Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4523/19 (B. M.)
Odluka donesena 08. 04. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Nematerijalna šteta
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4523/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. travnja 2020. godine, u predmetu broj AP-4523/19, rješavajući apelaciju Boje Milićević, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Boja Milićević protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 089842 19 Gž od 23. rujna 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Boja Milićević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bijeljine, koju zastupa Matija Bodirogić odvjetnik iz Bijeljine, podnijela je 20. studenog 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 089842 19 Gž od 23. rujna 2019. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, obvezan je tuženi („Euros osiguranje“ a.d. Banja Luka) da apelantici na ime nematerijalne štete nastale u saobraćajnoj isplati određeni novčani iznos, dok je kao neosonovan odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva.
3. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je među strankama nesporno da je apelantica u prometnoj nesreći zadobila tešku tjelesnu povredu i da je na osnovu podnesenog odštetnog zahtjeva apelantica tražila naknadu nematerijalne štete koju je u određenom dijelu tuženi priznao i isplatio. Dalje je naveo da je među strankama sporan osnov i visina preko isplaćenog iznosa, gdje apelantica osporavala da postoji njen doprinos uopće, te da je iznos po osnovu nematerijalne štete neadekvatan. Prvenstveno, Okružni sud je naveo da je vještak prometne struke utvrdio da je doprinos apelantice maksimalno 20%. Nadalje, naveo je da prvostupanjski sud nije prihvatio nalaz vještaka medicinske struke predloženog od strane apelantice (čije vještačenje je odredio sud), jer ga je ocijenio ga kao paušalan i kao takav nepouzdan i neprihvatljiv. Naime, nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke je zasnovan i na nalazu lječnika (V.M.) koji nalaz prvostupanjski sud uopće nije prihvatio kao dokaz (ovog vještaka nije odredio sud svojim rješenjem, niti mu je odredio predmet i opseg vještačenja, pa je suprotan čl. 147. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), a u vezi sa čl. 150. ZPP), dok s druge strane vještak medicinske struke uopće nije uzeo u razmatranje nalaz cenzora koji je prihvaćen kao pismeni dokaz (iako je sud odbio saslušanje cenzora u svojstvu vještaka). S obzirom na to, prvostupanjski sud je uvidom u mišljenje liječnika cenzora, utvrdio da je apelantica trpjela bol jakog intenziteta kod povređivanja koji je bio prisutan 7 dana, srednjeg intenziteta mjesec dana i lakog intenziteta tri mjeseca, zatim da je apelantica trpjela strah jakog intenziteta kod povređivanja koji je bio prisutan jedan dan, srednjeg intenziteta dva tjedna i lakog intenziteta dva mjeseca, na osnovu čega je utvrđen postotak invalidnosti 15%. Pri tome, Okružni sud je ukazao da je mišljenje liječnika cenzora prvostupanjski sud cijenio u kontekstu priložene medicinske dokumentacije, iskaza apelantice, ali i u kontekstu nalaza i mišljenja vještaka predloženog od strane apelantice, pa je zaključio da se mišljenje liječnika cenzora u pogledu vrsta povrede, dužina trajanja bola i straha pretežno poklapa s konstatacijom vještaka medicinske struke, zbog čega je prihvatio nalaz i mišljenje cenzora kao pismenog dokaza u cijelosti, kao jasan i određen. Konačno, naveo je da prvostupanjski sud nije mogao prihvatiti postojanje naruženosti, jer se ne vidi u čemu se sastoji naruženost, odnosno nema nikakve vanjske manifestacije povreda, zbog čega je odbio naruženost kao osnovu za naknadu štete. Apelacioni navodi
4. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelantica, u suštini, smatra da je redovni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje s obzirom da je sud prihvatio nalaz cenzora tuženog koji je sačinjen u privatnom vansudskom postupku bez naredbe suda u smislu čl.
150. ZPP, pri čemu cenzor nije imao svu medicinsku dokumenataciju i nije izvršio pregled apelantice.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Okružni sud, u obrazloženju svoje odluke dao jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević