Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3226/18 („EURO LIMUN“ d.o.o.)
Odluka donesena 26. 03. 2020.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Troškovi postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3226/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 03. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. marta 2020. godine, u predmetu broj AP-3226/18, rješavajući apelaciju „EURO LIMUN“ d.o.o. Doboj, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je:
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „EURO LIMUN“ d.o.o.
Doboj podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 Ps 043082 18 Pž 2 od 21. marta 2018. godine i Presude Općinskog suda u Orašju broj 25 0 Ps 043082 17 Ps 2 od 17. februara 2018.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „EURO LIMUN“ d.o.o. (u daljnjem tekstu: apelant) sa sjedištem u Doboju, kojeg zastupa Nadežda Stevanović, advokat iz Bijeljine, podnio je 4. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 25 0 Ps 043082 18 Pž 2 od 21. marta 2018. godine i Presude Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 25 0 Ps 043082 17 Ps 2 od 7. februara 2018. godine.
2. Apelant je 28. juna 2016. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tuženog radi isplate duga. Odlučujući u ponovnom postupku Općinski sud je donio Presudu broj 25 0 Ps 043082 17 Ps 2 od 7. februara 2018. godine kojom je usvojen kompenzacioni prigovor tuženog, te je shodno tome u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da sud obaveže tuženog da mu na ime ukupnog duga isplati iznos od 4.775,46 KM, zajedno sa kamatama i troškovima postupka, uz istovremeno obavezivanje apelanta na naknadu troškova postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).
3. Na temelju provedenih dokaza, koji su taksativno pobrojani na str. 7 i 8 obrazloženje prvostepene presude, te njihovom ocjenom, u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Općinski sud je utvrdio da među strankama nije sporno da su parnične stranke ugovorile dva specijalna transporta iz Njemačke i Austrije do Odžak radi prevoza polovnih mašina za obradu drveta za potrebe tuženog, te da je apelant specijalni prevoz izvršio, za što je tuženom ispostavio fakture koje je tuženi djelimično (u pretežnom dijelu) isplatio.
4. Među parničnim strankama je sporno da li je tuženi, zbog apelantovog zadocnjenja sa utovarom mašina, pretrpio štetu kao i visina te štete. Još je sporno da li ta šteta treba da padne na teret tuženog ili apelanta. U vezi s tim, Općinski sud se pozvao na odredbu člana 675. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) koju je citirao. Općinski sud je na temelju provedenih dokaza zaključio da je neopravdano kašnjenje apelanta sa utovarom mašina dovelo do naknadnog angažovanja mehanizacije firme koja je obavljala uslugu utovara specijalnog tereta. Prema ocjeni Općinskog suda da je apelant bio sa svojim kamionom na mjestu utovara u vrijeme kako je bilo dogovoreno, mehanizacija strane firme ne bi bila angažovana dva puta, pa je neopravdano kašnjenje prevoznika u direktnoj uzročnoj vezi sa štetom koju je tuženi kao naručilac prevoza pretrpio. Općinski sud je zaključio da na tuženog padaju troškovi utovara, ali ne i troškovi ponovljenog utovora i ponovljenog odlaska zaposlenika tuženog u Njemačku radi utovara.
5. Općinski sud je naveo da u ukupan zbir neopravdanih troškova koje je tuženi imao u vezi sa transportom iz Njemačke, a koji su prouzrokovani apelantovim kašnjenjem, ulaze troškovi ponovljenog angažovanja krana, troškovi ponovljenog putovanja zaposlenika tuženog u Njemačku, troškovi dvodnevnog čekanja kamiona za utovar što ukupno iznosi 3.548,26 KM, pa kada se navedeni iznos kompenzuje sa postavljenim zahtjevom u visini od 3.456,26 KM proizlazi da je tužbeni zahtjev neosnovan. O troškovima postupka Općinski sud je odlučio primjenom člana 386. stav 1. ZPP-a, pa je imajući u vidu da je tuženi uspio u sporu tuženom priznao tražene troškove koje je taj sud precizirao na strani 10 obrazloženja u ukupnom iznosu do 1.419,30 KM.
6. Odlučujući o žalbi apelanta podnesenoj protiv prvostepene presude Kantonalni sud je djelimično uvažio žalbu tako da je prvostepenu presudu preinačio tako da je utvrđeno da postoji međusobno potraživanje parničnih stranaka u iznosu od 4.775,46 KM, odnosno u iznosu od 4.878,93 KM, te je usvojen kompenzacioni prigovor tuženog prema apelantu, utvrđujući da su međusobna potraživanja u cijelosti kompenzirana. Istom presudom odbijeni su zahtjevi parničnih stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka odnosno odgovora na žalbu, dok je u ostalom dijelu žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena (odluka o troškovima parničnog postupka).
7. Kantonalni sud je nakon ispitivanja žalbenih prigovora zaključio da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te da su prigovori usmjereni u tom pravcu neosnovani. Naime, Kantonalni sud prihvatio utvrđenje prvostepenog suda u odnosu na međusobna potraživanja parničnih stranka kako je taj sud utvrdio u izreci presude. Kantonalni sud je u cijelosti prihvatio i utvrđenje tog suda vezano za troškove prevoza iz Austrije u iznosu od 680 EUR koji je plaćen austrijskoj firmi, koji odgovora iznosu od 1.329,96 KM, te kompenzacioni prigovor izjavljen protiv dijela zahtjeva od 1.319,20 KM koji se odnosi na usluge transporta iz Austrije, a koji potpuno kompenzira taj dio zahtjeva. Kantonalni sud je ocijenio neutemeljenim prigovor pogrešne primjene materijalnog prava. U tom pravcu je drugostepeni sud naveo da je prvostepeni sud na konkretnu situaciju pravilno primijenio odredbu člana 675. ZOO-a jer je evidentno zakašnjenje apelanta i šteta koja je uslijed zakašnjenja pretrpljena pri čemu nisu dokazane činjenice koje isključuju odgovornost apelanta. Prema ocjeni Kantonalnog suda prvostepeni sud je pravilno prihvatio kompenzacioni prigovor tuženog, a neosnovnim je ocijenjen i prigovor da je prvostepeni sud prilikom odlučenja o prigovoru kompenzacije propustio da odluči o sporednim potraživanjima (kamatama). U vezi s tim Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno odlučio da apelantu ne dosudi zakonsku zateznu kamatu na tražene iznose u situaciji kada su potraživanja parničnih stranaka nastala u istom vremenskom periodu te kako nema glavnog duga, to su neutemeljena i sporedna potraživanja na ime kamata.
8. Međutim, Kantonalni sud je utvrdio da je žalba djelimično utemeljena u dijelu u kojem apelant tvrdi da je sud počinio povredu odredbu člana 191. ZPP-a. U vezi s tim, Kantonalni sud je pojasnio da je izreka prvostepene presude nespretno formulisana i da je nejasna zbog čega nije podobna za izvršenje jer je prvostepeni sud u konkretnom slučaju postupio protivno članu 191. stav (3) ZPP-a kada nije naveo da li postoji potraživanje apelanta prema tuženom i obratno te slijedom toga da li se navedena potraživanja kompenziraju (o čemu se drugostepeni sud detaljnije izjasnio na strani 6 obrazloženja). Kantonalni sud je ispitao i odluku o troškovima postupka zaključivši da je odluka prvostepenog suda koja je utemeljena na odredbi člana 386. stav 1. ZPP-a pravilna. Apelacioni navodi
9. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant kršenje prava na pravično suđenje vidi u proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava te u tom pravcu detaljno ukazuje na propuste sudova. U tom pravcu apelant iscrpno navodi na koji način su redovni sudovi trebali ispitati spornu situaciju, koje dokaze i argumente su trebali uzeti u razmatranje i na koji način su trebali raspraviti predmetnu pravu stvar. Apelant smatra da je u konkretnom slučaju povrijeđeno i pravilo o teretu dokazivanja, te ukazuje da su se sudovi stavili u ulogu punomoćnika tuženog čime su zanemarili svoju ulogu onoga koji nepristrano odlučuje o tome na čijoj su strani zakon i drugi propisi, iz čega slijedi da žalba nije mogla biti djelotvoran pravni lijek. Apelant problematizira i odluku o troškovima postupka smatrajući je neosnovanom. Shodno svemu iznesenom apelant traži od Ustavnog suda da apelaciju usvoji i da utvrdi kršenje prava apelanta na koja se pozvao, da se osporene presude ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje.
10. Pri ispitivanju dopustivost apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, pravo na djelotvoran pravni lijek i zabranu diskriminacije odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje odnosno primijenili materijalno pravo. Ustavni sud je, rješavajući slične predmete, konzistentno ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
13. U vezi s istaknutim prigovorima, Ustavni sud prije svega zapaža da je apelant identične prigovore iznio u žalbi i da se Kantonalni sud u svojoj odluci bavio i procesnim prigovorima, pitanjem primjene materijalnog prava, činjeničnim stanjem, kao i odlukom o troškovima postupka utvrdivši da su prigovori neosnovani, osim u dijelu same izreke prvostepene presude, što je bio razlog da Kantonalni sud svojom odlukom otkloni uočeni nedostatak. Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud za neosnovanost prigovora koje apelant u apelaciji ponavlja dao prihvatljivo obrazloženje koje se prima facie ne doima proizvoljnim. Dakle, imajući u vidu obrazloženja osporenih odluka Ustavni sud konstatuje da u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, pravo na djelotvoran pravni lijek i zabranu diskriminacije nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje, pravo na djelotvoran pravni lijek i zabranu diskriminacije iz člana II/3.e) i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana 13. Evropske Konvencije i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević