Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5014/19 (J. R.)
Odluka donesena 08. 04. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5014/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. travnja 2020. godine, u predmetu broj AP-5014/19, rješavajući apelaciju koju je podnijela Jelena Radić, na osnovi članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Jelena Radić protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 46 0 Rs 043566 19 Rev od 6. kolovoza 2019. godine i Presude Kantonalnoga suda u Novome Travniku broj 46 0 Rs 043566 18 Rsž 3 od 21. veljače 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Jelena Radić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bugojna, koju zastupa Dijana Hadžijusufović odvjetnica iz Bugojna, podnijela je 26. prosinca 2019. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 46 0 Rs 043566 19 Rev od 6. kolovoza 2019. godine i Presude Kantonalnoga suda u Novome Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 46 0 Rs 043566 18 Rsž 3 od 21. veljače 2019. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 3. siječnja 2020. godine.
2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnoga suda, odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se utvrdi da je trpjela mobing na radu od prvotuženice (JU Dom zdravlja Gornji Vakuf/Uskoplje), od strane drugotuženika E.Z., ravnatelja prvotuženice, koji se ponašao diskriminirajuće prema apelantici, u odnosu na druge uposlenike prvotuženice, na način: tako što je drugotuženik u određenome razdoblju u više navrata zaključavao ordinaciju u kojoj je radila apelantica, kao specijalista obiteljske medicine, i onemogućio joj pristup i rad u njoj, a u tomu razdoblju primoravao apelanticu da cijelo radno vrijeme radi u ordinaciji koja je po svojoj naravi služila kao ordinacija hitne pomoći; nadalje tako što je apelantici zabranio izdavanje i korištenje liječničkih recepata, te zbog toga nije mogla raditi kao ljekar, što je u istomu razdoblju kada je apelantica bila na poslu onemogućavao ju u obavljanju liječničke djelatnosti i pregleda na način što je izdao nalog da će u njezino ime preglede obavljati liječnik T.K., te da se njemu pacijenti upućuju; nadalje tako što je apelantici zabranio usmenu komunikaciju sa ravnateljem prvotuženice i primoravao ju da se istomu obraća pismenim putem – putem pošte, i to u rukopisu, što nije tražio od drugih ljekara niti uposlenika.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud istakao da je neprihvatljiv prigovor apelantice da je drugostupanjski sud pogrešno cijenio provedene dokaze, iskaze svjedoka i parničnih stranaka kao i materijalne dokaze, suprotno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Vrhovni sud je istakao da je radi pravilnoga utvrđenja činjeničnoga stanja drugostupanjski sud sukladno odredbi čl. 217. ZPP zakazao raspravu pred drugostupanjskim sudom, ponovno izveo već izvedene dokaze i utvrdio činjenice i pravne zaključke suprotne zaključcima prvostupanjskoga suda (koji je usvojio tužbeni zahtjev apelantice) na kojima je utemeljio svoju odluku o odbijanju tužbenoga zahtjeva apelantice. U pogledu relevantnih činjeničnih utvrđenja drugostupanjskoga suda, Vrhovni je sud istakao da je apelantica, kao zaposlenica prvotuženice bila u radnome odnosu na temelju ugovoru o radu na neodređeno vrijeme od 18. svibnja 2006. godine, kada je došlo do spajanja dva doma zdravlja u jednu ustanovu. Nadalje, Vrhovni je sud istakao da je apelantica radila u ordinaciji br. 8 na katu doma zdravlja, te da je odlukom drugotuženika bila raspoređena na rad u ambulanti na Paloču, odakle se samoinicijativno vratila 15. rujna 2015. godine i počela ponovno raditi u ordinaciji br. 8. Nadalje, Vrhovni je sud naveo da je drugotuženik zbog samovoljnoga ponašanja i nepoštivanja radnih obveza, radnog vremena i odluka ravnatelja, protiv apelantice vodio disciplinske postupke. Vrhovni je sud naveo da je odluka o otkazu ugovora o radu poništena u sudskome postupku, apelantica vraćena na posao, da bi potom 31. prosinca 2015. godine raskinula ugovor o radu sa prvotuženicom. Vrhovni je sud naveo da je drugotuženik pismeno dana 16. srpnja 2013. godine obavijestio apelanticu da ne može boraviti u ordinaciji na katu, nego u ordinaciji br. 1, kako bi mogla biti na raspolaganju pacijentima i da će ordinacija na katu biti zaključana. Vrhovni sud je naveo da je ne prihvaćajući odluku ravnatelja apelantica nasilno odlazila na kat u ordinaciju br. 8, zbog čega je ordinacija zaključana. Vrhovni je sud naveo da su u ordinaciji br. 1 radili liječnici opće prakse, liječnici za vrijeme dežura i u drugoj smjeni, te da su pored apelantice kao liječnici specijalisti radili i drugi liječnici, kao i liječnik specijalista T.K., koji ima ordinaciju na katu, a po potrebi je bio raspoređen i u ordinaciji br. 1. Vrhovni je sud naveo da je na temelju iskaza ovoga svjedoka (T.K.) utvrđeno da je apelantica dobivala radne zadatke u okviru struke i obrazovanja, da joj nije uskraćena naobrazba i da je dok je radila u domu zdravlja završila još jedan fakultet. Vrhovni je sud naveo da je člankom 4. st. 3. Zakona o zabrani diskriminacije propisano da je mobing svaki oblik netjelesnoga uznemiravanja na radnomu mjestu, koji podrazumijeva ponavljanje radnji koje imaju ponižavajući efekt na žrtvu, čija je svrha ili posljedica degradacija radnih uvjeta ili profesionalnoga statusa zaposlenika. Vrhovni je sud istakao da je pravilno drugostupanjski sud primijenio materijalno pravo, navedenu odredbu Zakona o zabrani diskriminacije, kada je zaključio da radnje koje je drugotuženik poduzimao prema apelantici nemaju ponižavajući efekt i da njihova svrha ili posljedica nije bila degradacija radnih uvjeta apelantice ili njenoga profesionalnoga statusa. Vrhovni je sud istakao da se i po mišljenju ovoga suda ne mogu smatrati mobingom aktivnosti poslodavca koje su opravdane zbog efikasnijeg organiziranja posla ili unaprjeđenja radne discipline. Vrhovni sud je istakao da su se postupci tuženika u konkretnomu slučaju kretali u okviru njegovih zakonskih ovlaštenja, a ne u cilju ugrožavanja radnoga mjesta apelantice ili radi ostvarenja za nju neprijateljske, ponižavajuće ili uvredljive radne sredine. Vrhovni sud je istakao da poduzete aktivnosti ravnatelja, premještaj apelantice u drugu ordinaciju, ne mogu se tretirati kao aktivnosti usmjerene na izoliranje žrtve, nego kao radnje u okviru ovlaštenja ravnatelja prouzročene ponašanjem apelantice, a sve radi učinkovitije organizacije posla ili unaprjeđenja radne discipline.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo kada su u cijelosti odbili njezin tužbeni zahtjev u kojemu je tražila da se utvrdi da je trpjela mobing na radu. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr. pravo na slobodu i sigurnost, pravo na poštovanje privatnoga i obiteljskoga života, pravo na učinkovit pravni lijek itd.), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih zasnovala na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenome činjeničnome stanju i pogrešnoj primjeni materijalnoga i procesnoga prava.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelantica nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovi činjenica konkretnoga predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud i Kantonalni sud u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom, dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njezine tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević