Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5090/18 (E. A.)

Odluka donesena 04. 06. 2020.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Član 17. EK – zabrana zloupotrebe prava
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Propisano zakonom
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5090/18

Apelacija

Odluka o meritumu

04. 06. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5090/18, rješavajući apelaciju Envera Alibašića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 4. juna 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Envera Alibašića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 29 0 Rs 016669 15 Rsž od 10. novembra 2017. godine, Dopunske presude Općinskog suda u Kalesiji broj 29 0 Rs 016669 12 Rs od 24. augusta 2017. godine i Presude Općinskog suda u Kalesiji broj 29 0 Rs 016669 12 Rs od 18. novembra 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Enver Alibašić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kalesije, kojeg zastupa Sanel Bektić, advokat iz Tuzle, podnio je 7. septembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 29 0 Rs 016669 18 Rev od 31. jula 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 29 0 Rs 016669 15 Rsž od 10. novembra 2017. godine, Dopunske presude Općinskog suda u Kalesiji (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 29 0 Rs 016669 12 Rs od 24. augusta 2017. godine i Presude Općinskog suda broj 29 0 Rs 016669 12 Rs od 18. novembra 2014. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Apelant je prije podnošenja ove apelacije, 25. januara 2018. godine, podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda od 10. novembra 2017. godine, odnosno zbog dužine trajanja postupka, a povodom koje je Ustavni sud donio Odluku broj AP 2792/17 od 13. februara 2019. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), kojom je ovu apelaciju, zavedenu pod brojem AP 556/18, u odnosu na dužinu trajanja postupka odbacio zbog toga što se radi o istom pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog pravobranilaštva Tuzla kao zakonskog zastupnika tuženog Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 6. novembra 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

4. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su dostavili odgovor na apelaciju u periodu od 8. do 14. novembra 2019. godine.

5. Zastupnik tuženog nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Apelant je 27. decembra 2012. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tuženog radi duga po osnovu prava iz radnog odnosa.

8. Presudom Općinskog suda broj 29 0 Rs 016669 12 Rs od 18. novembra 2014. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obaveže da apelantu isplati na ime manje obračunate i isplaćene naknade plaća, tj. neisplaćene naknade za prekovremeni rad i noćni rad, za period od 1. decembra 2009. godine do 30. novembra 2012. godine, određene novčane iznose za svaki mjesec pojedinačno, te da se obaveže tuženi da apelantu naknadi i troškove parničnog postupka. Presudom je dalje obavezan tuženi da apelantu naknadi troškove parničnog postupka.

9. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da među parničnim strankama nije sporno da je apelant zaposlenik Ministarstva unutrašnjih poslova TK, ali da je sporno da li apelantu u utuženom periodu pripada pravo na razliku plaće po osnovu prekovremenog rada, noćnog rada, rada za vrijeme državnih i vjerskih praznika, te za vrijeme subote i nedjelje. Dalje je naveo da je apelant tužbeni zahtjev zasnivao na odredbama člana 39. tačke c) i d) i člana 90. Zakona o policijskim službenicima TK, člana 12. Općeg kolektivnog ugovora iz 2005. godine, te člana 277. Zakona o obligacionim odnosima. Zatim je ukazao da je radnopravni status policijskih službenika, pa i pravo na isplatu plaće i drugih naknada po osnovu rada reguliran Zakonom o policijskim službenicima TK koji je stupio na snagu 1. augusta 2006. godine, te da su danom stupanja na snagu ovog zakona prestale da važe odredbe zakona i drugih propisa kojima se uređuju pitanja propisana ovim zakonom, pa između ostalog i pitanja koja su regulirana Odlukom Vlade TK od 21. augusta 2002. godine. Nadalje je citirao odredbe člana 39. tačke c) i d), člana 87. stav 3, te čl. 97. i 99. Zakona o policijskim službenicima TK. Zatim je ukazao da je prekovremeni rad i plaćanje prekovremenog rada posebna kategorija propisana odredbama čl. 90. i 100. Zakona o policijskim službenicima koji postoji kada je potrebno obaviti hitan posao ili zadatak do određenog roka ili u određenom periodu, a za koji je obavezno izdavanje naredbe ili naloga policijskim službenicima za prekovremeni rad koji može trajati do četiri sata dnevno i ne više od 20 sati sedmično, te da se plaćanje prekovremenog rada vrši tako da se osnovna plaća policijskog službenika koji radi prekovremeno uveća za 40% ukoliko je prekovremeni rad bio u periodu između 22,00 i 07,00 sati ili za 30% ukoliko je prekovremeni rad bio u periodu između 07,00 i 22,00 sati. Općinski sud je ukazao da je jasno i nedvojbeno da apelant nije dokazao osnovanost svog potraživanja u smislu da su za iskazane radne sate, a prema kojima je rađen nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke, bile izdate naredbe i nalozi od njegovih pretpostavljenih, a radi obavljanja hitnih poslova ili zadataka do određenog roka ili u određenom periodu. Nadalje je naveo da je apelant tužbeni zahtjev, koji se odnosi na potraživanje naknade za noćni rad i rad u dane sedmičnog odmora, zasnivao na odredbi člana 87. Zakona o policijskim službenicima TK, kao dodatak za posebne uvjete rada, a koji prema odredbama člana 87. stav 3. Zakona o policijskim službenicima TK iznosi do 30% osnovne plaće, a koji rad se ima smatrati kao rad u posebnim uvjetima po odredbi člana 99. stav 2. istog zakona. U vezi s tim je ukazao da je u skladu sa članom 99. stav 5. Zakona o policijskim službenicima TK tuženi već isplatio apelantu naknadu u novcu, što proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke, i to u većim iznosima nego što bi mu ona pripadala, pa je tuženi prilikom obračuna plaće apelantu za sporni period primjenjivao odluku Vlade tuženog od 21. augusta 2002. godine. Općinski sud je naveo da je nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke u cijelosti prihvatio, cijeneći da je on jasan i objektivan, te urađen prema pravilima struke, a iz nalaza i mišljenja od 31. maja 2013. godine i od 2. juna 2014. godine, kao i tabelarnih pregleda uz dostavljene pismene nalaze i mišljenja proizlazi da je apelantu na osnovnu plaću isplaćen i dodatak od 30% zbog posebnih uvjeta rada, a i prirode posla, a shodno navedenoj odluci Vlade tuženog. Zatim je ukazao da je navedenom odlukom Vlade tuženog definiran način obračuna plaća, te da je u članu 1. navedene odluke propisano da se ovlaštenim službenicima ministarstva unutrašnjih poslova zbog posebnih uvjeta rada i prirode poslova i zadataka koji obavljaju uvećava plaća za 30% u odnosu na plaću službenika u drugim kantonima, a članom 3. navedene odluke je regulirano da ovlaštenim službenim licima kojima se uvećava plaća u vezi sa članom 1. navedene odluke ne pripada naknada za rad duži od punog radnog vremena, rad noću, rad u dane sedmičnog odmora i za obaveznu prisutnost i pripravnost. Općinski sud je ukazao da budući da je navedenom odlukom Vlade tuženi utvrdio povećanje plaće po osnovu navedenih naknada pri samom obračunu plaće, apelant nema pravni osnov zahtijevati posebne obračune naknada po navedenim osnovama, niti zahtijevati taj obračun na već uvećanu plaću kod obračuna za 30%, tako da tužbeni zahtjev za isplatu razlike traženih naknada nije zasnovan na materijalnom pravu, te za takav tužbeni zahtjev apelant nije dokazao osnovanost pravnog osnova, tako da je njegov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

10. Apelant je protiv prvostepene presude podnio žalbu, te je 24. februara 2015. godine predmetni spis dostavljen Kantonalnom sudu na daljnji postupak.

11. Dopunskom presudom Općinskog suda broj 29 0 Rs 016669 12 Rs od 24. augusta 2017. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi „da mu isplati na ime manje obračunate i isplaćene naknade plaće, tj. neisplaćene naknade za prekovremeni rad i noćni rad za period od 1. decembra 2009. godine do 30. novembra 2012. godine iznos od 77,20 KM za novembar 2010. godine, uz pripadajuću zakonsku zateznu kamatu“.

12. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da mu je 21. jula 2017. godine vraćen spis s podneskom Kantonalnog suda radi donošenja dopunske presude, a u podnesku je navedeno da je Općinski sud propustio da odluči o cijelom potraživanom iznosu iz tužbe i da se propust odnosi na zahtjev za isplatu iznosa od 77,20 KM za novembar 2010. godine, koji je potraživan zajedno sa zakonskom zateznom kamatom. Općinski sud je naveo da je donošenjem presude od 18. novembra 2014. godine propustio da odluči o cijelom potraživanom iznosu koji je preciziran pismenim podneskom apelantovog punomoćnika od 25. septembra 2014. godine, te da je propust suda ispravljen donošenjem dopunske presude na način naveden u izreci presude. Dalje je naveo da je i dopunskom presudom odbijen apelantov tužbeni zahtjev za isplatu navedenog novčanog iznosa, te da se obrazloženje presude od 18. novembra 2014. godine u cijelosti odnosi i na obrazloženje dopunske presude.

13. Presudom Kantonalnog suda broj 29 0 Rs 016669 15 Rsž od 10. novembra 2017. godine odbijene su apelantove žalbe i potvrđene su prvostepena presuda i dopunska presuda. Presudom je dalje odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

14. U obrazloženju presude Kantonalni sud je citirao odredbe člana 39. tačke c) i d), te čl. 87, 97. i 99. Zakona o policijskim službenicima TK. Dalje je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da se nije mogao prihvatiti osnovanim apelantov zahtjev koji se odnosio na potraživanje naknade za noćni rad jer se, prema odredbi člana 99. stav

2. Zakona o policijskim službenicima TK, taj rad ima smatrati kao rad u posebnim uvjetima, za koji je propisano pravo na dodatak za posebne uvjete rada u smislu odredbe člana 87. istog zakona u iznosu do 30% osnovne plaće. Zatim je naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke proizlazi da je apelantu u utuženom periodu i isplaćivana uvećana plaća s navedenim dodatkom od 30% za posebne uvjete rada tako da bi udovoljenje njegovom zahtjevu za plaćanje posebne naknade za noćni rad zapravo značilo da mu se plaća uvećava dva puta po istom osnovu, što ne bi bilo u skladu s propisima kojima je reguliran apelantov radnopravni status. Kantonalni sud je ukazao da je prekovremeni rad i plaćanje prekovremenog rada posebna kategorija propisana odredbama čl. 90. i 100. Zakona o policijskim službenicima. Također je naveo da apelant nije dokazao osnovanost potraživanja, tj. da su za navedene sate prekovremenog rada u tabelarnom pregledu nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke bile izdate naredbe i nalozi njegovih pretpostavljenih, a radi obavljanja hitnih poslova ili zadataka do određenog roka ili u određenom periodu. Shodno navedenom, Kantonalni sud je ukazao da primjenom pravila o teretu dokazivanja, prema odredbama člana 126. u vezi sa članom 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), apelantu ne pripada tražena naknada. Kantonalni sud je naveo da Opći kolektivni ugovor ne sadrži nijednu odredbu kojom su propisani koeficijenti složenosti poslova koje zaposlenik obavlja, već je propisana samo visina najniže bruto satnice i neto satnice, te način usklađivanja najniže bruto satnice, kao i način utvrđivanja koeficijenta složenosti. Shodno tome, Kantonalni sud je naveo da vještak ekonomske struke prilikom obračuna razlike plaća u skladu sa članom 12. Općeg kolektivnog ugovora nije mogao utvrđivati koeficijente radnog mjesta iz akata tuženog jer je nedopustivo koristiti parametre iz Općeg kolektivnog ugovora i parametre iz akata tuženog za obračun osnovne plaće apelantu, kako je to prikazano u nalazu vještaka, pa se nije moglo udovoljiti tužbenom zahtjevu niti primjenom člana 12. Općeg kolektivnog ugovora.

15. Rješenjem Vrhovnog suda broj 29 0 Rs 017662 17 Rev od 17. maja 2018. godine odbačena je apelantova revizija.

16. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da prema odredbama člana 237. stav 2. ZPP-a revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM, dok je stavom 3. istog člana propisano da taj sud izuzetno može dopustiti reviziju u svim predmetima, ako ocijeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. Vrhovni sud je ukazao da je vrijednost pobijanog dijela drugostepene presude manja nego što to propisuje cenzus iz člana 237. stav 2. ZPP-a, dok je prema kriteriju uvjeta propisanih stavom 3. istog člana ocijenio da odlučivanje po apelantovoj reviziji ne bi bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

17. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i zabrana zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije.

18. Apelant je ukazao da ostaje pri navodima iz ranije podnesene apelacije (AP 556/18), a iz koje proizlazi da mu je pravo na pravično suđenje, u suštini, povrijeđeno zbog toga što su redovni sudovi u konkretnom slučaju učinili povrede procesnog zakona, te proizvoljno primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, apelant ukazuje da Općinski sud nije dao valjane i na zakonu zasnovane razloge zbog kojih je odbio tužbeni zahtjev u cijelosti, nije iznio sveobuhvatnu ocjenu dokaza, te je na taj način povrijedio odredbe čl. 8. i 191. stav 4. ZPP-a. Zatim je ukazao da je na sve to ukazao u žalbi Kantonalnom sudu koji pogrešno tumači odredbe Zakona o policijskim službenicima TK i koji je zanemario postojanje Pravilnika. Također je naveo da su postupanjem Kantonalnog suda povrijeđene odredbe Zakona o radu i Općeg kolektivnog ugovora. Apelant smatra i da mu je usljed postupanja Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na imovinu jer je uskraćen za potraživanu naknadu.

19. Navode o diskriminaciji apelant argumentira time što je postupanjem Kantonalnog suda, koje je suprotno stavu Vrhovnog suda iz Presude broj 68 0 Rs 012752 13 Rev, diskriminiran u odnosu na svoje kolege iz drugih kantona kojima je priznato pravo na naknade za prekovremeni i noćni rad, te im se isplaćuju naknade za takve sate rada. Apelant je naveo da je Ustavni sud u Odluci broj AP 158/14 od 17. februara 2016. godine ocijenio da je pravilan zaključak Vrhovnog suda u navedenoj odluci, te je isti stav zauzeo i u drugim odlukama (AP 1024/14, AP 1121/14). Apelant smatra da je Vrhovni sud morao dopustiti njegovu reviziju, te preinačiti presudu Kantonalnog suda i uskladiti je s ranije izraženim pravnim stajalištem jer svako suprotno postupanje predstavlja povredu zabrane diskriminacije na apelantovu štetu.

20. U odnosu na apelacione navode koji se tiču dužine trajanja postupka, apelant je naveo hronologiju postupka, te je ukazao koliko je postupak trajao u svakoj fazi, odnosno pred svakim sudom i u skladu s tim je istakao zahtjev za naknadu nematerijalne štete. b)Odgovor na apelaciju

21. Vrhovni sud je istakao da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju rješenja od 31. jula 2018. godine i da nalazi da je navedena odluka donesena u skladu s domaćim procesnim i materijalnim zakonima, kao i odredbama Ustava BiH i Evropske konvencije. Predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

22. Kantonalni sud je istakao hronologiju predmetnog postupka navodeći, između ostalog, da mu je predmetni spis po podnesenoj žalbi dostavljen 24. februara 2015. godine. Kantonalni sud je istakao da je presuda Kantonalnog suda zakonita i pravilna i da apelantu nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku.

23. Općinski sud je istakao da apelacija nije osnovana, te da nisu prihvatljivi ni apelantovi navodi da taj sud nije poštovao pravo na suđenje u razumnom roku. Općinski sud je naveo hronologiju predmetnog postupka, te predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

24. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. (2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.

Član 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.

25. Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 54/05 i 62/08) u relevantnom dijelu glasi:

Član 12.

Zaposlenik ima pravo na povećanu plaću za:

• prekovremeni rad najmanje 30% od bruto satnice;

• noćni rad najmanje 30% od bruto satnice;

• rad na dan sedmičnog odmora najmanje 20% od bruto satnice;

• rad u dane praznika koji su po zakonu neradni najmanje 50% od bruto satnice.

Dodaci se međusobno ne isključuju.

26. Zakon o policijskim službenicima Tuzlanskog kantona („Službene novine TK” br. 6/06, 11/07, 16/11, 14/16 i 14/18). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o policijskim službenicima Tuzlanskog kantona („Službene novine TK” br. 6/06 i 11/07) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 39.

Prava policijskih službenika Policijski službenik ima pravo:

a) na stalni radni odnos do trenutka dok se ne steknu uslovi za penzionisanje, ako nije drugačije regulisano ovim zakonom;

b) na odmor kako je određeno ovim zakonom;

c) da bude nagrađen za dužnosti i obavljanje poslova kako je određeno ovim zakonom i odgovarajućim propisima;

d) na platu i nadoknade u skladu sa ovim zakonom i odgovarajućim propisima;

e) na napredovanje u karijeri i profesionalni razvoj kroz obuku i na drugi način;

f) da osniva i učlanjuje se u sindikat ili profesionalno udruženje u skladu sa zakonom;

g) na fer i pravično postupanje, bez obzira na: pol, rasu, nacionalno ili društveno porijeklo, religiju, entitetsko državljanstvo, mjesto stanovanja, političko ili drugo uvjerenje, rođenje, dob, imovinski, bračni ili drugi status;

h) da nadređeni i podređeni postupaju s njim uz poštovanje ljudskog dostojanstva, te da se nepotrebno ne dovodi u fizičku opasnost.

Član 87.

Dodatak za posebne uslove rada (1) Zavisno od rizika, odgovornosti, složenosti ili posebnih radnih uslova na određenim radnim mjestima, ministar na prijedlog policijskog komesara odlučuje o trajnom određenom dodatku za posebne uslove rada na takvim radnim mjestima.

(2) Dodatak za posebne uslove rada je trajno vezan za radna mjesta iz stava 1. ovog člana, te ne može biti izmijenjen ukoliko ne nastupe nove posebne radne okolnosti.

(3) Dodatak za posebne uslove rada iznosi do 30% od osnovne plate.

(4) Uz dodatak iz stava 3. ovog člana, u posebnim okolnostima i na prijedlog policijskog komesara, ministar će odrediti veći trajni dodatak za pojedina radna mjesta. Taj dodatak iznosi 10% od osnovne plate.

Član 90.

Plaćanje prekovremenog rada Osnovna plata policijskog službenika koji radi prekovremeno uvećaće se za:

a) 40% ukoliko je prekovremeni rad bio u periodu između 22,00 časa i 07,00 časova,

b) 30% ukoliko je prekovremeni rad bio u periodu između 07,00 časova i 22,00 časa.

Član 97.

Radni i socijalni propisi Zakon o radu Federacije, ostali zakoni i kolektivni ugovori kojima se uređuju prava i obaveze iz radnih odnosa primjenjuju se na policijske službenike i kadete, ukoliko nije drugačije određeno ovim zakonom.

Član 99.

Rad u posebnim uslovima (1) Policijski službenik je obavezan raditi u posebnim uslovima u slučaju kada su takvi uslovi neophodni za izvršenje zadataka policijskog organa.

(2) Posebnim uslovima se smatraju: rad po vanrednom rasporedu, rad u dvokratnoj smjeni, rad u smjenama, rad subotom, nedjeljom, praznicima i ostalim slobodnim danima, rad noću i rad na pojedinim lokacijama.

(3) Drugi načini rada u posebnim uslovima mogu biti određeni ako to zahtijeva bezbjedonosna situacija ili ako je to jedini način da se izvrše određeni zadaci koji ne mogu biti odgođeni ili se moraju završiti u određenom roku.

(4) Policijski komesar, pismenim aktom, detaljnije određuje razloge iz kojih se drugi način rada u posebnim uslovima iz stava 3. ovog člana može odrediti, a može ovlastiti i druge policijske službenike koji rade na rukovodećim radnim mjestima da to odrede.

(5) Za poslove iz st. 2. i 3. ovog člana policijski službenici imaju pravo na naknadu u novcu ili slobodnim časovima. Na prijedlog policijskog komesara ministar će podzakonskim aktom utvrditi način isplate i iznos ovih naknada. Član 100.

Ograničenja prekovremenog rada (1) U slučaju da je potrebno obaviti hitan posao ili zadatak do određenog roka ili u određenom vremenskom periodu, izdaće se naredba policijskim službenicima za prekovremeni rad.

(2) Prekovremeni rad iz stava 1. ovog člana može trajati do četiri časa dnevno i ne više od 20 časova sedmično.

VI.Dopustivost

27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

29. Ustavni sud zapaža da apelant u konkretnom slučaju, između ostalog, osporava i Rješenje Vrhovnog suda broj 29 0 Rs 016669 18 Rev od 31. jula 2018. godine (koje je apelant primio 7. augusta 2018. godine, a predmetna apelacija je podnesena 7. septembra 2018. godine) kojim je apelantova revizija odbačena kao nedopuštena. Slijedom navedenog, konačna odluka u ovom predmetu je Presuda Kantonalnog suda broj 29 0 Rs 016669 15 Rsž od 10. novembra 2017. godine kojom je meritorno odlučeno o apelantovom tužbenom zahtjevu, pa će Ustavni sud apelantove navode ispitati u odnosu na tu presudu. Stoga, Ustavni sud kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija u predmetu broj AP 556/18. Ustavni sud zapaža da je apelant presudu Kantonalnog suda primio 30. novembra 2017. godine, a apelant je navedenu apelaciju podnio 25. januara 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je to propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

31. Apelant smatra da su mu u predmetnom parničnom postupku povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i člana 17. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

32. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

33. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

34. Prije nego što počne ispitivati navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovni uvjet za primjenu člana 6. stav 1. Evropske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obavezama. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku radi isplate potraživanja iz radnog odnosa. Prema tome, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv. U odnosu na osporene odluke

35. Ustavni sud zapaža da apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi u predmetnom parničnom postupku proizvoljno primijenili pozitivnopravne propise. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

36. U pogledu apelantovih navoda o proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa, Ustavni sud, na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu, smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi razmatrao isto činjenično i pravno pitanje u predmetu broj AP 2065/14 (Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2065/14 od 10. maja 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Naime, u navedenoj odluci Ustavni sud je istakao: „Kantonalni i Općinski sud su detaljno obrazložili razloge i zakonske propise na osnovu kojih su donijeli svoje odluke, a apelanti te razloge nisu ničim doveli u pitanje s aspekta zaštite ustavnih prava. Ustavni sud naročito zapaža da je Kantonalni sud dao relevantne i dovoljne razloge o tome da apelantima, prema relevantnim propisima koji se imaju primijeniti na utužene periode, ne pripada ni naknada za prekovremeni rad (budući da apelanti u ovom dijelu nisu dokazali osnovanost svog potraživanja u smislu člana 126. u vezi sa članom 123. ZPP), kao ni naknada za noćni rad koja im je bila dosuđena prvostepenom presudom (budući da je u toku postupka, na osnovu nalaza vještaka koji apelanti nisu osporavali, dokazano da im je tuženi isplatio dodatak od 30% od osnovne plaće na ime posebnih uvjeta rada kojima se, u smislu člana 99. Zakona o policijskim službenicima, smatra i rad noću), a apelanti, osim nezadovoljstva takvim stavom suda, ne nude druge argumente o navodnom kršenju prava na pravično suđenje.“ Stav o neosnovanosti navedenih apelacionih navoda u pogledu toga da su proizvoljno primijenjeni propisi koji se tiču naknada policijskih službenika u Tuzlanskom kantonu Ustavni sud je potvrdio naknadno i u odlukama o dopustivosti br. AP 2608/17 i AP 3649/17, obje od 6. juna 2018. godine, te odlukama o dopustivosti i meritumu br. AP 5306/17 od 8. maja 2019. godine i AP 2095/18 od 30. oktobra 2019. godine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud se u konkretnom slučaju u cijelosti poziva na citirane odluke, odnosno zaključuje da nema elemenata proizvoljnosti u obrazloženjima odluka redovnih sudova.

37. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na osporene odluke neosnovani.

U odnosu na suđenje u razumnom roku

38. U vezi s navodima koji se odnose na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

39. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut apelantovom tužbom od 27. decembra 2012. godine, a da je Kantonalni sud odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku donio 10. novembra 2017. godine. Dakle, predmetni postupak je pred redovnim sudovima trajao četiri godine i oko 11 mjeseci.

40. Analizirajući dužinu trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radilo o parničnom postupku koji je apelant pokrenuo radi zaštite prava iz radnog odnosa, a koji je, u skladu s odredbom člana 420. ZPP-a, hitne prirode. Također, imajući u vidu radnje koje su redovni sudovi trebali provesti u predmetnom postupku, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o složenom predmetu. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je postupak pred Općinskim sudom trajao jednu godinu i oko 11 mjeseci (od podnošenja tužbe do donošenja prvostepene presude). Dalje, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud nakon dvije godine i četiri mjeseca (od dana zaprimanja spisa na postupanje po žalbi) zatražio da prvostepeni sud donese dopunsku presudu. Također, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud nakon dva mjeseca donio dopunsku presudu (od dana zaprimanja spisa i poziva Kantonalnog suda). Također, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud nakon dva i po mjeseca (od donošenja dopunske presude) donio drugostepenu presudu. Ustavni sud naglašava da dužinu trajanja postupka ocjenjuje u cjelini. Dakle, sagledavajući postupak u cjelini, imajući u vidu da su u postupku u okviru analiziranog perioda (četiri godine i oko 11 mjeseci) redovni sudovi donijeli tri presude, da je apelant do konačne odluke u svom predmetu došao prije podnošenja apelacije, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog predmeta nema elemenata koji ukazuju da je u predmetnom postupku povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao elementa prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na imovinu

41. U odnosu na apelacione navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se ti navodi zasnivaju na istim tvrdnjama kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje, odnosno na tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje u odnosu na osporene odluke, Ustavni sud smatra da su neosnovani i apelantovi navodi o povredi prava na imovinu.

Zabrana diskriminacije

42. U pogledu apelantovih navoda o kršenju zabrane diskriminacije, Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je diskriminiran u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Zatim, Ustavni sud zapaža da apelant kršenje navedenog prava, u suštini, veže za navode u pogledu različite prakse Vrhovnog suda i Kantonalnog suda ukazujući na Presudu Vrhovnog suda broj 68 0 Rs 012752 13 Rev. Osim toga, apelant je istakao da je Ustavni sud u Odluci broj AP 158/14 od 17. februara 2016. godine ocijenio da je pravilan zaključak Vrhovnog suda u navedenoj odluci, te je isti stav zauzeo i u drugim odlukama (AP 1024/14, AP 1121/14), te da je Vrhovni sud morao dopustiti njegovu reviziju, te preinačiti presudu Kantonalnog suda i uskladiti je s ranije izraženim pravnim stajalištem. Ustavni sud podsjeća da Vrhovni sud ima diskreciono ovlaštenje da procijeni da li bi odlučivanje o reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. Osim toga, Ustavni sud nalazi da samo apelantovo ukazivanje na različitu praksu Kantonalnog suda ne može u konkretnom slučaju biti dokaz da je on diskriminiran u postupku s obzirom na to da apelant nije ponudio nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o njegovoj navodnoj diskriminaciji.

43. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi razmatrao iste apelacione navode u predmetu broj AP 5306/17 (Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5306/17 od 8. maja 2019. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), te da je zaključio da su ti navodi neosnovani. Naime, u navedenoj odluci Ustavni sud je istakao: „Ustavni sud podsjeća da apelantovo ukazivanje na različitu sudsku praksu ne može u konkretnom slučaju biti dokaz da je on diskriminiran u postupku. Naime, čak i da se radi o situaciji da je redovni sud u analognoj situaciji donio drugačiju odluku, to samo po sebi ne predstavlja diskriminaciju imajući u vidu da nije dovoljna samo tvrdnja o različitom tretmanu osoba u sličnoj situaciji“. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke zaključio da nema elemenata koji bi ukazivali da je relevantni zakon u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjen, a budući da apelant nije ponudio nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o njegovoj navodnoj diskriminaciji, Ustavni sud zaključuje da su i apelantovi navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, također, neosnovani. Zabrana zloupotrebe prava

44. U odnosu na član 17. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je članom 17. Evropske konvencije propisano: „Ništa u ovoj konvenciji ne može se tumačiti tako da podrazumijeva pravo bilo koje države, grupe ili osoba da se upuste u bilo koju djelatnost ili izvrše neki čin usmjeren na poništavanje bilo kog od navedenih prava i sloboda, ili na njihovo ograničavanje u mjeri većoj od one koja je predviđena Konvencijom“. Iz navedenog proizlazi da ova odredba Evropske konvencije ne zasniva posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, stav 14. i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 90/06 od 6. jula 2007. godine, stav 38, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga proizlazi da su i ovi navodi apelacije neosnovani.

VIII.Zaključak

45. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su redovni sudovi jasno i argumentirano obrazložili da apelantu ne pripada ni naknada za prekovremeni rad, niti naknada za noćni rad, pozivajući se na relevantne odredbe ZPP-a i Zakona o policijskim službenicima TK. Osim toga, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi da je dužina postupka u ukupnom trajanju od četiri godine i oko 11 mjeseci, u okviru kojeg perioda su donesene tri presude, prešla granice „razumnog roka“.

46. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje budući da apelant nije ponudio nikakve argumente u prilog tvrdnji o njegovoj navodnoj diskriminaciji.

47. Ustavni sud, također, zaključuje da nema kršenja zabrane zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije kada ova odredba Evropske konvencije ne zasniva posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije.

48. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-5090/18 (E. A.) | Sudska praksa | Aktio