Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-320/19 (J. K.)

Odluka donesena 26. 03. 2020.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-320/19

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

26. 03. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević i potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 26. marta 2020. godine, u predmetu broj AP-320/19, rješavajući zahtjev Jasminke Kapo za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Jasminke Kapo za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Jasminka Kapo (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banja Luke, podnijela je 21. januara 2019. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 243546 18 Gž od 11. decembra 2018. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 243546 16 P od 5. aprila 2018. godine.

2. Apelantica je 6. marta 2020. godine podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje rješenja Osnovnog suda broj 71 0 I 321827 20 I od 24. februara 2020. godine.

3. Grad Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužilac) je 5. avgusta 2016. godine podnio tužbu protiv apelantice, radi predaje stana preciznije označenog u izreci prvostepene presude.

4. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 243546 16 P od 5. aprila 2018. godine naloženo je apelantici da sa članovima porodičnog domaćinstva i stvarima, kao i trećim licima iseli iz stana preciznije označenog u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetni stan), te isti preda tužiocu, slobodan od lica i stvari u roku od 30 dana od dana dostavljanja presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Apelantica je obavezana da tužiocu na ime troškova postupka isplati iznos 2.250,00 KM, dok je odbijen zahtjev tužioca za isplatu troškova postupka preko dosuđenog iznosa, kao neosnovan.

5. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je na temelju provedenih dokaza nesporno utvrđeno da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu bio otac apelanticinog supruga Kasim Kapo, te da mu je rješenjem Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica – Odsjek Banja Luka (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) od 15. maja 2003. godine vraćen u posjed predmetni stan, u skladu sa odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene). Također prema utvrđenju Osnovnog suda, nosilac stanarskog prava Kasim Kapo je, nakon vraćanja predmetnog stana u posjed, nastavio živjeti u Švedskoj, a u stan su uselili apelanticin suprug Elvir Kapo (sin Kasima Kapo) i apelantica sa njihovih troje djece. Utvrđeno je da apelantica i njen suprug nisu imali prijavljeno prebivališe na adresi predmetnog stana prije 30. aprila 1991. godine, odnosno da nisu stanovali u zajedničkom domaćinstvu sa ocem apelanticinog supruga kao nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, prije nego što je on stan napustio zbog rata i posljedica ratne opasnosti. Također utvrđeno je da se apelanticin suprug Elvir Kapo prijavio na adresu predmetnog stana 2010. godine, da je njegov otac umro 15. jula 2012. godine u Švedskoj, te da je 28. marta 2014. godine u Banja Luci, umro i suprug apelantice Elvir Kapo. Nadalje, utvrđeno je da je nakon smrti supruga, apelantica podnijela tužiocu kao nosiocu prava raspolaganja na predmetnom stanu, zahtjev za zaključenje Ugovora o zakupu predmetnog stana, te da je ovaj zahtjev tužene odbijen odlukom Gradonačelnika Grada Banja Luka broj 05-372- 209/2009 od 16. januara 2015. godine.

6. Cijeneći utvrđeno činjenično stanje, kao i nespornu činjenicu da apelantica i njen pokojni suprug nikada nisu živjeli u zajedničkom porodičnom domaćinstvu sa nosiocem stanarskog prava na predmetnom stanu, Osnovni sud je zaključio da apelantica nema svojstvo člana porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava Kapo Kasima. Također, imajući u vidu da nosilac stanarskog prava Kasim Kapo za života nije zaključio Ugovor o otkupu predmetnog stana i da je njegovo stanarsko pravo na predmetnom stanu prestalo smrću 15. jula 2012. godine, te cijeneći da apelantica kao korisnica predmetnog stana, nije nije živjela sa nosiocem stanarskog prava na predmetnom stanu, Osnovni sud je zaključio da se apelantica ne smatra članom porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, te da je apelantica bespravni korisnik predmetnog stana. Stoga, Osnovni sud je udovoljio tužbenom zahtjevu tužioca, shodno odredbama člana 30. stav 7. Zakona o stambenim odnsima (u daljnjem tekstu: ZOSO).

7. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 243546 18 Gž od 11. decembra 2018. godine, žalba apelantice je djelimično uvažena, prvostepena presuda u dijelu kojim je udovoljeno zahtjevu tužioca za naknadu troškova parničnog postupka preinačena, tako što je apelantica obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 750,00 KM, umjesto iznosa od 2.250,00 KM. U ostalom dijelu žalba apelantice je odbijena i prvostepena presuda u preostalom dijelu kojom je udovoljeno tužbenom zahtjevu tužioca, potvrđena. U obrazloženju presude Okružni sud je ukazao da su za odluku o predmetnom tužbenom zahtjevu tužioca, relevantne odredbe Zakona o privatizaciji državnih stanova (u daljem tekstu: ZPDS), odredbe ZOSO, te odredbe Zakona o stvarnim pravima. Imajući u vidu da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizilazi da se apelantica sa porodicom uselila u predmetni stan po odobrenju nosioca stanarskog prava, da nosilac stanarskog prava nije za vrijeme života otkupio predmetni stan i da je njegovo stanarsko pravo prestalo smrću, te da apelantica sa porodicom nije stanovala u predmetnom stanu zajedno sa nosiocem stanarskog prava, Okružni sud je zaključio da se apelantica kao korisnik predmetnog stana ne smatra članom porodičnog domaćinstva ranijeg nosioca stanarskog prava u smislu odredbe člana 5. stav 2. ZPDS. Također cijeneći da je apelantica u smislu odredbe člana 22. stav 2. ZSO podnijela tužiocu kao nosiocu prava raspolaganja na predmenom stanu, zahtjev za prenos stanarskog prava, a koji zahtjev je tužilac odbio, Okružni sud je zaključio da je prvostepena presuda pravilna i zakonita, jer po mišljenju tog suda, u konkretnom slučaju nesporno je utvrđeno da je apelantica nastavila koristi predmetni stan nakon smrti nosioca stanarskog prava i da nema svojstvo člana porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava (član 5. stav 2. ZPDS), te da nema pravo na nužni smještaj shodno odredbama člana 22. stav 4. ZOSO.

8. Apelantica smatra da su joj osporenim presudama povrijeđena prava iz čl. II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. i 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenih prava apelantica vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelantica je prezentirala hronologiju postupanja redovnih sudova u predmetnoj pravnoj stvari, navodeći da je tokom postupka nesporno dokazano da je smrću oca apelanticinog supruga prestalo stanarsko pravo na predmetnom stanu, te da su se u konkretnom slučaju stekle zakonske pretpostavke u pogledu „sticanja statusa konosnika stana nakon smrti nosioca stanarskog prava na državnom stanu na kojem ne postoji stanarsko pravo“.

9. U pogledu zahtjeva za donošenje privremene mjere apelantica je navela da je Osnovni sud odlučujući o prijedlogu tužioca za izvršenje pravosnažne presude Osnovnog suda od 5. aprila 2018. godine, donio rješenje o izvršenju od 24. februara 2020. godine kojim je naloženo apelantici da tužiocu predmetni stan preda u posjed, te da je apelantica protiv navedenog rješenja izjavila prigovor Osnovnom sudu. Također navodi da se kao povratnik uselila u predmetni stan sa svojim pokojnim suprugom, te da ne raspolaže nekretninama u koje bi se iselila do donošenja odluke Ustavnog suda o apelaciji. Kako smatra da su osporenim odlukama prekršena njena prava na koja ukazuju u svojoj apelaciji predlaže da „Ustavni sud usvoji zahtjev za donošnje privremene mjere kojom se „Nalaže Osnovnom sudu da ne provodi postupak izvršenja rješenja o izvršenju broj 71 0 I 321827 20 I od 24. februara 2020. godine, do donošenja odluke o apelacji“.

10. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

11. Razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu se analogno primjeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, slijedi da apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

12. Ustavni sud ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera. U tom kontekstu Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na „pristup sudu“ što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelantica svoj zahtjev za donošenje privremene mjere zasniva na tvrdnjama koje se tiču meritornog odlučivanja o podnesenoj apelaciji, što u okolnostima konkretnog slučaja ne može predstavljati dovoljan osnov i razlog da bi Ustavni sud donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnog suda po odluci koja je i izvršna.

13. Dakle, Ustavni sud ukazuje da apelantica ne nudi nikakve razloge i dokaze zbog kojih bih trebalo donijeti privremenu mjeru kojom bi se spriječile eventualne nenadoknadive štetne posljedice koje su u suprotnosti sa zakonitim ciljem, odnosno koji bi ukazivali da je donošenje privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenje postupka kako to propisuje člana 64. stav 1. Pravila Postupka. Ovo posebno, imajući u vidu da se iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu, kao i iz navoda apelantice može zaključiti da u predmetnom izvršnom postupku nije odlučeno o prigovoru apelantice protiv rješenja Osnovnog suda o izvršenju od 22. februara 2020. godine, a što se u smislu člana 64. stav 5. Pravila Ustavnog suda pojavljuje kao preduvjet odlučivanja o zahtjevu za donošenje privremene mjere. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra zahtjev apelantice za donošenje privremene mjere neosnovanim.

14. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

15. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-320/19 (J. K.) | Sudska praksa | Aktio