Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3245/18 (M. B.)
Odluka donesena 08. 04. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- In dubio pro reo
- Pretpostavka nevinosti
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Minimalna prava optuženog -obavještenje o prirodi i vrsti optužbe
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Djelotvoran pravni lijek
- Propisano zakonom
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3245/18
Apelacija
Odluka o meritumu
08. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-3245/18, rješavajući apelaciju Mehe Bešića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 8. aprila 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Mehe Bešića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 28 0 K 040147 18 Kžk od 30. marta 2018. godine i Presude Općinskog suda u Gradačcu broj 28 0 K 040147 16 K 2 od 7. avgusta 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Meho Bešić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Srebrenika, kojeg zastupa Stjepan Ćaćić, advokat iz Tuzle, podnio je 11. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 28 0 K 040147 18 Kžk od 30. marta 2018. godine i Presude Općinskog suda u Gradačcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 28 0 K 040147 16 K 2 od 7. avgusta 2017. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, zatraženo je 15. januara 2020. godine od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) da dostave odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Općinski sud i Kantonalno tužilaštvo su dostavili odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Optužnicom Kantonalnog tužilaštva broj T03 0 KT 0031271 13 od 20. avgusta 2013. godine, koja je potvrđena 26. avgusta 2013. godine, apelant je optužen da je počinio krivična djela
- ugrožavanje sigurnosti - iz člana 183. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) u sticaju sa krivičnim djelom - nasilničko ponašanje - iz člana 362. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH u sticaju sa krivičnim djelom - sprečavanje službene osobe u vršenju službene radnje - iz člana 358. stav 3. u vezi sa st. 2. i 1. u vezi sa članom 28. KZ FBiH.
6. Presudom Općinskog suda broj 28 0 K 040147 13 K od 2. decembra 2013. godine, apelant je proglašen krivim da je počinio krivično djelo ugrožavanje sigurnosti iz člana 183. stav 1. KZ FBiH u sticaju sa krivičnim djelom nasilničko ponašanje iz člana 362. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH u sticaju sa krivičnim djelom sprečavanje službene osobe u vršenju službene radnje iz člana 358. stav 3. u vezi sa st. 2. i 1. u vezi sa članom 28. KZ FBiH, pa mu je sud, prethodno utvrdio pojedinačne kazne za počinjena krivična djela u sticaju i potom ga osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i 10 mjeseci, u koju je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru. Istom presudom, na temelju člana 212. stav 3. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH) devet imenovanih oštećenih lica su, radi ostvarivanja imovinsko pravnog zahtjeva, upućeni na parnični postupak, a apelant je obavezan da plati troškove krivičnog postupka u navedenim iznosima.
7. Odlučujući o žalbama Kantonalnog tužilaštva i apelantovog branioca, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 28 0 K 040147 14 Kž 3 od 14. decembra 2016. godine, kojim je žalbu apelantovog branioca uvažio i presudu Općinskog suda broj 28 0 K 040147 13 K od 2. decembra 2013. godine, ukinuo te predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Kantonalni sud utvrdio da iz izreke presude proizlazi da je apelant produženo krivično djelo nasilničkog ponašanja iz člana 362. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH počinio vršenjem nasilja, a da iz pravnog opisa tog krivičnog djela proizilazi da je apelant naročito drskim i bezobzirnim ponašanjem ugrozio građanski mir, što se ponavlja i u razlozima pobijane presude (strana 13 presude), s tim da prethodno na strani 12 presude navodi i nasilje ali je tako navedeno da nije jasno na koje krivično djelo se odnosi da li na produženo krivično djelo nasilničko ponašanje iz člana 362. stav 2. i u vezi sa stavom 1. KZ FBiH ili u odnosu na krivično djelo ugrožavanje sigurnosti iz člana 183. stav 2. KZ FBiH. Pored toga nisu navedeni određeni razlozi kojim radnjama je apelant počinio koje radnje i razloge zašto nalazi da je umišljajem apelanta bilo obuhvaćeno izvršenje krivičnopravnih radnji u odnosu na pojedina krivična djela koji pri tome pogrešno veže za ocjenu apelantove uračunljivosti. Slijedom toga, Kantonalni sud je istakao da je Općinski sud bio dužan u smislu člana 305. stav 7. ZKP FBiH, dati razloge zbog kojih nalazi da je apelant svojim radnjama u isto vrijeme i na istom mjestu počinio krivičnopravne radnje koje ulaze u sastav produženog krivičnog djela iz člana 362. stav 2. u vezi sa stavom 1 KZ FBiH i krivičnog djela iz člana 183. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH, odnosno da li se u konkretnom slučaju radi o prividnom sticaju, te navesti određene razloge kojim radnjama je apelant počinio koje krivično djelo i razloge zašto nalazi da je umišljajem apelanta bilo obuhvaćeno izvršenje krivičnopravnih radnji u odnosu na pojedina krivična djela.
8. Nakon okončanog ponovnog postupka, Općinski sud je donio Presudu broj 28 0 K 040147 16 K 2 od 7. avgusta 2017. godine, kojom je apelant proglašen krivim zbog produženog krivičnog djela nasilničko ponašanje iz člana 362. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH u sticaju sa krivičnim djelom sprečavanje službene osobe u vršenju službene radnje iz člana 358. stav 3. u vezi sa st. 2. i
1. KZ FBiH u vezi sa članom 28. istog Zakona, te u vezi sa članom 61. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama KZ FBiH („Službene novine FBiH“ broj 42/10), za koje mu je sud utvrdio pojedinačne kazne za svako do krivičnih djela te ga je na osnovu člana 54. stav 1. i 2. tačka b) KZ FBiH, osudio na jedinstvenu kaznu zatvora od jedne godine i jednog mjeseca, u koju je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru. Istom presudom, na temelju člana 212. stav 3. ZKP FBiH oštećeni su, radi ostvarivanja imovinsko pravnog zahtjeva, upućeni na parnični postupak, a apelant je obavezan da plati troškove krivičnog postupka i paušal sudu u naznačenim iznosima.
9. U obrazloženju presude je navedeno da je Općinski sud na glavnom pretresu održanom 3. aprila 2017. godine, uz saglasnost stranaka, preuzeo i uveo dokaze koji su već ranije izvedeni. Dalje, kako je navedeno, na glavnom pretresu održanom 30. juna 2017. godine, kantonalni tužilac je izvršio izmjenu u činjeničnom i pravnom opisu u odnosu na tačku 1. optužnice, te je izvršio izmjenu u pravnoj kvalifikaciji djela, pa je apelantu pod tačkom 1. optužnice, stavio na teret izvršenje produženog krivičnog djela nasilničko ponašanje iz člana 362. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH u sticaju sa krivičnim djelom sprečavanje službene osobe u vršenju službene radnje iz člana 358. stav 3. u vezi sa st. 2. i l. u vezi sa članom 28. KZ FBiH, pod tačkom 2. optužnice. Kantonalni tužitelj je u završnoj riječi izjavio da smatra da je na osnovu izvedenih dokaza optužba dokazala da je apelant počinio krivična djela za koja se optužuje izmijenjenom optužnicom, dok je apelantov branitelj izjavio da smatra kako je tužiteljstvo u ponovljenom postupku, postupajući po uputama Kantonalnog suda, odustalo od daljeg krivičnog gonjenja apelanta za krivično djelo - ugrožavanje sigurnosti iz člana 183. stav 2. u vezi sa stavom 1 KZ FBiH, pa je predlažio sudu da u odnosu na to krivično djelo donese presudu kojom se optužba odbija. Istakao je da su u ponovljenom postupku izvedeni ranije provedeni dokazi, a da ni tužiteljstvo, ni odbrana, nisu ulagali nove dokaze. Po mišljenju odbrane tim dokazima je dokazano da se apelant nasilnički ponašao i tim ponašanjem izazvao uznemirenje tih građana, pa da se u njegovim radnjama mogu steći samo bitna obilježja krivičnog djela - nasilničko ponašanje iz člana 362. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH, a da je tužiteljstvo nezakonito preciziralo tačku 2. optužnice u odnosu na krivično djelo - sprječavanje službene osobe u vršenju službene radnje iz člana 358. stav 3. KZFBiH jer je dodalo opis umišljajnog postupanja koji nije bio opisan u prvobitnoj optužnici, pa da je otpužnica izmijenjena na štetu apelanta.
10. Presudom Kantonalnog suda broj 28 0 K 040147 17 Kž 4 od 19. januara 2018. godine, žalba apelantovog branioca je djelomično uvažena i presuda Općinskog suda broj 28 0 K 040147 16 K 2 od 7. avgusta 2017. godine, ukinuta u odnosu na produženo krivično djelo nasilničko ponašanje iz člana 362. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH i u tom dijelu je određeno održavanje pretresa pred vijećem Kantonalnog suda. Istom presudom, žalbe apelantovog branioca i Kantonalnog tužioca su odbijene kao neosnovane i Presuda Općinskog suda broj 28 0 K 040147 16 K 2 od 7. avgusta 2017. godine, u preostalom dijelu je potvrđena.
11. Kantonalni sud je naveo da se osnovano žalbom apelantovog branioca ukazuje da je učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka h) ZKP FBiH, jer je apelant potvrđenom optužnicom, pod tačkom 1. optužen zbog produženog krivičnog djela nasilničko ponašanje iz člana 362. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH i krivičnog djela ugrožavanje sigumosti iz člana 183. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH, te imajući u vidu da je kantonalni tužilac na glavnom pretresu koji je održan 30. juna 2017. godine precizirao činjenični opis navedene optužnice, tako da je apelantu stavio na teret samo krivično djelo nasilničko ponašanje iz člana 362. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH za koje je apelant proglašen krivim pobijanom presudom pod tačkom 1., dok je odustao od optužbe za krivično djelo ugrožavanje sigurnosti iz člana 183. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH. Stoga, po stavu Kantonalnog suda pobijanom presudom nije u potpunosti riješen predmet optužbe, čime je učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka h) ZKP FBiH. Iz navedenih razloga, Kantonalni sud je, na osnovu člana 330. stav 1. tačka a) ZKP FBiH, djelimičnim uvažavanjem žalbe apelantovog branioca, ukinuo prvostepenu presudu u odnosu na tačku 1. izreke presude i u ovom dijelu odredio pretres pred Kantonalnim sudom na kojem će se otkloniti bitne povrede odredaba krivičnog postupka na koje je ukazano ovom presudom, te će se ponoviti svi do sada provedeni dokazi, a izvesti i novi ukoliko se za istim ukaže potreba.
12. Kantonalni sud je, nakon održanog pretresa, donio Presudu broj 28 0 K 040147 18Kžk od 30. marta 2018. godine kojom je apelant proglašen krivim što je radnjama precizno opisanim u izreci presude počinio produženo krivično djelo - nasilničko ponašanje - iz člana 362. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH, pa mu sud, primjenom navedene zakonske odredbe i uz primjenu odredaba čl. 42., 43., 49., 54. i člana 55. KZ FBiH utvrdio kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, te je uzeo kao utvrđenu kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci izrečenu pravosnažnom presudom Općinskog suda broj 28 0 K 040147 16 K 2 od 7. avgusta 2017. godine, i apelanta primjenom člana 54. stav 2. tačka b) KZ FBiH osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i četiri mjeseca u koju kaznu mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru.
13. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da je na pretresu pred vijećem Kantonalnog suda, održanim u skladu sa članom 332. stav 2. ZKP FBiH, apelant izjavio da je razumio navode iz optužnice, kantonalna tužiteljica je ostala kod uvodnog izlaganja datog pred prvostepenim sudom, branilac apelanta je ostao kod uvodnog izlaganja datog u ponovljenom postupku pred prvostepenim sudom, a apelant je izjavio da u cijelosti prihvata navode svog branioca. U toku dokaznog postupka na pretresu su prihvaćeni i preuzeti dokazi izvedeni pred prvostepenim sudom (precizno opisani na str. 7. i 8. presude). U dokaze su uvršteni dokazi odbrane snimak dijela kritičnog događaja sačinjenog mobitelom od strane nepoznate osobe, koji je razgledan na zapisniku da glavnog pretresa od 28. novembra 2013. godine. Nakon što su svi dokazi koji su izvedeni na pretresu pred Kantonalnim sudom, u smislu odredbe člana 296. stav 2. ZKP FBiH, savjesno ocijenjeni, kako pojedinačno, tako i u vezi sa ostalim dokazima, Kantonalni sud je zaključio da je apelant počinio krivično djelo za koje ga je proglasio krivim. Istaknuto je da apelantova odbrana nije sporila počinjenje produženog krivičnog djela nasilničko ponašanje iz člana 362. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH, koje je apelantu stavljeno na teret izmijenjenom optužnicom u tački 1. Naime, nespomo je u ovoj krivičnoj stvari da je apelant, u vrijeme, u mjestu i na način navedenim u izreci ove presude, poduzeo krivičnopravne radnje koje čine obilježja produženog krivičnog djela nasilničko ponašanje iz člana 362. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH. Ove nespome činjenice nedvojbeno su utvrđene na osnovu iskaza svjedoka – 10 imenovanih oštećenih, te na osnovu pobliže opisanih materijalnih dokaza. S tim u vezi, Kantoanlni sud je detaljno interpretirao iskaze svjedoka - oštećenih prema kojim je apelant počinio krivičnopravne radnje za koje je proglašen krivim. Kantonalni sud je naveo da su iskazi saslušanih svjedoka - oštećenih u saglasnosti sa materijalnim dokazima u predmetu: skicom lica mjesta, zapisnikom o uviđaju i fotodokumentacijom, sve sačinjeno na licu mjesta povodom kritičnog događaja i sa nalazom i mišljenjem vještaka sudske medicine Prof.dr Cirhlaž Zdenka, iz kojeg proizilazi da je navedeni vještak po naredbi tužilaštva izvršio vještačenje tjelesnih povreda četiri imenovana oštećena lica i apelanta i da je kod oštećene S.K. kritične prilike došlo do nategnuća vratnog dijela kičme, koje ozljeđivanje ima karakter lake tjelesne ozljede. Tokom postupka izvršeno je psihijatrijsko vještačenje apelanta koje je obavio vještak dr Kasim Brigić. Na osnovu njegovog pisanog nalaza i iskaza, kojeg je dao na glavnom pretresu, utvrđeno je da apelant ne boluje od trajne duševne bolesti, privremene duševne poremećenosti, niti je maloumna osoba, ali da je psihopatski struktuirana ličnost sa navikom pijenja alkohola i opijanja bez simptoma toksikomanske ovisnosti o alkoholu, da se u vrijeme izvršenja krivičnog djela doveo u stanje alkoholnog pijanstva teškog stepena (približno 2,88 promila alkohola u krvi) i da je alkoholno pijanstvo, uz strukturu ličnosti, utjecali da je njegova sposobnost da shvati značaj djela i da upravlja svojim postupcima, za djela koja su predmet vještačenja, bila bitno smanjena. Prilikom neposrednog ispitivanja, vještak je pojasnio da bitno smanjena uračunljivost kod apelanta govori da on nije potpuno isključen u stanju kvaliteta svijesti u vrijeme izvršenja krivičnih djela, odnosno da je njegova svijest bila očuvana, da nema elemenata sumanutog stanja svijesti, odnosno da nije registrovano komplicirano alkoholno pijanstvo, gdje je svijest potpuno oštećena, te da se u tim stanjima i očekuje u izvjesnoj mjeri prepoznavanje ličnosti i osoba, ali da je događaj koji je predmet vještačenja kod apelanta zbog teškog alkoholnog pijanstva prekriven amnezijom, nesjećanjem za taj period, a koja je nastupila poslije istog.
14. Prihvatajući u cijelosti iskaze svjedoka oštećenih, materijalne dokaze u spisu koje je cijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi, Kantonalni sud je te dokaze prihvatio kao vjerodostojne, budući da isti nisu u suprotnosti ni sa apelantovom odbranom, te je utvrdio da je apelant, na način opisan u izreci ove presude poduzeo radnje koje čine obilježja produženog krivičnog djela nasilničko ponašanje iz člana 362. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH. Da je apelant bio svjestan da vrši nasilje prema drugim licima i preduzima takve radnje koje su kod oštećenih izazvale strah i uznemirenost, ukazuju iskazi svjedoka 10 imenovanih oštećenih, koji su u svojim iskazima potvrdili na koji način se ponašao apelant kritične prilike, da je apelant htio da kod oštećenih izazove strah i uznemirenost, ukazuju okolnosti da je pokazao izuzetnu upornost u poduzimanju inkrimisanih radnji, te da je inkrimisane radnje poduzeo u relativno kratkom vremenskom intervalu, a način poduzimanja inkrimisanih radnji je identičan. S obzirom na utvrđeno umišljajno ponašanje apelanta, na način opisan u izreci ove presude apelant je počinio produženo krivično djelo nasilničko ponašanje iz člana 362. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH, za koje ga je Kantonalni sud proglasio krivim.
15. Kantonalni sud je naveo da je, prije okončanja dokaznog postupka pred prvostepenim sudom u ponovljenom postupku, kantonalni tužilac izmijenio činjenični opis, pravni opis i kvalifikaciju iz optužnice broj T03 0 KT 0031271 13 , tako što je u činjeničnom dijelu optužnice u tački 1., u četvrtom redu, iza riječi: „svjestan da“, dodao riječi: „naročito drskim i bezobzirnim ponašanjem ugrozio građanski mir drugog“, dok je riječi: ,,na taj način vrši nasilje prema dugom i ugrožava sigumost više osoba“ brisao. Također, u istoj tački optužnice, na trećoj strani, riječi: ,,kod svih gore navedenih osoba i ugrozio njihov građanski mir“ je brisao, a umjesto istih dodao riječi: ,,te osjećaj ugroženosti i ugrozilo građanski mir kod F.S. i njegovih malodobnih unuka F. i J., zatim kod 11 imenovanih osoba“ i pravni opis tako da je iza tačke 1. optužnice, brisao riječi: „ugrozio sigumost više osoba ozbiljnom prijetnjom da će napasti na njihov život i tijelo“, a također je izvršio izmjenu i u pravnoj kvalifikaciji iz optužnice, tako da je izmijenjenom optužnicom, apelantu stavio na teret da je počinio produženo krivično djelo nasilničko ponašanje iz člana 362. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH u sticaju sa krivičnim djelom sprečavanje službene osobe u vršenju službene radnje iz člana 358. stav 3. u vezi sa stavom 2. i 1. KZ FBiH u vezi sa članom 28. istog Zakona, sve u vezi sa članom 54. istog Zakona. Istaknuto je da apelantov branilac stoji na stanovištu da je ovakvom izmjenom optužnice u tački 1., tužilaštvo odustalo od krivičnog gonjenja u odnosu na krivično djelo ugrožavanje sigurnosti iz člana 183. stav 1. KZ FBiH, za koje je apelant bio optužen potvrđenom optužnicom. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je članom 290. ZKP FBiH propisano je da tužilac može na glavnom pretresu izmijeniti optužnici, ako izvedeni dokazi ukazuju da se izmijenilo činjenično stanje. Odredbama člana 295. stav 1. ZKP FBiH propisano je da se presuda može odnositi samo na osobu koja je optužena i samo na djelo koje je sadržano u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmjenjenoj optužnici. U konkretnom slučaju kantonalni tužilac je izmijenio činjenični opis optužnice pod tačkom 1. koji nije prouzrokovao izmjenu pravne kvalifikacije krivičnog djela koja otežava položaj apelanta. Nadalje, kantonalni tužilac je izmjenom optužnice pod tačkom 1. odredio krivični događaj činjenično u skladu sa izvedenim dokazima i pravno, o čemu je odbrana upoznata, odnosno sa izmjenjenim činjeničnim opisom, iz kojih proizlaze zakonska obilježja krivičnog djela, koje je apelantu stavljeno na teret izmjenjenom optužnicom. Kako se radi o istom događaju, kojeg treba posmatrati na način kako je opisan u izmijenjenoj optužnici, te kako se izmijenjena optužnica u činjeničnom opisu temelji na činjenicama o tome kako se dogodio kritični događaj, a ne na činjenicama koje su različite u odnosu na one iz potvrđene optužnice, to se ne mogu prihvatiti navodi branioca da je kantonalni tužilac ovakvom izmjenom odustao od krivičnog djela ugrožavanja sigurnosti iz člana 183. stav 1. KZ FBiH.
IV. Apelacija
a)Navodi iz apelacije
16. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 13. Evropske konvencije. Ukazao je i na povredu prava na imovinu. Apelant smatra da je do povrede njegovih prava došlo jer je redovni sud pogrešno primijenio procesno pravo. Naime, prema stavu apelanta, redovni sud je trebao da odbije optužbu protiv njega u odnosu na krivično djelo ugrožavanje sigurnosti jer je tužilac „odustao od tog krivičnog djela“. Pojašnjava da je na glavnom pretresu održanom 30. juna 2017. godine, Kantonalni tužilac izvršio izmjenu u činjeničnom i pravnom opisu u odnosu na tačku 1. optužnice, te je izvršio izmjenu u pravnoj kvalifikaciji djela, pa je apelantu pod tačkom 1. optužnice, stavio na teret izvršenje produženog krivičnog djela - nasilničko ponašanje u sticaju sa krivičnim djelom - spriječavanje službene osobe u vršenju službene radnje, pod tačkom 2. optužnice. Povodom ovih činjeničnih i pravnih izmjena optužnice, Općinski sud donosi odluku i oglašava krivim apelanta samo za produženo krivično djelo nasilničko ponašanje propuštajući da odluči vezano za krivično djelo ugrožavanje sigurnosti, na koji je način učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 212. stav i. tač. h) ZKP F BiH, jer nije svojom odlukom u potpunosti riješio predmet optužbe. Međutim, kako apelant navodi, „Rješenjem“ Kantonalnog suda broj 28 0 K 040147 17 Kž 4 od 19. januara 2018. godine, ta presuda je ukinuta u odnosu na produženo krivično djelo nasilničko ponašanje ali je ponovno Kantonalni sud donio Presudu broj 28 0 K 040147 18 Kžk od 30. marta 2018. godine kojom je apelanta proglasio krivim za produženo krivično djelo nasilničko ponašanje. Apelant smatra da se ovakvim ponašanjem Kantonalnog suda završava „krajnja pravna nedosljednost cijelog ovog postupka, kojeg sada više ne vežu ni njegove ranije odluke koje su prethodile u ovom postupku“ te u jednom postupku iznjedrava dva suprotna stava. Ako je presudom drugostepenog suda broj 28 o K 040147 17 Kž 4 od 19. januara 2018. godine po žalbi branioca apelanta ukinuta prvostepena presuda zbog bitnih povreda odredaba krivičnog postupka iz čl. 313. stav 1. tačka h) sa jasnim uputama da se otklone te povrede, onda je „vijeće apelacionog odjeljenja“ bilo obavezno da izvede procesne radnje određene u drugostepenoj odluci broj 28 o K 040147 17 Kž 4 od 19. januara 2018. godine i da raspravi sva sporna pitanja na koja je u njoj ukazao. Apelant je očekivao da u postupku pred drugostepenim sudom otklone posljedice kršenja njegovog prava, pri čemu je prekršeno i njegovo pravo iz člana 13. Evropke konvencije. Za ovakvu nedosljednu, nepravičnu i nezakonitu odluku drugostepeni sud sada daje obrazloženje koje apelant citira: „ne mogu prihvatiti navodi branioca optuženog da je kantonalni tužilac ovakvom izmjenom odustao od krivičnog djela ugrožavanje sigurnosti iz člana 183. stav 1. KZ FBiH“ U pogledu ovakve krajnje paušalnosti drugostepenog suda, apelant ističe da treba krenuti od elementarnih stvari a to je da je produženo krivično djelo jedno djelo, čak i onda kada se pojedine radnje mogu utvrditi i kad bi primjena realnog sticaja bila moguća. Apelantu se prvobitnom potvrđenom optužnicom u tačci 1. stavljaju na teret dva krivična djela u sticaju a Kantonalni tužitelj na glavnom pretresu vrši izmjenu činjeničnog opisa i promjenu pravne kvalifikacije vrši na način tako da u suštini „ispušta“ krivično djelo ugrožavanje sigurnosti mijenjajući činjenični opis optužbe na način da tako sada pravilno navodi samo zakonska obilježja krivičnog djela nasilničko ponašanje. Prethodno dobija na svom punom značenju jer je kantonalni tužilac iz opisa krivičnih djela u sticaju iz podnesene optužnice ispustio činjenice i okolnosti koje predstavljaju obilježja krivičnog djela ugrožavanje sigurnosti, te je sud apelanta proglasio krivim samo za produženo krivično djelo nasilničko ponašanje, na koji je način povrijedio objektivni indentitet između prvobitne optužbe i presude u smislu da sud svojom presudom u potpunosti nije riješio predmet optužbe. Ovakvim stavom drugostepenog suda povrijeđeno je i načelo ne bis in idem. Apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na presumpciju nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije jer apelantova krivnja za optuženo krivično djelo nije dokazana. Također, smatra da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu jer da je redovni sud odbio optužbu ne bi bilo osnova da se apelant obaveže na isplatu troškova postupka, u naznačenim iznosima, budući da bi određeni troškovi trebali pasti na teret budžeta te „da bi se u slučaju djelimičnog oslobađanja od optužbe, apelantu dosudili troškovi postupka koji se ogledaju u troškovima branitelja-advokata“.
b)Odgovor na apelaciju
17. Kantonalni sud je odgovorio da navodi apelacije nisu osnovani. Nasuprot tvrdnjama iz apelacije, Kantonalni sud je proveo krivični postupak protiv apelanta i utvrdio nespornim činjenično stanje koje je navedeno u presudi broj 28 0 K 040147 18 Kžk od 30. marta 2018. godine, cijeneći sve dokaze koji su uvršteni na pretresu pred Kantonalnim sudom. U obrazloženju odluke je iznesen tok čitavog postupka, sadržaj i analiza uvrštenih dokaza, nakon čega je donesena odluka pa se neosnovano navodima apelanta ukazuje da je drugostepeni sud donio istu odluku koju je ranijim rješenjem ukinuo.
18. Općinski sud je naveo da su navodi apelacije neosnovani te je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
19. Kantonalno tužilaštvo je navelo da apelant u svojoj apelaciji navodi činjenice koje su bile predmetom preispitivanja od strane drugostepenog suda i u vezi s čim je Sud dao određene i jasne razloge za svoju odluku. Naime, sve činjenične tvrdnje apelanta, koje se ističu u apelaciji, su isticane u žalbama apelanta i njegovog branitelja, što je Sud i cijenio prilikom odlučivanja po žalbama i svoju odluku u vezi s tim argumentovano i obrazložio. Kada su u pitanju prava apelanta propisana i zagarantovana Evrpskom konvencijom istaknuto je da ista ni u jednom segmentu nisu kršena da ih je apelnt koristio u punom kapacitetu tokom trajanja i prvostepenog i drugostepenog postupka. Tokom cijelog postupka apelant je imao branioca, koji je u cijelosti štitio njegova prava, posebno pravo na odbranu. Na taj zaključak ne mogu uticati ni navodi iz apelacije da prvostepenom presudom, u ponovljenom postupku, Sud nije donio odluku vezano za krivično djelo ugrožavanje sigumosti iz člana 183. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ-a F BiH, a od kojeg krivičnog djela je tužilaštvo odustalo, kako se navodi u Apelaciji, te da drugostepeni sud nije otklonio te povrede. Naime, tužilaštvo nije odustalo od gonjenja za navedeno krivično djelo, kako to apelant navodi, i na čemu je tokom obnovljenog postupka potencirala odbrana, već su samo činjenične radnje iz optužnice, a koje su ostale neizmijenjene, u ponovljenom postupku, kvalifikovane kao jedno produženo djelo, a ne kao sticaj dva produžena krivična djela, kako je to prvobitno bilo kvalifikovano, a i da to nije tužilaštvo učinilo, to je svakako sud mogao učiniti na osnovu odredbe člana 295. stav 2. ZKP-a FBiH. Dakle, i da je sud trebao donijeti posebnu odluku u vezi s tim, a nije, u konkretnom slučaju izmjene pravne ocjene djela su bile u korist apelanta, a ne na njegovu štetu, pa je, u vezi s tim i nejasan navod Apelanta da su time prekršena njegova prava u postupku.
V. Relevantni propisi
20. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05 i 42/10). Za potrebe ove odluke koristi se interno prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 55.
Produženo krivično djelo (1) Odredbe ovog zakona o stjecaju krivičnih djela neće se primijeniti kad učinitelj učini produženo krivično djelo.
(2) Produženo krivično djelo je učinjeno kad je učinitelj s namjerom učinio više istih ili istovrsnih krivičnih djela koja, s obzirom na način učinjenja, njihovu vremensku povezanost i druge stvarne okolnosti koje ih povezuju čine jedinstvenu cjelinu.
(3) Kad se radi o produženom krivičnom djelu istih zakonskih obilježja, sud će izabrati vrstu i mjeru kazne koja je propisana za to krivično djelo. Ako se radi o istovrsnim krivičnim djelima sud će izabrati vrstu i mjeru kazne koja je propisana za najteže od tih djela.
Član 183. stav (1) Ugrožavanje sigurnosti (1) Ko ugrozi sigurnost neke osobe ozbiljnom prijetnjom da će napasti na život ili tijelo te osobe ili na taj način izazove uznemirenje građana, kaznit će se kaznom zatvora do šest mjeseci Član 362.
Nasilničko ponašanje (1) Ko grubim vrijeđanjem ili zlostavljanjem drugog, nasiljem prema drugom, izazivanjem tuče ili naročito drskim ili bezobzirnim ponašanjem ugrožava građanski mir, kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine.
(2) Ko krivično djelo iz stava 1. ovog člana učini u sastavu grupe ljudi, ili ako je krivičnim djelom iz stava 1. ovog člana prouzrokovano teško poniženje više osoba, ili je neka osoba lahko tjelesno ozlijeđena, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
21. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03 ispravke, 56/03 ispravke, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14). Za potrebe ove odluke će se koristiti neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom suda ne utvrdi njegova krivica.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 4.
Ne bis in idem Niko ne može biti ponovo suđen za djelo za koje je već bio suđen i za koje je donesena pravosnažna sudska odluka.
Član 290.
Izmjena optužbe Ako tužitelj ocijeni da izvedeni dokazi ukazuju da se činjenično stanje izneseno u optužnici izmijenilo, on može do okončanja dokaznog postupka izmijeniti optužnicu. Radi pripremanja obrane, glavna se rasprava može odgoditi. U ovom se slučaju optužnica ne potvrđuje.
Član 296.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
Član 298. tačka b) Presuda kojom se optužba odbija Presudu kojom se optužba odbija sud će izreći:
b) ako je tužilac od započinjanja pa do završetka glavnog pretresa odustao od optužnice;
Član 332. stav (1) Pretres pred drugostepenim sudom (1) Odredbe koje se odnose na glavni pretres u prvostepenom postupku shodno se primjenjuju i na pretres pred drugostepenim sudom.
VI. Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 28 0 K 040147 18 Kžk od 30. marta 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov branilac je primio 24. aprila 2018. godine, a apelacija je podnesena 11. juna 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
26. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i člana 13. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
28. Član 6. st. 1., 2. i 3. tačka a) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
[...]
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
a) da bez odgađanja, podrobno i na jeziku koji razumije, bude obaviješten o prirodi i razlozima optužbe protiv njega;
29. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim i osuđen za krivično djelo propisano zakonom. Dakle, u konkretnom slučaju radilo se o utvrđivanju „osnovanosti bilo kakve krivične optužbe“ protiv apelanta, pa ona u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) i člana 6. Evropske konvencije.
30. Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelant u suštini ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima.
31. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje suštinski se tiču tvrdnje da su redovni sudovi pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise i to prije svega one koji se tiču mogućnosti izmjene optužbe i postupanja redovnih sudova u takvim slučajevima. S tim u vezi, u odnosu na navode apelacije da je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog izmjene optužnice, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 3. tačka a) Evropske konvencije zahtijeva da posebna pažnja bude poklonjena obavještavanju optuženog o optužbama koje mu se stavljaju na teret; optuženi mora biti upućen „odmah“ i „detaljno“ u uzrok optužbe, odnosno u činjenice na kojim se optužba zasniva i prirodu optužbe tj. pravnu kvalifikaciju ovih činjenica. Potpuna i detaljna informacija optuženog/ih u pogledu optužbi koje im se stavljaju na teret predstavlja suštinski preduslov za pravičnost postupka. Iako obim, „detaljno“ obavještenje o optužbi varira u zavisnosti od konkretnih okolnosti svakog slučaja, optuženom/im se u svakom slučaju mora pružiti dovoljno informacija radi potpunog razumijevanja obima optužbi protiv njega/njih kako bi mogli pripremiti adekvatnu odbranu (vidi, Evropski sud, Mattoccia protiv Italije, presuda od 25. jula 2000. godine, st. 59. i 60.).
32. U okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, suprotno apelacionim prigovorima, u vezi s izmjenom optužnice naveo potpuno, jasno i argumentirano obrazloženje. U tom kontekstu je prilikom odlučivanja u ponovnom postupku, nakon održanog pretresa Kantonalni sud, pozivajući se na relevantnu odredbu člana 290. ZKP FBiH, jasno ukazao na ovlaštenje tužioca da na glavnom pretresu izmijeni optužnicu ukoliko ocijeni da izvedeni dokazi upućuju na izmjenu činjeničnog stanja iznesenog u optužnici, u kom slučaju se ne vrši potvrđivanje optužnice ali se, radi pripremanja odbrane, glavni pretres može odložiti. Imajući u vidu da u relevantnim odredbama ZKP FBiH ne postoji ograničenje u pogledu broja mogućih izmjena i da je konkretnim izmjenama koje su proistekle iz genusno istog krivičnog djela i istih radnji (događaja) očuvan identitet optužbe za koju sud u pogledu pravne kvalifikacije nije vezan, proistekao je zaključak da izmjenama učinjenim na glavnom pretresu nije povrijeđeno pravo na odbranu apelanta koji je tokom cijelog postupka imao branitelja, dakle stručnu pravnu pomoć, te da je imao i koristio sve raspoložive pravne lijekove. Pri tome je Kantonalni sud eksplicitno ukazao da je prije okončanja dokaznog postupka pred prvostepenim sudom u ponovljenom postupku, kantonalni tužilac izmijenio činjenični opis, pravni opis i kvalifikaciju iz optužnice broj T03 0 KT 0031271 13 , tako što je u činjeničnom dijelu optužnice u tački 1., u četvrtom redu, iza riječi: „svjestan da“, dodao riječi: „naročito drskim i bezobzirnim ponašanjem ugrožava građanski mir drugog“, dok je riječi: ,,na taj način vrši nasilje prema dugom i ugrožava sigurnost više osoba“ brisao. Također, u istoj tački optužnice, na trećoj strani, riječi: ,,kod svih gore navedenih osoba i ugrozio njihov građanski mir“ je brisao, a umjesto istih dodao riječi: ,,te osjećaj ugroženosti i ugrozilo građanski mir kod F.S. i njegovih malodobnih unuka F. i J., zatim kod 11 imenovanih osoba“ i pravni opis tako da je iza tačke 1. optužnice, brisao riječi: „ugrozio sigurnost više osoba ozbiljnom prijetnjom da će napasti na njihov život i tijelo“, a takođe je izvršio izmjenu i u pravnoj kvalifikaciji iz optužnice, tako da je izmijenjenom optužnicom, apelantu stavio na teret da je počinio produženo krivično djelo nasilničko ponašanje iz člana 362. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH u sticaju sa krivičnim djelom sprečavanje službene osobe u vršenju službene radnje iz člana 358. stav 3. u vezi sa stavom 2. i 1. KZ FBiH. Kantonalni sud je zaključio da ovakvom izmjenom optužnice u tački 1., tužilaštvo nije odustalo od krivičnog gonjenja u odnosu na krivično djelo ugrožavanje sigurnosti iz člana 183. stav 1. KZ FBiH, za koje je apelant bio optužen potvrđenom optužnicom. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je članom 290. ZKP FBiH propisano je da tužilac može na glavnom pretresu izmijeniti optužnicu, ako izvedeni dokazi ukazuju da se izmijenilo činjenično stanje. Odredbama člana 295. stav 1. ZKP FBiH propisano je da se presuda može odnositi samo na osobu koja je optužena i samo na djelo koje je sadržano u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici. U konkretnom slučaju kantonalni tužilac je izmijenio činjenični opis optužnice pod tačkom 1.. koji nije prouzrokovao izmjenu pravne kvalifikacije krivičnog djela koja otežava položaj apelanta. Nadalje, kantonalni tužilac je izmjenom optužnice pod tačkom 1. odredio krivični događaj činjenično u skladu sa izvedenim dokazima i pravno, o čemu je obrana upoznata, odnosno sa izmijenjenim činjeničnim opisom, iz kojih proizlaze zakonska obilježja krivičnog djela, koje je apelantu stavljeno na teret izmijenjenom optužnicom. Kantonalni sud je zaključio da se radi o istom događaju, kojeg treba posmatrati na način kako je opisan u izmijenjenoj optužnici, te kako se izmijenjena optužnica u činjeničnom opisu temelji na činjenicama o tome kako se dogodio kritični događaj, a ne na činjenicama koje su različite u odnosu na one iz potvrđene optužnice, to se ne mogu prihvatiti navodi branioca da je kantonalni tužilac ovakvom izmjenom odustao od krivičnog djela ugrožavanja sigurnosti iz člana 183. stav 1. KZ FBiH. Prema tome, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je načinom na koji je izmijenjena optužnica, te načinom na koji je Kantonalni sud postupao po njoj i dao obrazloženje u vezi sa prigovorom vezanim za tu izmjenu u okolnostima konkretnog slučaja (primjenom relevantnih odredaba procesnog prava-ZKP FBiH) apelant doveden u teži položaj.
33. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Imajući u vidu razloge i obrazloženja iz odluke Kantonalnog suda, kao i da apelant nije dostavio bilo kakav dokaz iz kojeg bi proizilazilo da nije bio obaviješten o djelu za koje se tereti i osnovama sumnje protiv njega (u smislu člana 6. stav 1. ZKP kojim su propisana prava osumnjičenog, odnosno optuženog), odnosno da mu je u toku postupka uskraćena mogućnost da se izjašnjava o činjenicama i dokazima protiv njega kao i da predlože dokaze koji im idu u prilog, Ustavni sud nije mogao prihvatiti osnovanim tvrdnje apelanata u ovom dijelu.
34. Dalje, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza, već da je, naprotiv, prvostepeni sud u svojoj presudi opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenju zaključka o krivičnopravnoj odgovornosti apelanata. Stoga, Ustavni sud ne može zaključiti da je dokazni postupak proveden na štetu apelata suprotno načelu in dubio pro reo, te da su apelantima u dokaznom postupku bila uskraćena bilo kakva procesna prava. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u osporenim odlukama nema ničega što bi ukazivalo na proizvoljnost, bilo kod utvrđivanja i ocjene činjenica, bilo kod primjene materijalnog i procesnog prava, te da osporena odluka sadrži obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
35. Nadalje, u pogledu navoda apelanta da je donesenim presudama povrijeđeno pravo na presumpciju nevinosti, Ustavni sud ukazuje da redovan sud ne smije biti pod utjecajem vanjskih informacija ili pod bilo kojim drugim pritiskom, već svoje mišljenje mora temeljiti isključivo na onom što je izneseno na suđenju (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2963/06 od 9. maja 2002. godine, tačka 31). Razmatrajući ove navode apelanta Ustavni sud primjećuje da iz osporenih presuda proizlazi da je odluka o krivici apelanta isključivo rezultat dokaznog postupka provedenog na glavnom pretresu, te da odluke redovnih sudova ne odaju dojam da su donesene pod bilo kakvim utjecajem vanjskih informacija. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se iz obrazloženja osporenih presuda ne može zaključiti da su donesene pod bilo kakvim utjecajem vanjskih informacija, već, naprotiv, da su odluke redovnih sudova o krivici apelanata zasnovane isključivo na činjenicama i dokazima iznesenim na glavnom pretresu uz poštivanje svih procesnih garancija apelanata. Zbog navedenog, Ustavni sud i navode o kršenju prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije smatra neosnovanim.
36. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su svi navodi apelanta o tome da je osporenim presudama prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije neosnovani.
37. Ustavni sud napominje i da je ostale navode ispitao prilikom donošenja odluke, ali ne smatra da je značajno dodatno ih elaborirati, jer nalazi da su Općinski sud i Kantonalni sud, kao redovni sud, dali logične i zadovoljavajuće odgovore na ostale prigovore apelanata, kao i da njihovi navodi ne mogu na bilo koji način dovesti u pitanje pravičnost predmetnog postupka.
Ostali navodi
38. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3. (k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. S tim u svezi, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju tih prava zasnivaju na istim navodima kao i navodi o povredi prava na pravično suđenje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. Obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, također, neosnovani.
VIII. Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelanta iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada je krivičnopravna odgovornost apelanta utvrđena nakon sveobuhvatne analize i ocjene dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi i kada su u osporenim presudama dati jasni razlozi u pogledu izmjene optužnice proistekle iz istog događaja i istog krivičnog djela, uz obrazloženje koje ne ostavlja utisak proizvoljnosti, pri čemu je primjena materijalnog i procesnog prava bila u skladu s garancijama koje pružaju član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije.
40. Također, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u situaciji kada apelant kršenje tih prava vezuje sa navodima o povredi prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.