Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5771/18 (R. B.)
Odluka donesena 04. 06. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Radni spor
- Obligaciono- pravni odnosi
- Nematerijalna šteta
- Pravično suđenje - razuman rok
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5771/18
Apelacija
Odluka o meritumu
04. 06. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5771/18, rješavajući apelaciju Rajka Bogićevića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 4. juna 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Rajka Bogićevića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 P 019837 18 Gž 2 od 18. maja 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Zvorniku broj 83 0 P 019837 17 P2 od 24. novembra 2017.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Rajko Bogićević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zvornika, kojeg zastupa Jovan Gotovac, advokat iz Zvornika, podnio je 15. oktobra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 83 0 P 019837 18 Gž 2 od 18. maja 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 83 0 P 019837 17 P2 od 24. novembra 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i mješovitog holdinga ERS - MP a.d. Trebinje - ZEDP "Elektro-Bijeljina " a.d. Bijeljina (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 25. februara 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud i tuženi su dostavili odgovore na apelaciju 5. marta 2020. i 12. marta 2020. godine.
4. Osnovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Tok postupka
6. Apelant je 24. septembra 2013. godine podnio tužbu protiv tuženog i „Atos osiguranja“ a.d. Bijeljina (pravni sljednik „Bobar osiguranja“ a.d. Bijeljina).
7. Osnovni sud je 22. jula 2016. godine donio presudu kojom je usvojio tužbeni zahtjev u odnosu na „Atos osiguranje“ a.d. Bijeljina, a u odnosu na tuženog odbio kao neosnovan.
8. Okružni sud je 14. februara 2017. godine donio rješenje kojim je uvažio apelantovu žalbu, ukinuo prvostepenu presudu u dijelu u kojem je tužbeni zahtjev u odnosu na tuženog odbijen i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
Osporene odluke
9. Presudom Osnovnog suda broj 83 0 P 019837 17 P2 od 24. novembra 2017. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime naknade nematerijalne štete, zbog pretrpljenog straha, fizičkih bolova i duševnih bolova zbog naruženosti, isplati ukupan iznos od 9.800,00 KM sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, te je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
10. U obrazloženju osporene odluke Osnovni sud je naveo da je među parničnim strankama nesporno da je apelant, kao radnik tuženog na radnom mjestu elektromontera, doživio povredu na radu u vidu otvorenog preloma lijevog skočnog zgloba trećeg stepena sa prelomom oba maleolusa i iščašenja lijevog skočnog zgloba, te da je tuženi osigurao apelanta od posljedica nesrećnog slučaja kod „Bobar osiguranja“ a.d. Bijeljina. Nadalje je naveo da iz izvještaja o povredi na radu proizilazi da je prilikom demontaže užeta na drvenom stubu na niskonaponskoj mreži, zbog poremećaja ravnoteže, došlo do preloma stuba i pada apelanta, da su očevici povrede bili radnici tuženog M.R. i B.Đ., te da je republički inspektor rada, nakon izvršenog vanrednog inspekcijskog pregleda, utvrdio da je uzrok apelantove povrede na radu nepridržavanje uputstva za rad koje se odnosi na provjeru stabilnosti stuba i njegovo učvršćivanje prije otpočinjanja sa radom. Osnovni sud je, zatim, naveo da je apelant u iskazu pred sudom tvrdio da je prije penjanja na stub provjerio njegovu stabilnost ubadanjem šrafcigerom i drmanjem, te da je taj iskaz potvrđen iskazom V.R. i u dijelu koji se odnosi na provjeravanje stabilnosti stuba šrafcigerom iskazom B.Đ. Osnovni sud je naveo da je apelant u izjavi datoj tuženom tvrdio da je po nalogu neposrednog rukovodioca trebalo da se popne na drveni stub da otkači NN mrežu i da je prilikom silaženja stub počeo da puca, te da je pao na zemlju i istakao da je ta izjava u suprotnosti sa njegovim iskazom pred sudom da je prije penjanja ubadanjem šrafcigerom u stub i njegovim prodrmavanjem provjeravao njegovu bezbjednost. Takođe je naveo da je svjedok B.Đ. u izjavi datoj tuženom tvrdio da je od kolege V.R. čuo da je apelant pao sa stubom, te da je istakao da je ta izjava u suprotnosti sa iskazom datim pred sudom u kojem je tvrdio da je apelant prije penjanja provjeravao stub ubadanjem šrafcigerom, dok je M.R. izjavio da je za apelantov pad saznao od V.R. Slijedom navedenog, Osnovni sud je zaključio da apelant prije penjanja na stub nije izvršio provjeru njegove stabilnosti, niti ga je učvrstio, jer nije prihvatio apelantov iskaz u tom pravcu s obzirom na to da to nije naveo prilikom davanja izjave kod tuženog tri dana nakon nastanka povrede. Takođe je istakao da nije prihvatio iskaze svjedoka V.R. i B.Đ. jer ih je smatrao pristrasno datim u korist radnog kolege. Pri tome je naglasio da je poklonio vjeru mišljenju republičkog inspektora rada, kao stručnom licu iz te oblasti, a koji je na licu mjesta utvrdio da je uzrok nesreće na radu nepridržavanje uputstva za rad, odnosno činjenica da apelant nije prethodno provjerio stabilnost stuba i njegovo učvršćivanje prije otpočinjanja sa radom. S tim u vezi je istakao da se činjenice utvrđene u zapisniku republičkog inspektora ne mogu zanemariti zbog objektivne nemogućnosti njegovog saslušanja pred sudom [insprektor je u međuvremenu preminuo]. Osnovni sud je, takođe, ukazao da je Uputstvom o vršenju isključivanja, sprečavanje pojave napona, provjeri beznaponskog stanja, uzemljenja i kratkom spajanju, ograđivanju od dijelova pod naponom i o mjerama zaštite pri elektromontažnim radovima na nadzemnim dijelovima (u daljnjem tekstu: Uputstvo), u dijelu pod naslovom - Priprema i rad na stubu, provjeravanje jačine stuba, između ostalog, propisano da bi se isključili nesrećni slučajevi zbog lomljenja stuba i pada, zbog istrulosti, ili nedovoljnog ukopavanja u zemlju, neophodno je prije penjanja na stub uvjeriti se u njegovu stabilnost da istruli drveni stub treba, prije svega, poduprijeti sa dva podupirača koji su postavljeni u ravni koja je upravna na osu voda. Zatim, navedeno je da monter, popevši se na stub, učvršćuje na njemu užad pomoću kojih se stub ankeriše i da se poslije toga mogu obavljati radovi. Osnovni sud je ukazao da je Zakonom o radu propisano da je poslodavac odgovoran za posljedice nesreće na radu koje mogu nastupiti zbog neispravnosti objekata, prašine, uređaja i drugih materijalnih sredstava koja se koriste u procesu rada, kao i zbog neovlašćenog i nestručnog rukovanja tim sredstvima (član 70 stav 1), da radnik ima pravo na naknadu štete od poslodavca koju pretrpi na radu ili u vezi sa radom osim ako je šteta nastala zbog njegove krivice ili nepažnje (član 104), te da se na pitanja naknade štete pričinjene na radu ili u vezi sa radom koja nisu posebno uređena tim zakonom primjenjuju propisi o obligacionim odnosima (član 106). Takođe je ukazao da je odredbom člana 177 stav 2 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da se imalac stvari oslobađa odgovornosti i ako dokaže da je šteta nastala isključivom radnjom oštećenika ili trećeg lica koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao ukloniti. S tim u vezi, Osnovni sud je zaključio da je predmetnu štetu skrivio apelant, te je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.
11. Presudom Okružnog suda broj 83 0 P 019837 18 Gž 2 od 18. maja 2018. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda.
12. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je tačan navod da izvještaj republičkog inspektora rada predstavlja njegovu konstataciju i da on nije mogao biti saslušan kao svjedok, jer je u međuvremenu umro. Međutim, istakao je da se prvostepena presuda ne zasniva samo na tom izvještaju. U vezi sa tim je istakao da nijedan od saslušanih svjedoka nije potvrdio da je apelant izvršio provjeru stabilnosti stuba i njegovo učvršćivanje na način propisan Uputstvom, te zaključio da je tuženi dokazao, u smislu odredbe člana 177 stav 2 ZOO, da nije odgovoran za nastalu štetu. Okružni sud je nadalje naveo da su neosnovani žalbeni navodi da prvostepeni sud nije uvažio stavove iz ranije odluke drugostepenog suda, kao i apelantovo pozivanje na odredbe čl. 39 i 92 Zakona o električnoj energiji po kojima kontrolu izgradnje objekata, tehničke ispravnosti itd. vrši nadležna elektroenergetska inspekcija, jer je i apelant, kao zaposlenik tuženog, trebalo da vrši navedenu kontrolu stabilnosti električnog stuba, pa se ne može pozivati na odgovornost tuženog kada je sam trebalo da otkloni nestabilnost na stubu i da spriječi da do štete dođe.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da prvostepeni sud nije postupio po uputstvima drugostepenog suda iz rješenja od 14. februara 2017. godine, te da su sudovi zanemarili iskaze svjedoka B.Đ. i V.R., koji su potvrdili da je apelant prije penjanja na stub izvršio njegovu provjeru. Takođe, navodi da su sudovi zasnovali odluku na dokazu koji nije neposredno izveden pred sudom, što je u suprotnosti sa načelom neposrednosti, kao i da Okružni sud nije dao odgovor na sve apelantove žalbene prigovore. U konačnici je naveo da je predmetni postupak trajao pet godina zbog čega smatra da mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku.
b) Odgovor na apelaciju
14. Okružni sud je naveo da je apelacija neosnovana i da u svemu ostaje kod razloga datih u obrazloženju osporene odluke.
15. Tuženi je naveo da je u toku postupka dokazao da je apelant prouzrokovao nastalu štetu, jer se nije pridržavao pravila zaštite na radu i uputstva za rad na elektroenergetskim objektima. Takođe je naveo da su neosnovani apelacioni navodi da je došlo do povrede načela neposrednosti izvođenja dokaza, jer su svi dokazi izvedeni na ročištu za glavnu raspravu. Naveo je i da u predmetnom postupku nije došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku, jer je sud zakazivao ročišta i donosio odluke u zakonom propisanim rokovima. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu. V.Relevantni propisi
16. Zakon o radu - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 55/07) u relevantnom dijelu glasi:
Član 70.
Poslodavac je odgovoran za posljedice nesreće na radu koje mogu nastupiti zbog neispravnosti objekata, mašina, uređaja i drugih materijalnih sredstava koja se koriste u procesu rada, kao i zbog neovlašćenog i nestručnog rukovanja tim sredstvima.
[…] Član 104.
Radnik ima pravo na naknadu štete od poslodavca koju pretrpi na radu ili u vezi sa radom, osim ako je šteta nastala zbog njegove krivice ili nepažnje.
Član 106.
Na pitanja naknade štete pričinjene na radu ili u vezi sa radom koja nisu posebno uređena ovim zakonom, primjenjuju se propisi o obligacionim odnosima.
17. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi: Oslobođenje od odgovornosti Član 177.
[…] (2) Imalac stvari oslobađa se odgovornosti i ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili trećeg lica, koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti.
[…] VI.Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 83 0 P 019837 18 Gž 2 od 18. maja 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 14. avgusta 2018. godine, a apelacija je podnesena 15. oktobra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
22. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku.
Pravo na pravično suđenje
23. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
24. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
25. Ustavni sud konstatuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na naknadu štete, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizilazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
a)U odnosu na osporene odluke
26. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da su redovni sudovi u predmetnom parničnom postupku proizvoljno vršili ocjenu dokaza i proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
27. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
28. Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6 stav 1 Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente. Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi, Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A, broj 303-A, stav 29, Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Pri tome pravo na obrazloženu presudu dopušta višim sudovima da samo podrže razloge koje su niži sudovi naveli kao obrazloženje, bez potrebe da te razloge ponavljaju (vidi, Evropski sud, Hirvvisaari protiv Finske, presuda od 27. septembra 2001. godine, aplikacija broj 49684/99, stav 32).
29. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali detaljne, jasne i precizne razloge za zaključak da je predmetna šteta nastala isključivom krivicom apelanta, koji prije penjanja na stub nije postupio u skladu sa Uputstvom, te da tuženi, shodno odredbi člana 177 stav 2 ZOO, ne može biti odgovoran za nastalu štetu. U pogledu apelantovih navoda da su sudovi zanemarili iskaze svjedoka B.Đ. i V.R., koji su potvrdili da je apelant prije penjanja na stub izvršio njegovu provjeru, Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud obrazložio da nije poklonio vjeru iskazima navedenih svjedoka, jer u izjavama datim tuženom nisu pominjali da je apelant vršio bezbjednosne provjere stuba, već su to prvi put pomenuli pred sudom, zbog kog razloga je sud smatrao da su iskazi dati pristrasno u korist apelanta kao njihovog radnog kolege. Pored toga, Okružni sud je jasno istakao da niti jedan od svjedoka nije potvrdio da je apelant izvršio provjeru stabilnosti stuba i njegovo učvršćivanje na način propisan Uputstvom. Nadalje, u vezi sa apelantovim navodima da Okružni sud nije dao odgovor na sve njegove žalbene prigovore, Ustavni sud ukazuje da sud, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, nije bio dužan da iznese sve detalje i da odgovori na sve iznesene apelantove navode, nego je bio dužan da odgovori na relevantne navode, te svoju odluku obrazloži tako što će navesti jasne i razumljive razloge, a što je u konkretnom slučaju i učinio.
30. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na osporene odluke neosnovani.
b) U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela
31. Ustavni sud, in primo, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
Period koji se uzima u obzir
32. Ustavni sud će u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku razmatrati period od 24. septembra 2013. godine, kao dana podnošenja tužbe, do 18. maja 2018. godine, kada je Okružni sud, odlučujući o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je apelant koristio, donio presudu kojom je okončan predmetni parnični postupak. Dakle, relevantni period koji će Ustavni sud uzeti u razmatranje iznosi oko četiri godine i osam mjeseci. Analiza dužine trajanja postupka
33. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku pokrenutom radi naknade štete, koji nije hitne prirode. Imajući u vidu veći broj saslušanih svjedoka, kao i sprovedena vještačenja, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radilo o složenom predmetu.
34. Analizirajući ponašanje apelanta i redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u periodu od oko četiri godine i osam mjeseci donijeli tri meritorne i jednu procesnu odluku na dvije sudske instance. Stoga, sagledavajući postupak u cjelini, te imajući u vidu da nema elemenata koji ukazuju da su redovni sudovi namjerno odugovlačili postupak na apelantovu štetu, Ustavni sud ne nalazi da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u segmentu donošenja odluke u razumnom roku.
35. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. VIII.Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kada su redovni sudovi jasno obrazložili da apelantu, čijom krivicom je došlo do nastupanja predmetne štete, shodno odredbi člana 177 stav 2 ZOO, ne pripada pravo na njenu naknadu. Osim toga, Ustavni sud smatra da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja prava na suđenje u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, budući da je predmetni postupak ukupno trajao oko četiri godine i osam mjeseci, u kom periodu su donesene tri meritorne i jedna procesna odluka, na dvije sudske instance, a iz okolnosti konkretnog slučaja ne proizilazi da su redovni sudovi namjerno odugovlačili postupak na apelantovu štetu.
37. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević