Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4639/19 (E. Š. i drugi)
Odluka donesena 08. 04. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4639/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. travnja 2020. godine, u predmetu broj AP-4639/19, rješavajući apelaciju Ediba Šiljka i drugih, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Edib Šiljak, Asim Selman, Šaban Šiljak, Smajil Šiljak, Čazim Alibegović, Asim Kasumović, Rasim Jusić, Derviš Luković, Bedib Šiljak, Adem Husanović, Nezir Muratović, Ismet Muratović i Hilmija Arnautović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 51 0 Rs 065647 17 Rev od 10. rujna 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Edib Šiljak, Asim Selman, Šaban Šiljak, Smajil Šiljak, Čazim Alibegović, Asim Kasumović, Rasim Jusić, Derviš Luković, Bedib Šiljak, Adem Husanović, Nezir Muratović, Ismet Muratović i Hilmija Arnautović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Han Bile, koje zastupa Zajednički odvjetnički ured Armina Gičević-Zukić i Amer Gičević iz Zenice, podnijeli su 2. prosinca 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 51 0 Rs 065647 17 Rev od 10. rujna 2019. godine.
2. Osporenom odlukom Vrhovnog suda, revizija tuženog (JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo, Z.D. Rudnik mrkog uglja „Abid Lolić“ d.o.o. Travnik – Bila) je djelimično usvojena i obje nižestupanjske presude su preinačene u dijelu odluke o isplati razlike plaće i uplati doprinosa za mirovinsko i invalidsko osiguranje, tako što je tužbeni zahtjev u tom dijelu odbijen.
3. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je predmet spora zahtjev apelanata za isplatu razlike plaće za period od kolovoza 2009. godine, pa do odlaska u mirovinu svakog apelanta pojedinačno (do kraja 2011. godine). Međutim, Vrhovni sud je istakao da je tuženi osnovano osporio primjenu Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: OKU) za isplatu osnovne plaće, jer je tim kolektivnim ugovorom propisan isključivo načelni okvir za uređenje pitanja visine i načina ostvarivanja plaća i naknada iz radnog odnosa, a ne sadrži parametre za obračun osnovne plaće zaposlenika u oblasti rudarstva, niti bilo koje druge grane djelatnosti. S tim u vezi je Vrhovni sud je ukazao da je razlika plaće dosuđena u skladu sa nalazom vještaka financijske struke koji je koeficijent za obračun osnovne plaće koristio iz platne liste, a osnovicu iz OKU, na koji način je drugostupanjski sud nepravilno primijenio materijalno pravo. Naime, obračun plaća takvom kombinacijom parametara nije moguć i u suprotnosti je sa čl. 23. Kolektivnog ugovora o pravima i obavezana poslodavaca i zaposlenika u oblasti rudarstva u Federaciji Bosne i Hercegovine ((u daljnjem tekstu: GKU) kojim je određeno da za obavljeni rad zaposlenom kod poslodavca pripada mjesečna plaća, te ostala primanja u skladu sa zakonom, ovim Ugovorom, pravilnikom i Ugovorom o radu) u vezi sa čl. 68. Zakona o radu (kojim je određeno da plaće zaposlenika utvrđuju kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu) i čl. 3. st. 3 OKU (kojim je određeno da ako je neko pravo iz radnog odnosa različito utvrđeno ovim kolektivnim ugovorom, kolektivnim ugovorom na nivou kantona, kolektivnim ugovorom za područje djelatnosti, pravilnikom o radu, ugovorom o radu ili zakonom, primjenjuje se za zaposlenika najpovoljnije pravo, osim u slučaju iz čl. 8. st. 3. OKU). Nadalje, naveo je da nije osvnovan ni zahtjev apelanata za isplatu razlike plaća po odredbama GKU po kojem je vještak ekonomske struke obračunao razliku plaće u II. varijanti, iz razloga što GKU ne sadrži sve potrebne parametre za obračun osnovne plaće. Naime, tuženi kao poslodavac je uz suglasnost sindikata bio dužan pravilnikom o radu, rangiranjem radnih mjesta u platne razrede i sistematizacijom radnih mjesta utvrditi koeficijent složenosti svakog radnog mjesta u omjeru od 1 do 4, kako je to propisano čl. 26. GKU, međutim, apelanti nisu dokazali da je na takav način utvrđen koeficijent njihovog radnog mjesta. Konačno, kod III. varijante nalaza vještaka Vrhovni sud je naveo da je u utuženom periodu apelantima isplaćivana plaća po Pravilniku o radu i plaćama tuženog od 2007. godine i da po toj varijanti nema utvrđenih razlika plaća, iz čega proističe da je drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je dosudio apelantima razliku plaće po OKU, te slijedom toga i doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje.
Apelacioni navodi
4. Apelanti su se pozvali na povredu prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelanti, u suštini, smatraju da je redovni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud, nasuprot navodima apelanata, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na imovinu, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević