kredita, odnosno odobrila isplatu preostalog iznosa od 33.000,00 KM iz svojih sredstava, a što je prouzrokovalo da, zbog nedostatka novčanih sredstava, shodno mišljenjima vještaka ekonomske i poljoprivredne struke, prvoapelant nije bio u mogućnosti obezbijediti svu potrebnu opremu, instalirati je, te pokrenuti proizvodnju i ostvariti dobit. Općinski sud se pozvao i na odredbu člana 1065. ZOO, pri čemu je istakao da smanjenje novčanih sredstava, koje je učinio drugotuženi, nije od uticaja na obavezu prvotužene, jer je prvotužena mogla iz svojih sredstava osigurati isplatu iznosa kredita po predmetnom ugovoru. U vezi sa potraživanjem drugoapelantice da joj prvotužena naknadi štetu koja se ogleda u gubitku imovine prodane u izvršnom postupku realizacijom založnog prava, Općinski sud je naveo da je do prinudne naplate došlo uslijed postupanja prvotužene prema prvoapelantu, zbog čega prvoapelant nije mogao redovno vraćati rate na osnovu primljenog kredita. Nadalje, da je za drugoapelanticu šteta nastupila zbog toga što je neisplata ugovorenog kredita u punom iznosu imala za posljedicu kašnjenje prvoapelanta u plaćanju početnih obaveza, povodom djelimično ostvarenog kredita, a što je prouzrokovalo prinudnu naplatu cjelokupnog iznosa primljenog kredita sa kamatama prodajom u izvršnom postupku drugoapelantičine nekretnine na kojoj je bila uspostavljena hipoteka. Osim toga, Općinski sud je istakao da je neosnovan prigovor drugotuženog koji se odnosi na nedostatak pasivne legitimacije, pri čemu je naveo da se drugotuženi nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja (član 12. ZOO) jer je donio odluku o smanjenju kreditnih sredstava iako je znao da su prvoapelant i prvotužena zaključili predmetni ugovor, na temelju odobrenih sredstava od drugotuženog, odnosno zasnovali obligaciono-pravni odnos iz kojeg su za obje strane proizašla prava i obaveze. U odnosu na prigovor zastare potraživanja, Općinski sud je naveo da je navedeni prigovor djelimično osnovan, budući da je tužba podnesena 12. februara 2007. godine, i to u odnosu na tužbeni zahtjev prvoapelanta za izgubljenu dobit za 2001. godinu, zbog čega je u tom dijelu prvoapelant odbijen sa tužbenim zahtjevom, dok je prigovor zastare u odnosu na tužbeni zahtjev drugoapelantice u cijelosti neosnovan, jer nije protekao zastarni rok od pet godina (šteta za drugoapelanticu je nastupila 5. novembra 2004. godine). U konačnici, Općinski sud je zaključio da su tuženi solidarno odgovorni za štetu, shodno odredbi člana 206. stav 1. ZOO.
4. Presudom Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Ps 004476 16 Pž 3 od 24. oktobra 2016. godine uvažena je žalba drugotuženog, prvostepena presuda je preinačena i apelanti su odbijeni sa tužbenim zahtjevom u odnosu na drugotuženog (stav I). Nadalje, uvažena je žalba prvotužene, prvostepena presuda je u odnosu na prvotuženu ukinuta i predmet je vraćen na ponovno suđenje (stav II). Osim toga, apelanti su odbijeni sa zahtjevima za naknadu troškova sastava odgovora na žalbe u određenim novčanim iznosima (stav III).
5. Rješenjem Vrhovnog suda broj 43 0 Ps 004476 17 Rev 2 od 22. juna 2017. godine usvojena je revizija apelanata, drugostepena presuda je ukinuta u prvom i trećem stavu izreke, te je u tom dijelu predmet vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje. Revizija protiv odluke iz drugog stava izreke drugostepene presude je odbačena kao nedopuštena, uz obrazloženje da je odredbom člana 254. stav 1. Zakona o parničnom postupku propisano da stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostepenog suda kojima je postupak pravomoćno završen, ali da u rješenja kojima se postupak pravomoćno okončava ne spadaju drugostepene odluke kojima se prvostepena presuda ukida i predmet vraća na ponovno suđenje prvostepenom sudu.
6. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak u odnosu na prvotuženu u toku pred prvostepenim sudom.
7. Presudom Kantonalnog suda broj 43 0 Ps 004476 17 Pž 4 od 19. decembra 2017. godine uvažena je žalba drugotuženog, prvostepena presuda je preinačena i apelanti su odbijeni sa tužbenim zahtjevom u odnosu na drugotuženog. Osim toga, apelanti su odbijeni sa zahtjevom za naknadu troškova sastava odgovora na žalbe u određenim novčanim iznosima.
8. U obrazloženju drugostepene presude Kantonalni sud je naveo da u konkretnoj pravnoj stvari nedostaje pasivna legitimacija drugotuženog. Nadalje, da je između tuženih zasnovan komisioni posao propisan odredbama čl. 771.-789. ZOO, pri čemu je prvotužena postupala kao komisionar, u ime i za račun drugotuženog kao komitenta. Kantonalni sud je istakao da u takvoj situaciji nema direktnog pravnog odnosa između drugotuženog i prvoapelanta (član 787. stav 1. ZOO), tako da drugotuženi nije u bilo kakvom ugovornom odnosu sa prvoapelantom, te da se njega ne mogu primijeniti odredbe o ugovornoj odgovornosti za štetu (čl. 262.-269. ZOO), niti odredba člana 12. ZOO. Također, Kantonalni sud je naveo da ne postoji ni vanugovorna odgovornost drugotuženog u smislu čl. 154., 155. i 158. ZOO, budući da u konkretnom slučaju ne postoji štetna radnja drugotuženog. Kantonalni sud je istakao da je prvotužena dopisom od 24. aprila 2001. godine obavijestila prvoapelanta o zaključku Vlade, te ga pozvala da u roku od 15 dana uputi zahtjev za korištenje sredstava u iznosu od 77.000,00 KM iz sredstava drugotuženog, kao i zahtjev za odobravanje kredita iz sredstava prvotužene u iznosu od 33.000,00 KM. Nadalje, da je po prijemu predmetne obavijesti korisnik kredita podnio zahtjev za finansiranje investicionog programa iz sredstava prvotužene u iznosu od 33.000,00 KM, kao i zahtjev za korištenje sredstava u iznosu od 77.000,00 KM, odobrenih od strane drugotuženog. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je istakao da je prvoapelant bez primjedbi prihvatio izmijenjene uslove kreditiranja, tako da nema uporišta za tvrdnje da postoji vanugovorna odgovornost drugotuženog, niti je odluka o smanjenju kreditnih sredstava drugotuženog imala za posljedicu prouzrokovanje štete apelantima. Kantonalni sud je dalje naveo da se prvoapelant neispunjavanjem obaveza preuzetih predmetnim ugovorom doveo u situaciju da Vlada izvrši reviziju neisplaćenih odobrenih kredita, jer prvotuženoj nije na vrijeme dostavio dokaz da je izvršio upis hipoteke kao garanciju otplate kredita. Također, da je saglasnost za blokadu računa, kao drugu garanciju otplate kredita, prvotuženoj dostavio tek 26. maja 2001. godine. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da su svi korisnici kredita iz istih sredstava na vrijeme ispunili svoje obaveze po ugovoru o kreditu i realizovali svoje kredite u punom iznosu, a da su ostali korisnici kredita kojima je umanjen iznos kredita po odluci Vlade iskoristili mogućnost, zatražili i dobili dodatna sredstva od prvotužene kada su dostavili dodatnu dokumentaciju, a što prvoapelant nije učinio, što potvrđuju materijalni dokazi iz spisa, kao i iskazi svjedoka Lj. M. i A. Z.. Kantonalni sud je naveo da u situaciji kada je nesporno odobren puni iznos kredita prema investicionom programu, a nakon čega je smanjen na 77.000,00 KM, uz podnošenje zahtjeva od strane provoapelanta za iznos od 33.000,00 KM kod prvotužene, te kada je prihvatio iznos od 77.000,00 KM, da se ima smatrati da je prvoapelant prihvatio smanjenje iznosa kredita koji se finansira od strane drugotuženog. U konačnici, Kantonalni sud je istakao da i daljnje ponašanje prvoapelanta u toku izvršavanja obaveza po osnovu odobrenog kredita ukazuje da se saglasio sa smanjenim iznosom kredita od strane drugotuženog, kao i da činjenice navedene u presudi daju osnov za konstataciju da drugotuženi nije pasivno legitimisan za naknadu štete koju apelanti potražuju, zbog čega je i odlučeno kao u izreci.
9. Presudom Vrhovnog suda broj 43 0 Ps 004476 18 Rev 3 od 2. aprila 2018. godine revizija apelanata je odbijena. Osim toga, odbijen je zahtjev apelanata za naknadu troškova sastava revizije u određenom novčanom iznosu.
10. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud ocijenio da činjenična utvrđenja na koja ukazuju apelanti nisu od relevantnog značaja za primjenu materijalnog prava u pogledu postojanja odštetne odgovornosti drugotuženog. Međutim, da ocjena pravnih efekata činjenica utvrđenih u prvostepenom postupku, pa i onih na koje ukazuju apelanti, nije u sferi povrede odredaba parničnog postupka, već u sferi pravilne primjene materijalnog prava. Vrhovni sud je istakao da apelanti zanemaruju činjenicu da je drugostepeni sud svojom ranijom odlukom od 24. oktobra 2016. godine ukinuo prvostepenu presudu u odnosu na prvotuženu i to upravo radi razjašnjenja i dopune nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, između ostaloga, i u pogledu činjenica na koje apelanti ukazuju u reviziji. Pri tome, Vrhovni sud je istakao da je drugostepeni sud zauzeo stav da su sporne činjenice od odlučnog značaja za donošenje odluke o odštetnoj odgovornosti prvotužene, ali da nisu od značaja za izvođenje zaključka o odštetnoj odgovornosti drugotuženog. Također, Vrhovni sud je naveo da u konkretnom slučaju nisu počinjene povrede odredaba parničnog postupka na koje su revizijom ukazali apelanti, kao ni povrede na koje Vrhovni sud pazi po službenoj dužnosti. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Suprotno pravnom rezonovanju apelanata, Vrhovni sud je istakao da je drugostepeni sud pravilno zaključio da jednostrana redukcija ranije odobrenih sredstava prvoapelantu od strane drugotuženog u okolnostima konkretnog slučaja ne predstavlja protivpravnu štetnu radnju. Vrhovni sud je naveo da je prvoapelant u izmijenjenim okolnostima mogao zahtijevati raskid predmetnog ugovora sa prvotuženom, kao i naknadu eventualne štete, ali da je, nasuprot tome, prvoapelant pristao na izmijenjene uslove kreditiranja. Naime, da je tačno da prvoapelant nije potpisao ponuđeni aneks ugovora od strane prvotužene, ali da je pismenim zahtjevima od 26. aprila i 20. maja 2001. godine zatražio odobrenje dugoročnog kredita iz sredstava prvotužene u iznosu od 33.000,00 KM, odnosno realizaciju odobrenih sredstava u iznosu od 77.000,00 KM. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da poslovne rizike takve odluke prvoapelant ne može osnovano prebaciti na drugotuženog. Vrhovni sud je zaključio da u konkretnom slučaju ne postoji adekvatna uzročna veza između radnje drugotuženog i predmetne štete, zato što prvi početni uzrok u lancu više uzroka nije dovoljan za nastanak i naknadu štete. Nadalje, da radnja drugotuženog nije onaj događaj čijem redovnom dejstvu odgovara konkretna šteta, a što ne znači da radnja drugotuženog nije uzorčno vezana za posljedicu, nego samo da joj nije adekvatna. U konačnici, budući da štetna posljedica u konkretnom slučaju nije primjerena radnji drugotuženog, Vrhovni sud je zaključio da se štetna posljedica ne može ni staviti na teret drugotuženog, kako je to pravilno zaključio i drugostepeni sud.
Apelacioni navodi
11. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti ističu da se stav Vrhovnog suda u osnovi svodi na tvrdnju da je prvoapelant pristao na izmijenjene uslove kreditiranje, kao i na to da je prvoapelant mogao izjaviti raskid ugovora, a što je pogrešno. S tim u vezi, apelanti tvrde da u konkretnoj pravnoj stvari nesumnjivo postoji štetna radnja, te da je drugotuženi jednostranom odlukom redukcije kreditnih sredstava doveo do ponašanja prvotužene koje je u konačnici dovelo do štete prouzrokovane apelantima. Nadalje, smatraju da je u toku postupka nesumnjivo dokazano da je nakon odobrenja investicionog programa apelanata, odobren i investicioni kredit, koji se trebao obezbijediti iz sredstava ostvarenih prodajom na području Zeničko-dobojskog kantona u iznosu od 110.000,00 KM. Pri tome, apelanti ističu da se plasiranje sredstava trebalo obaviti preko prvotužene, ali da su sredstva u cijelom iznosu trebala biti obezbijeđena od strane drugotuženog. U skladu s tim, da je drugotuženi povrijedio načelo savjesnosti i poštenja, jer je bio dužan novčana sredstva staviti na raspolaganje u punom iznosu, a ne samovoljno smanjiti iznos novčanih sredstava. Također, apelanti navode da je prvoapelant mogao izjaviti raskid predmetnog ugovora, ali da nije imao dužnost da to učini, budući da je to samo njegovo pravo koje mu je dato odredbom člana 124. ZOO, ali ne i obaveza. Nadalje, da raskid predmetnog ugovora ne bi umanjio niti izmijenio pravnu i činjeničnu situaciju, jer bi apelanti i dalje trpili štetu koja se ogleda u nemogućnosti realizacije investicionog programa. Osim toga, apelanti ističu da je nejasan zaključak Vrhovnog suda da je prvoapelant pristao na izmijenjene uslove kreditiranje, te da se iz provedenih dokaza vidi da su prvoapelant i prvotuženi zaključili predmetni ugovor na iznos od 110.000,00 KM, kao i da nije jasno zbog čega bi se predmetni ugovor reducirao za iznos od 33.000,00 KM i odobravao novi kredit za isti taj iznos. Također, apelanti navode da Vrhovni sud ne vodi računa o tome da je ugovor o kreditu formalan pravni posao, te da prema odredbi člana 1066. stav 1. ZOO mora biti sklopljen u pismenoj formi, a što vrijedi i za kasnije izmjene. Pri tome, ističu da u spisu ne postoji aneksiran ugovor između prvoapelanta i prvotužene, odnosno da se prvoapelant nije saglasio sa smanjenjem iznosa iz predmetnog ugovora. U konačnici, apelanti ističu da je primjena materijalnog prava u konkretnom slučaju potpuno arbitrarna, jer je Vrhovni sud paušalno zaključio da radnja drugotuženog nije adekvatna posljedici, bez ikakvih argumenata za takvo nešto.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. Ustavni sud, prije svega, nalazi da apelanti osporavaju presudu Vrhovnog suda od 2. aprila 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a kojom je odbijena revizija apelanata izjavljena protiv presude Kantonalnog suda od 19. decembra 2017. godine. Navedenom presudom Kantonalnog suda prvostepena presuda je preinačena i apelanti su odbijeni sa tužbenim zahtjevom u odnosu na drugotuženog.
15. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu, na koju su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i na koji je Vrhovni sud primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
16. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud ukazuje da je drugostepeni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku, a koju je kao pravilnu prihvatio i Vrhovni sud. Naime, Ustavni sud smatra da su Kantonalni sud i Vrhovni sud u obrazloženju svojih odluka, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO, dali detaljne, jasne i precizne razloge kada su zaključili da je neosnovan tužbeni zahtjev apelanata u odnosu na drugotuženog, odnosno da u predmetnoj pravnoj stvari nedostaje pasivna legitimacija drugotuženog. Nadalje, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u osporenoj odluci dao dovoljno jasno obrazloženje kada je zaključio da je prvoapelant u izmijenjenim okolnostima mogao zahtijevati raskid predmetnog ugovora, kao i naknadu eventualne štete, ali da je, nasuprot tome, prvoapelant pristao na izmijenjene uslove kreditiranje. Osim toga, u odnosu na navode apelanata da Vrhovni sud nije vodio računa o tome da je ugovor o kreditu formalan pravni posao, odnosno da u spisu ne postoji aneksiran ugovor između prvoapelanta i prvotužene, Ustavni sud nalazi da je Vrhovni sud smatrao da je, bez obzira na to, prvoapelant pristao na izmijenjene uslove kreditiranja, budući da je pismenim zahtjevima zatražio odobrenje dugoročnog kredita iz sredstava prvotužene u iznosu od 33.000,00 KM, odnosno realizaciju odobrenih sredstava u iznosu od 77.000,00 KM. Također, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dao dovoljno jasno obrazloženje i kada je zaključio da ne postoji adekvatna uzročna veza između radnje drugotuženog i predmetne štete. Ustavni sud u ovakvim zaključcima Vrhovnog suda ne vidi nikakvu proizvoljnost. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na imovinu na koje su se pozvali. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanit imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević