Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4989/19 (M. Đ. i drugi)

Odluka donesena 08. 04. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4989/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 04. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. aprila 2020. godine, u predmetu broj AP-4989/19, rješavajući apelacije Milenka Đurića i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Milenko Đurić, Ivo Brašnić, Dženan Hodžić Mehić, Ružica Ćulap i Zlatko Blažević protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 Rs 044329 18 Rsž od 9. marta 2018. godine;

Nedim Osmanović, Sejfulah Imamović, Fuad Mehmedović, Zijad Kulić, Vesna Mišić i Goran Gavrić protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 196651 16 Rsž od 28. septembra 2018. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-4989/19

1. Milenko Đurić, Ivo Brašnić, Dženan Hodžić Mehić, Ružica Ćulap i Zlatko Blažević (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Edin Hodžić advokat iz Tuzle, podnijeli su 27. decembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 25 0 Rs 044329 18 Rsž od 9. marta 2018. godine.

2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-2674/18 od 6. juna 2018. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju su apelanti podnijeli protiv navedene presude Kantonalnog suda jer je pred Vrhovnim sudom Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) bio u toku postupak po reviziji koju su apelanti podnijeli protiv presude Kantonalnog suda od 9. marta 2018. godine. Imajući u vidu da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 25 0 Rs 044329 18 Rev od 19. septembra 2019. godine revizija apelanata odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

3. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, obavezana je tužena (Federacija BiH, Sudska policija Federacije BiH) da apelantima isplati određene iznose na ime neisplaćenih naknada-dnevnica za službena putovanja, neisplaćenog dijela plate za minuli rad, dok su odbijeni kao neosnovani tužbeni zahtjevi apelanata za uplatu neisplaćenog dijela plate, pripadajućih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje na ime manje obračunate i isplaćene plate, naknade za topli obrok u određenom dijelu, naknade za korištenje godišnjeg odmora, te naknade na ime neisplaćene naknada-dnevnica za službena putovanja u određenom dijelu. Takođe, obavezana je tužena da apelantima nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.

4. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud zaključio da je u dijelu spornog perioda pravni odnos između radnika sudske policije bio regulisan Zakonom o platama i naknadama u organima vlasti Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o platama i naknadama) kojim je propisan način utvrđivanja osnovice za obračun plate, dok je u preostalom utuženom dijelu na snazi bio Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH, odnosno Kolektivni ugovor o izmjenama kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH čijim je odredbama propisan način obračuna osnovne plate službenika. Kantonalni sud je naveo da se plata službenika utvrđuje prema parametrima iz Zakona o platama i naknadama, a odredbama Opšteg kolektivnog ugovora (u daljnjem tekstu: OKU) se zaposlenicima samo garantuje plata koja ne može biti manja od najniže koju predviđa OKU. Budući da odredbama OKU-a nije uređena plata službenika sudske policije, Kantonalni sud je naveo da se ne može primijeniti načelo povoljnijeg prava. Konačno, Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud zaključio da se na obračun plata radnika sudske policije primjenjuje Zakon o platama i naknadama kao lex specialis, imajući u vidu da je takvo pravno shvatanje iznio i Vrhovni sud na svojoj sjednici građanskog odjeljenja održanoj dana 17. marta 2017. godine u odluci broj 65 0 Rs 539250 16 Spp. Takođe, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, u skladu sa odredbama člana 386. stav (2) i člana 396. st. (1) i (2) Zakona o parničnom postupku, pravilno zaključio da su prema konačno opredijeljenom tužbenom zahtjevu apelanti uspjeli u sporu u određenom postotku.

2. AP-4990/19

5. Nedim Osmanović, Sejfulah Imamović, Fuad Mehmedović, Zijad Kulić, Vesna Mišić i Goran Gavrić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Edin Hodžić advokat iz Tuzle, podnijeli su 27. decembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Rs 196651 16 Rsž od 28. septembra 2018. godine.

6. Ustavni sud konstatuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-6975/18 od 10. januara 2019. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju su apelanti podnijeli protiv navedene presude Kantonalnog suda jer je pred Vrhovnim sudom Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) bio u toku postupak po reviziji koju su apelanti podnijeli protiv presude Kantonalnog suda od 28. septembra 2018. godine. Imajući u vidu da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 32 0 Rs 196651 18 Rev od 15. oktobra 2019. godine revizija apelanata odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

7. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata da se obaveže tuženi (Tuzlanski kanton) da na ime duga zbog manje isplaćenog dodatka za obavljanje poslova sa posebnim ovlašćenjima i uslovima rada apelantima isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da im nadoknadi troškove postupka.

8. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da među strankama nije sporna činjenica da su apelanti uposlenici Ministarstva unutrašnjih poslova Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: MUP TK) i da su raspoređeni na radno mjesto inspektora za zaštitu od požara, niti je sporno da je apelantima tuženi isplaćivao položajni dodatak u visini od 20% na osnovnu platu, nego je sporno da li apelantima pripada potraživana naknada od još 10% od osnovne plate, a u skladu sa odredbama člana 114. Zakona o zaštiti od požara i vatrogastva Federacije BiH. Navedenim odredbama propisano je da zbog posebnih uslova rada, težine i prirode posla i odgovornosti za obavljanje poslova vatrogastva, visina sredstava za plate, između ostalih, i federalnih inspektora, određuje se kao za državne službenike i namještenike, uvećana za 30%. Kantonalni sud je naveo da se citirani federalni propis odnosi na kantonalne inspektore za zaštitu od požara u Kantonalnim upravama civilne zaštite, dok su apelanti uposlenici MUP-a TK, a ne uposlenici Kantonalne inspekcije Kantonalne uprave civilne zaštite, te je pravilno tuženi apelantima isplaćivao dodatak na platu u iznosu od 20%.

Spajanje predmeta

9. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4989/19.

10. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

11. U navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnim apelacijama, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

15. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su kantonalni sudovi u obrazloženjima odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4989/19 (M. Đ. i drugi) | Sudska praksa | Aktio