Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4573/19 (Općina Kotor Varoš i Republika Srpska)

Odluka donesena 08. 04. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4573/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 04. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. travnja 2020. godine, u predmetu broj AP-4573/19, rješavajući apelaciju Općine Kotor Varoš i Republike Srpske, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijele Općina Kotor Varoš i Republika Srpska protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 73 0 P 028605 19 Rev od 6. rujna 2019.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Općina Kotor Varoš i Republika Srpska (u daljnjem tekstu: prvoapelantica i drugoapelantica ili apelantice), koje zastupa Pravobraniteljstvo Republike Srpske - sjedište zamjenika Banja Luka, podnijele su 27. studenog 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 73 0 P 028605 19 Rev od 6. rujna 2019. godine.

2. Osporenom odlukom Vrhovnog suda djelimično je usvojena revizija apelantica i drugostupanjska presuda preinačena tako što je dosuđena naknada štete snižena na određeni novčani iznos, dok je u preostalom dijelu reviziju odbio.

3. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je tužitelj (I.M.) uslijed ratnih zbivanja (kolovoz 1995. godine) napustio svoju imovinu, a apelantice su nastavile raspolagati njegovom imovinom tako što su je davale na privremeno korištenje izbjegličkim obiteljima. Dalje je naveo da je drugoapelantica tijekom ožujka i travnja 2000. godine uvela tužitelja u posjed imovine koja, koja je zatečena u devastiranom stanju i bez pretežnog dijela pokretnih stvari. Na osnovnu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je zaključio da je obveza apelantica bila zaštititi napuštenu imovinu tužitelja, a kako to nisu učinile odgovorne su tužitelju za nastalu štetu na osnovu čl. 172. st. 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Zbog odsustva objektivnih dokaza na osnovu kojih se može utvrditi visina štete nastale oštećenjem i uništenjem imovine tužitelja, prvostupanjski sud je primjenom čl. 127. Zakona o parničnom postupku, po slobodnoj ocjeni obavezao apelantice da tužitelju solidarno naknade štetu u određenom novčanom iznosu. Nasuprot tome, drugostupanjski sud je visinu štete utvrdio na osnovu nalaza i mišljenja vještaka građevinske mašinske i ekonomske struke. U pogledu toga, Vrhovni sud je naveo da su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kod odlučivanja o odgovornosti apelantica za naknadu predmetne štete. Naime, naveo je da je čl. 30. Zakona o izbjeglicama bilo propisano da predaju dodijeljenog stambenog prostora ili objekta na privremeno korištenje vrši Komisija za izbeglice putem zapisnika u kome se vrši popis odnosno identifikacija nepokretnih i pokretnih stvari, uz izdavanje odgovarajuće potvrde, a prestankom potrebe za korištenje i objekata, ta Komisija na bazi navedenog zapisnika utvrđuje sve eventualne nedostatke ili pričinjenu štetu koju je korisnik dužan nadoknaditi. Iz navedenog slijedi da su apelantice bile obavezne da sačine zapisnike u kojima bi bilo evidentirano stanje imovine tužitelja koja se dodjeljuje trećim osobama pa da na ovaj način na te osobe „prenesu“ odgovornost za štetu prouzročenu na toj imovini. Međutim, iz stanja spisa prositiče da apelantice osim sačinjavanja prvobitnog zapisnika od 25. kolovoza 1995. godine i zapisnika od 11. rujna 1998. godine, te zapisnika o vraćanju tužitelja u posjed, nisu kod svakog uvođenja u posjed privremenih korisnika ili iseljenja bespravnih korisnika sačinjavale zapisnike sa opisom stanja objekta i pokretnih stvari, pa zbog propusta apelantica nije moguće utvrditi jesu li i u kojem opsegu korisnici tužiteljevih nekretnina pričinili materijalnu štetu (na koji način bi se apelantice ekskulpirale za štetu koju je pretrpio tužitelj). Vrhovni sud istakao da je takvo pravno shvaćanje je izraženo u odluci Ustavnog suda BiH broj AP-302/13 od 20. travnja 2016. godine. Također, naveo je da je tužitelj za štetu na imovini u Šibovima saznao 17. ožujka 2000. godine, a za imovinu u Kotor Varošu 3. travnja 2000. godine, kada mu je vraćena u posjed, a od tada do podnošenja tužbe (17. ožujka 2003.godine) nije protekao subjektivni trogodišnji rok zastare (član 376. st. i. ZOO). Budući da apelantice odgovaraju samo za onu štetu na imovini tužitelja koja je nastala u periodu od kolovoza 1995. godine do uvođenja u posjed, Vrhovni sud je istakao da su nalazi i mišljenja vještaka građevinske, mašinske i ekonomske struke prihvatljivi samo u dijelu u kojem se baziraju na ranije navedenim zapisnicima s obzirom da nije bilo osnova da se tužitelju dosudi naknada štete i za one stvari koje nisu obuhvaćene tim zapisnicima. Dakle, drugostupanjski sud je bio dužan uzeti u obzir i odredbu člana 127. ZPP, jer zaista nije bilo moguće objektivno utvrditi količinu, kvalitet i starost stvari kojih više nema.

Apelacioni navodi

4. Apelantice su se pozvale na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantice, u suštini, smatraju da je sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno i procesno pravo.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao sudionici sudskih postupaka, ne uživaju prava iz Europske konvencije, ali da uživaju garancije prava napravičan postupak i prava na imovinu iz članka II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. veljače 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 19/04, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na ustavno pravo na pravično suđenje i prava na imovinu iz članka II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelantice pozvale u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporenom predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud, nasuprot navodima apelantica, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelantice nisu ponudile relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvale, osim što su nezadovoljne rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantica u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvale, odnosno ništa što ukazuje da apelantice imaju „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4573/19 (Općina Kotor Varoš i Republika… | Sudska praksa | Aktio