Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-25/20 (S. Č.)

Odluka donesena 02. 07. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Troškovi postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-25/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

02. 07. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 2. jula 2020. godine, u predmetu broj AP-25/20, rješavajući apelaciju Seada Čabaravdića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Sead Čabaravdić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 P 061710 19 Gž od 4. novembra 2019. godine i Rješenja Općinskog suda u Visokom broj 41 0 P 061710 16 P od 20. marta 2019.godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Sead Čabaravdić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog, kojeg zastupa Siniša Derganc advokat iz Istočnog Sarajeva, podnio je 30. decembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 P 061710 19 Gž od 4. novembra 2019. godine i Rješenja Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 41 0 P 061710 16 P od 20. marta 2019.godine.

2. Općinski sud je 20. marta 2019.godine donio rješenje, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda od 4. novembra 2019. godine, da je tužba u ovoj pravnoj stvari povučena. Istim rješenjem apelant je obavezan da tuženima (E.S., M.L., F.B., R.P., Dž.P., M.Š., H.V., E.O., Dž. B., F.B., Z.M., M.B., V.Š., F.Č., S.B.,S.A., M.A., A.Z., F.Dž., H.R., M.Dž., L.B., M.L., N.A., M.H., S.S., M.M., M.B., Dž.S. i F.K.) koje je zastupao advokat S.L., tuženima (M.Dž., A.Ć., B.S., H.K. i E.B.) koje je zastupao advokat F.C., tuženima (N.M., S.I., A.I., E.S., A.T. i M.Č.) koje su zastupali advokati K.G. i M.V., te tuženoj Općini Visoko naknadi troškove postupka u određenim novčanim iznosima.

3. U obrazloženju osporenog rješenja Kantonalni sud je naveo da su tuženi određene zahtjeve za naknadu troškova parničnog postupka podnijeli na ročištu održanom 29. januara 2019. godine, na kojem su se očitovali o povlačenju apelantove tužbe, a kojem ročištu nije pristupio uredno obavješteni apelantov punomoćnik (apelant je podneskom, nakon dostave tužbe na odgovor, obavijestio prvostepeni sud da je „tuženi u potpunosti izmirio dug i da u ovoj pravnoj stvari povlači tužbu“). Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud primjenom člana 396. st. l., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku mogao odlučivati o troškovima parničnog postupka, jer su se za takvu odluku stekli zakonski uslovi (troškovnici su dati na zapisnik od 29. januara 2019. godine, dati su istovremeno s očitovanjem o povlačenju tužbe i o njima je odlučeno rješenjem kojim se predmetni postupak završava povlačenjem tužbe (član 59. Zakona o parničnom postupku). Kantonalni sud je naveo da su dosuđeni troškovi nagrade (član 12. i član 13. stav 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata) advokatima i pravobraniocu koji su preduzimali procesno pravne radnje, te da su u pitanju troškovi koji su bili potrebni radi vođenja parnice (član 387. stav 1. Zakona o parničnom postupku). Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud donio pravilnu i zakonitu odluku, te naglasio da u toku postupka koji je prethodio donošenju prvostepenog rješenja nisu učinjene povrede odredbi postupka na koje drugostepeni sud pazi po službenoj dužnosti. Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da „tuženi nemaju pravo na naknadu troškova, jer takav zahtjev nikada nisu podnijeli, iako su bili dužni da to učine u roku od 15 dana od dana prijema obavijesti o povlačenju tužbe“. Apelant navodi „da je podneskom povukao tužbu i zamolio sud da podnesak dostavi tuženim prije održavanja ročišta kako bi se izbjegli troškovi pristupanja punomoćnika na ročište, te ističe da prvostepeni sud nije održao ročište zakazano za 29. januar 2019. godine, te da tome u prilog govori i činjenica da u rješenju od 20. marta 2019. godine nema ni pomena da je to ročište održano“. Također, apelant navodi da „prvostepeni sud, čak i da je održano to ročište i da je došlo do štamparske greške u označavanju zapisnika, nije smio da donosi novi zapisnik van ročišta u kome stoji da je donesen 29. januara 2019. godine i da na taj način vrši ispravku štamparske greške, već je morao da donese posebno rješenje kojim vrši ispravku u zapisniku sa navedenog ročišta“.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-25/20 (S. Č.) | Sudska praksa | Aktio