Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3256/18 (M.Š.)

Odluka donesena 26. 03. 2020.

Nema povrede
Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Troškovi postupka
  • Zastara
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3256/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 03. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. marta 2020. godine, u predmetu broj AP-3256/18 rješavajući apelaciju M. Š., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M. Š. podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 Mal 030151 17 Gž od 27. aprila 2018. godine i presude Općinskog suda broj 63 0 Mal 030151 17 kom 2 od 28. aprila 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. M. Š. (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Ivana Grizelj, advokatica iz Gruda, podnijela je 8. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem testu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 63 0 Mal 030151 17 Gž od 27. aprila 2018. godine i presude Općinskog suda u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 63 0 Mal 030151 17 kom 2 od 28. aprila 2017. godine.

2. Tužitelj JP „Elektroprivreda HZHB“(u daljnjem tekstu: tužitelj) je 4. augusta 2006. godine podnio Općinskom sudu tužbu protiv Z. Š. (apelanticinog muža koji je umro 29. jula 2013. godine, u daljnjem tekstu: prednik apelantice) radi isplate duga. Općinski sud je 10. oktobra 2006. godine donio presudu zbog propuštanja kojom je obavezao apelanticinog prednika da tužitelju na ime isporučene električne energije isplati iznos od 3.061,93 KM sa zakonskom kamatom i troškovima postupka. Apelantica je 12. jula 2016. godine (nakon smrti svog prednika) podnijela Općinskom sudu prijedlog za ukidanje klauzule pravosnažnosti i izvršnosti presude, kao i prijedlog za povrat u prijašnje stanje jer njen prednik nije lično zaprimio tužbu i presudu. Općinski sud je utvrdio da prednik apelantice nije potpisao dostavnicu za prijem tužbe kao ni presude zbog propuštanja, nakon čega je rješenjem od 15. novembra 2016. godine usvojio prijedlog za povrat u prijašnje stanje dok je presudu zbog propuštanja (od 10. oktobra 2006. godine) stavio van snage.

3. Presudom Općinskog suda broj 63 0 Mal 030151 17 kom 2 od 28. aprila 2017. godine obavezana je apelantica da tužitelju na ime potrošnje električne energije isplati iznos od 577,13 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka u iznosu od 84,97 KM, dok je odbijen tužbeni zahtjev preko dosuđenog. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je nakon provedenih dokaza (izvoda iz poslovnih knjiga tužitelja, ovjerene izjave apelantice) utvrdio da je djelomično osnovan prigovor zastare koji je istakla apelantica odnosno, da je nastupila zastara za potraživanja neplaćenih računa do 1. jula 2005. godine obzirom da je tužba podnesena 4. augusta 2006. godine. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da je na osnovu člana 378. stav 1. tačka 1 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) odbio tužbeni zahtjev tužitelja iznad dosuđenog. Osim toga, Općinski sud je utvrdio da je apelantica izjavom (od 22. februara 2016. godine) preuzela brojilo električne energije koje se do tada vodilo na njenom predniku, te je zaključio da je prigovor pasivne legitimacije na strani tužene (apelantice) neosnovan i ničim dokazan. Općinski sud je zbirom nezastarjelih (dospjelih) a neplaćenih računa utvrdio ukupan dug apelantice prema tužitelju (u visini od 577,13 KM), te je djelimično usvojio tužbeni zahtjev tužitelja u skladu sa odredbama čl. 518. i 277. stav 1. ZOO, dok je o troškovima postupka odlučio u skladu sa članom 386. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Naime, Općinski sud je utvrdio ukupne troškove postupka tužitelja (taksa na tužbu i presudu u ukupnom iznosu od 451,05 KM) i istom je shodno njegovom uspjehu u parnici (od 18,84%) dosudio iznos od 84,97 KM, dok je konstatovao da apelantica nije uspjela u parnici (obzirom da njen dug i dalje postoji) zbog čega joj ne pripadaju troškovi parničnog postupka.

4. Rješenjem Kantonalnog suda broj 63 0 Mal 030151 17 Gž od 27. aprila 2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelantice i potvrđena je prvostepena odluka. Kantonalni sud je u obrazloženju odluke naveo da apelantica pobija odluku o troškovima postupka sadržanu u prvostepenoj presudi, zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, obzirom da je, kako navodi u žalbi, uspjela u postupku budući da je većina tužbenog zahtjeva odbačena dok je u potpunosti uspjela u postupku povodom prijedloga za povrat u pređašnje stanje.

5. Kantonalni sud je ponovio utvrđenje prvostepenog suda u pogledu ukupnih i dosuđenih troškova postupka za tužitelja, naveo je da troškovi apelantice iznose 1.590,00 KM (koji čine troškovi sastava odgovora na tužbu i zastupanje na tri ročišta, troškovi prevoza, troškovi izgubljene dnevnice, troškovi grafološkog vještačenja i sastav žalbe), te je istakao da je vrijednost postavljenog tužbenog zahtjeva 3.061,93 KM dok vrijednost dosuđenog iznosa tužitelju iznosi 577,13 KM. S tim u vezi Kantonalni sud je naveo da bi primjenom kvantitativne i kvalitativne metode i prebijanja parničnih troškova tužitelj trebao platiti apelantici iznos od 1.290,44 KM srazmjerno njenom uspjehu od 81,16% odnosno, umanjeno za dosuđene troškove tužitelju apelantica bi imala pravo na troškove u iznosu od 1.205,47 KM. Suštinski tužitelj nije dobio ništa obzirom da mu je dosuđen iznos od 577,13 KM dok apelantici treba platiti iznos od 1.205,47 KM (budući da su troškovi postupka novčana obaveza tužitelja prema apelantici kao i iznos duga apelantice prema tužitelju), pa bi prebijanjem navedenih novčanih obaveza tužitelj bio dužan platiti apelantici iznos od 628,34 KM. Kantonalni sud je zaključio da bi dodjela troškova postupka apelantici imala neprihvatljive posljedice i da takav postupak ne bi bio srazmjeran legitimnom cilju kojem teži pravilo iz odredbe člana 386. stav 2. ZPP koje od jedne stranke zahtijeva da suprotnoj stranci naknadi troškove zavisno od njihovog uspjeha u parnici. U konkretnom slučaju to bi rezultiralo ograničenjem koje bi umanjilo samu bit tužiteljevog prava na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i dovelo do povrede navedene konvencijske odredbe. Kantonalni sud je istakao da suština navedene zakonske odredbe odvraća potencijalne parničare od podnošenja neosnovano preuveličanih zahtjeva pred sudovima i da zaštiti tuženike od tužitelja koji ističu neosnovano previsoke zahtjeve. U konkretnom slučaju tužitelj je visinu svog zahtjeva postavio u skladu sa svojim poslovnim knjigama, pa se ne može smatrati da je neopravdano previsoko postavio tužbeni zahtjev. Činjenica da je tužitelju dosuđen znatno niži iznos (u odnosu na postavljeni zahtjev) leži isključivo u pravu tuženog (apelantice) da istakne prigovor zastare i da veći dio duga postane neutuživ ali dug (u tužbom traženom iznosu) i dalje postoji, kako je to pravilno zaključio prvostepeni sud. Ovo iz razloga što shodno odredbi člana 360. stav 1. ZOO zastarjelošću prestaje samo pravo zahtijevati ispunjenje obaveze a ne i sama obaveza. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da nema mjesta dosudi troškova postupka apelantici pa je, obzirom da ne postoje razlozi žalbe zbog kojih se pobija prvostepena odluka kao ni razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti, odlučio kao u dispozitivu odluke.

6. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, povredu zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i povredu zabrane zlouporabe prava iz člana 17. Evropske konvencije. U suštini, apelantica, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka u dijelu koji se odnosi na troškove postupka, pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelantica je navela tok konkretnog postupka i odlučenje sudova te je istakla da je nejasno zašto joj nisu dosuđeni troškovi postupka u skladu sa njenim uspjehom u parnici. S tim u vezi apelantica je ukazala na visinu postavljenog tužbenog zahtjeva i na dosuđeni iznos tužitelju, te je istakla da je u potpunosti uspjela sa svojim zahtjevom za povrat u pređašnje stanje. Stoga smatra da joj sud treba priznati njene troškove postupka, a posebno troškove vezane za povrat u pređašnje stanje i grafološko vještačenje, te je uz pozivanje na odluku Ustavnog suda u predmetu AP-2963/11 navela da je njena apelacija osnovana i zatražila da Ustavni sud ukine osporene odluke.

Relevantni propisi

7. Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15).

Član 386. stav (2) (2)Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može sa obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka nadoknadi drugoj srazmjeran dio troškova.

8. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“, br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“, br. 29/03 i 42/11) Član 360. stav (1) (1) Zastarelošću prestaje pravo zahtevati ispunjenje obaveze.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo prilikom odlučivanja o troškovima postupka. Ustavni sud je, rješavajući brojne ovakve apelacije, u kontinuitetu ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud zapaža da svoje apelacione navode o kršenju navedenih ustavnih prava apelantica zasniva na istim tvrdnjama koje je iznijela i u predmetnom postupku, a o čemu je Kantonalni sud u osporenoj odluci, koja je konačna u konkretnom predmetu, zauzeo svoj stav koji je obrazložio na način koji se ne može ocijeniti proizvoljnim ili nedostatnim u smislu ustavnog prava na pravično suđenje. Naime, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke proizilazi da su redovni sudovi odluku o troškovima parničnog postupka zasnovali na odredbi člana 386. stav 2. ZPP, .kojim je propisano da kod djelimičnog uspijeha u parnici, „sud može sa obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka nadoknadi drugoj srazmjeran dio troškova.“ . Osim toga Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, u pogledu apelanticinih troškova, imali u vidu odredbu člana 360. stav 1. ZOO te da su zaključili da dug apelantice postoji ali je zbog zastarjelosti neutuživ, pa su, imajući sve naprijed navedeno, zaključili da nema mjesta dosudi troškova postupka apelantici.

13. U vezi s prednjim Ustavni sud zapaža da redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, pri čemu su razmotrili i navode koje apelantica ponavlja u apelaciji, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome Ustavni sud u tom kontekstu smatra neophodnim podsjetiti na vlastitu praksu u predmetima koji su pokretali slična pravna pitanja, a u kojim je, imajući u vidu stav Evropskog suda izražen u predmetu Klauz protiv Hrvatske (vidi Evropski sud presuda od 18. jula 2013. godine), ukazao „na diskreciono pravo redovnih sudova da odlučuju na koji će način stranke snositi troškove postupka ako se radi o djelomičnom uspjehu u parnici, da se u odsustvu eksplicitnih zakonskih odredaba o tome šta se smatra djelomičnim uspjehom u parnici odredbe ZPP-a tumače u skladu s principima zakonitosti i pravičnosti, i konačno, da se uspjeh u parnici cijeni ne samo kvantitativno već i kvalitativno, što omogućava da se svi troškovi dodijele stranci koja je u postupku uspjela s osnovom svog tužbenog zahtjeva, a ne i njegovom visinom (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu AP 4717/17 od 18. novembra 2014. godine, tačka 26).

14. Ustavni sud također ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

6. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.

15. U vezi s apelanticinim navodima da je došlo do kršenja člana 17. Evropske konvencije (zabrana zloupotrebe prava), Ustavni sud ukazuje na to da navedeni član Evropske konvencije ne utemeljuje neko posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-657/09 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud smatra da apelantica, osim paušalnog pozivanja na kršenje člana 17. Evropske konvencije, nije ponudila argumente i dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da činjenice konkretnog predmeta pokreću pitanje prema navedenom članu.

16. Ustavni sud također zapaža da apelantica smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelantica nije izjasnila u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminirana ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminirana u odnosu na pravo na pravično suđenje. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da apelantica navode o diskriminaciji nije učinila vjerovatnim, jer niti je navela osnov po kojem je navodno diskriminisana, nije navela ni uporednu grupu, a ni radnje kojima bi bila diskriminisana u odnosu na tu uporednu grupu po nekom zabranjenom osnovu. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su i navodi apelantice o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, u vezi sa pravom na pravično suđenje također, očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Osim toga, u pogledu apelacionih navoda vezanih za povredu prava na pravično suđenje u kojima se apelantica poziva na odluku Ustavnog suda broj AP-2963/11 od 17. septembra 2014. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud prije svega podsjeća da je u navedenom predmetu utvrđena povreda prava na pravično suđenje iz razloga što apelantu nisu dosuđeni troškovi postupka. Naime, u tom postupku odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka suprotno odredbi člana 386. stav 1. ZPP koja predviđa da stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci nadoknaditi troškove. Budući da je u konkretnom slučaju djelimično usvojen tužbeni zahtjev tužitelja, kao i da su redovni sudovi primijenili odredbu člana 386. stav 2. ZPP prilikom određivanja visine troškova postupka, proizilazi da navedeni predmet na koji se poziva apelantica nije primjenjiv na konkretan slučaj.

18. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanticini navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3256/18 (M.Š.) | Sudska praksa | Aktio