Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-627/20 (S. S. i M.S.)
Odluka donesena 08. 04. 2020.
- Povreda
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Krivični postupak
- Kontradiktornost
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Pritvor
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-627/20
Apelacija
Odluka o meritumu
08. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-627/20, rješavajući apelaciju Slobodana Samardžije i M. S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 8. aprila 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Slobodana Samardžije i M. S..
Utvrđuje se povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na rješenja Općinskog suda u Zenici br. 43 0 K 180921 20 Kv od 27. januara 2020. godine i 43 0 K 180921 20 Kpp od 24. januara 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Slobodan Samardžija (u daljnjem tekstu: apelant Samardžija) iz Sokolca, kojeg zastupa Nina Kisić, advokatica iz Sarajeva, podnio je 18. februara 2020. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) br. 43 0 K 180921 20 Kv od 27. januara 2020. godine i 43 0 K 180921 20 Kpp od 24. januara 2020. godine. Apelacija je registrovana pod brojem AP-627/20.
2. M.S. iz Kotor Varoša (u daljnjem tekstu: apelant M.S.), kojeg zastupa Goran Dragović, advokat iz Sarajeva, podnio je 18. februara 2020. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Općinskog suda br. 43 0 K 180921 20 Kv od 27. januara 2020. godine i 43 0 K 180921 20 Kpp od 24. januara 2020. godine. Apelacija je registrovana pod brojem AP-628/20.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-627/20.
4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda, te Kantonalnog tužilaštva u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 26. februara 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
5. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Općinski sud je rješenjem broj 43 0 K 180921 20 Kpp od 24. januara 2020. godine apelantima odredio pritvor u trajanju od mjesec dana (od 22. januara do 22. februara 2020. godine). Obojici apelanta pritvor je određen zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili produženo krivično djelo teška krađa iz člana 287. stav 1. tačka a) Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), apelant Samardžija u vezi sa članom 33. KZ FBiH, a apelant M.S. u vezi sa članom 55. KZ FBiH, a iz razloga propisanih članom 146. stav 1. tač. b) i c) Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH).
8. Iz obrazloženja rješenja proizilazi da je apelantima stavljeno na teret da su, uz prethodni dogovor i zajedničkim radnjama, u dužem vremenskom periodu otuđili veći broj motornih vozila na način da je apelant M.S. sa njemu poznatim licima na opisani način otuđivao motorna vozila koja su prebacivana u Kanton Sarajevo radi prodaje, te da je putem apelanta Samardžije otuđena vozila prebacivao u Republiku Srpsku, gdje su ista rastavljana i dijelovi prodavani njima poznatim licima.
9. Općinski sud je zaključak o postojanju osnovane sumnje zasnovao na: Izvještaju o počinjenju krivičnog djela i izvršiocima sačinjene od FMUP od 23. januara 2020. godine, potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta koja se odnosi na apelanta M.S., zapisniku o saslušanju svjedoka-oštećenih, zapisniku o uviđaju, potvrdama o privremenom oduzimanju predmeta (mobilnih telefona) od oba apelanta, te potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta (otuđenog automobila) od apelanta M.S.
10. Nadalje, iz obrazloženja rješenja proizilazi i da je 21/22. januara 2020. godine od apelanta M.S. oduzeto označeno otuđeno motorno vozilo na označenom parkingu u Sarajevu, a što proizilazi iz potvrde o privremenom oduzimanju predmeta koja se odnosi na apelanta M.S., pa je zaključeno da je isto dovezeno da bi bilo preuzeto od apelanta Samardžije. U prilog ovakvog zaključka Općinski sud se pozvao na naredbu o provođenju istrage, zapisnike o izvršenim uviđajima o počinjenim krađama priložene uz Izvještaj o počinjenju krivičnog djela, te zapisnik o saslušanju svjedoka oštećenog A.T..
11. Najzad, u prilog zaključka o postojanju osnovane sumnje Općinski sud je ukazao i na Izvode iz kaznene evidencije iz kojih proizilazi: da je apelant M.S. osuđivan 14 puta u vremenskom periodu od 2005. do 2018. godine, uglavnom zbog krivičnih djela teške krađe motornih vozila; da je apelant Samardžija presudom Općinskog suda u Sarajevu osuđivan zbog krivičnog djela teške krađe 2016. godine. Shodno navedenom zaključeno je da se radi o povratnicima.
12. Općinski sud je zaključio da su se stekli uslovi za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKP FBiH.
13. U prilog ovakvog zaključka ukazano je da je pred Kantonalnim tužilaštvom pri kraju istraga koja se vodi protiv apelanta Samardžije, te J.K. i Đ.T.. Apelant i navedena lica se terete da su sa NN licima tokom 2017. godine prikrivali vozila ukradena na području cijele BiH, a nakon toga ih u dijelovima prodavali. U ovom postupku apelantu Samardžiji je Općinski sud u Visokom odredio, te produžio pritvor. Nadalje, ukazano je da se radi o velikom broju vozila, te da je u ovu istragu uključen i Interpol. S obzirom da se u ovoj istrazi kao i u predmetnoj istrazi pojavljuju NN osobe, da je veliki broj oštećenih osoba i evidentnih svjedoka, a uz napomenu da se oba apelanta u ovom postupku brane ćutnjom, zaključeno je da postoji osnovana bojazan da bi apelanti, za slučaj da budu pušteni na slobodu, ometali istragu uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače, da bi se eventualno mogli izmijeniti dokazni tragovi izvršenja krivičnog djela. Ovo posebno imajući u vidu da se radi o obimnoj i složenoj istrazi koja još uvijek nije okončana.
14. Općinski sud je u prilog naprijed navedenog cijenio i navod Kantonalnog tužilaštva da se osnovana sumnja u drugom predmetu zasniva i na iskazima saučesnika apelanta Samardžije (J.K. i Đ.T) a što dodatno ukazuje na osnovanu bojazan u pogledu onemogućavanja i prikrivanja dokaza. S obzirom da nije razjašnjena uloga apelanta sa ulogama J.K. i Đ.T. u izvršenju predmetnog krivičnog djela, prema stavu suda, apelanti ne bi imali prepreka da utiču na njihove iskaze a sve u cilju umanjenja svoje odgovornosti. Također, ukazano je da bi puštanjem na slobodu apelanti bili u mogućnosti da uklone nepronađene tragove i predmete iz ovog krivičnog postupka. Najzad, ukazano je i na stav Kantonalnog tužilaštva da su apelanti ispitani, da su im predočeni dokazi iz dosadašnjeg toka istrage, da su svjesni težine krivičnih djela koja im se stavljaju na teret i zaprijećene kazne, a zbog čega imaju interes da preduzimaju radnje radi umanjenjenja svoje krivične odgovornosti.
15. Općinski sud je zaključio i da su se stekli formalni i materijalni uslovi za određivanje pritvora apelantima iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP FBiH. S tim u vezi je ukazano da se radi o licima sklonim izvršenju krivičnih djela a što proizilazi iz izvoda iz kaznene evidencije prema kojim je apelant M.S. 14 puta osuđivan uglavnom zbog teških krađa motornih vozila, a apelant Samardžija presudom zbog teške krađe iz 2016. godine. Pored ove jedne osude, u odnosu na apelanta Samardžiju je ukazano i da se protiv njega vodi istraga u drugom predmetu za istovrsno krivično djelo. Prema stavu Općinskog suda apelanti su vršenjem krivičnih djela za koja se terete osiguravali sredstva za egzistenciju pa kako se radi o produženom krivičnom djelu i da su inkriminisane radnje preduzimane u dužem periodu, postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi puštanjem na slobodu nastavili sa vršenjem krivičnih djela.
16. Općinski sud je rješenjem broj 43 0 K 180921 20 Kv od 27. januara 2020. godine žalbe apelanata protiv rješenja o određivanju pritvora odbio kao neosnovane.
17. Žalbeni navodi oba apelanta da im je prekršeno pravo na odbranu i princip jednakosti stranaka u postupku ocijenjeni su kao neosnovani. S tim u vezi je ukazano da ne postoji zakonska obaveza da sud prije održavanja ročišta za određivanje pritvora osumnjičenim i njihovim braniocima uz prijedlog za određivanje pritvora dostavi i dokaze bitne za provjeru zakonitosti pritvora. Općinski sud je ukazao na član 61. stav 2. i član 145. ZKP BiH shodno kojim se prijedlog i dokazi dostavljaju sudu, a osumnjičenim se dostavlja samo prijedlog a ne i dokazi. U prilog navedenog ukazano je i na rješenje Suda BiH broj S1 2 K 022481 17 Kv od 28. februara 2017. godine i Odluku Ustavnog suda broj AP-1515/17 od 15. juna 2017. godine.
18. Neosnovanim su ocijenjeni i navodi apelanta da je osporeno rješenje zasnovano na nezakonitim dokazima tj. Izvještaju o počinjenju krivičnog djela. U vezi s tim je ukazano da je članom 11. ZKP FBiH određeno da su nezakoniti dokazi, pored ostalog i oni pribavljeni bitnim povredama odredaba ovog postupka. S obzirom da je podnošenje izvještaja o počinjenju krivičnog djela obaveza MUP u skladu sa članom 234. stav 5. ZKP FBiH, to znači da se radi o dokazu koji je upravo i nastao kao rezultat obaveze primjene ZKP.
19. Općinski sud se saglasio sa razlozima i obrazloženjima iz osporenog rješenja na kojim je zasnovan zaključak o postojanju osnovane sumnje tj. da su navedeni dokazi iz kojih proizilazi osnovana sumnja, te opisan način vršenja djela koja se apelantima stavljaju na teret.
20. Neosnovanim su ocijenjeni i žalbeni navodi apelanta da su izostali razlozi i obrazloženja u prilog zaključka o ispunjenosti posebnih uslova za određivanje pritvora.
21. Općinski sud je istakao da je Kantonalno tužilaštvo donijelo naredbu o provođenju istrage 24. januara 2020. godine protiv apelanta. Nadalje, ukazano je da je tužilaštvo u prijedlogu za određivanje pritvora navelo da se vodi kompleksna i složena istraga od 2017. godine protiv apelanta Samardžije, te J.K. i Đ.T., da je Općinski sud u Visokom donio odluku o određivanju i produženju pritvora apelantu, te da još uvijek nisu razjašnjene uloge apelanta sa J.K. i Đ.T.. Stoga, puštanjem na slobodu apelanti bi mogli uticati na njihove iskaze, te bi mogli ukloniti tragove i dokaze koji do sada nisu pronađeni.
22. Nadalje, Općinski sud je ukazao da je u osporenom rješenju ukazano da je apelant M.S. u periodu od 2005. godine do 2018. godine osuđivan 14 puta, uglavnom za teške krađe motornih vozila, a apelant Samardžija je kažnjavan 2016. godine za krivično djelo teška krađa. Nadalje, ukazano je da se apelanti teret da su od novembra 2019. godine do januara 2020. godine izvršili krađu devet vozila, te pokušali krađu označenog vozila, da su sva ova djela bila usmjerena na pribavljanje imovinske koristi, a da iz stanja spisa proizilazi da su apelanti nezaposleni i srednjeg i slabog imovnog stanja, pa da na taj način obezbjeđuju sredstva za egzistenciju. Najzad, ukazano je i na stav Vrhovnog suda FBiH iz rješenja broj 09 0 K 019600 14 Kž od 31. januara 2014. godine u prilog zaključka o opravdanosti određivanja pritvora iz navedenih razloga.
23. Konačno, s obzirom na razloge zbog kojih je određen pritvor apelantima, Općinski sud je istakao da i nije bilo mjesta određivanju mjera zabrane o kojim u prvostepenom postupku i nije odlučivano. S tim u vezi je ukazano da se pritvor može zamijeniti jemstvom ili mjerama zabrane samo kad se pritvor predlaže iz razloga propisanih članom 146. stav 1. tačka a) ZKP FBiH. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
24. Apelanti tvrde da su im osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine te iz člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
25. Naime, apelanti smatraju da zaključak o postojanju osnovane sumnje nije mogao biti zasnovan i na službenim zabilješkama i Izvještaju o počinjenju krivičnog djela koji je sačinio FMUP. Apelant Samardžija ističe da navedeni dokumenti nemaju karakter dokaza, pa da je neprihvatljivo obrazloženje suda s tim u vezi. Apelant M.S. smatra da se radi o nezakonitim dokazima na kojim nije mogao biti zasnovan zaključak o postojanju osnovane sumnje da je počini krivično djelo koje mu se stavlja na teret.
26. Nadalje, apelant Samardžija ističe da u osporenom prvostepenom rješenju nema niti jedne radnje u odnosu na koju se osnovano sumnjiči odnosno da se sud, odlučujući po njegovoj žalbi o ovom navodu uopšte nije izjasnio. Po njegovom mišljenju iz opisa radnji koje mu se stavljaju na teret (da je trebao kasnije preuzeti sa parkinga automobil oduzet od apelanta M.S.) ne proizilazi obilježje krivičnog djela zbog kog je u tužilaštvu, u svojstvu osumnjičenog, saslušan (teška krađa), pa da je potpuno neosnovan stav iz osporenih rješenja da se sumnjiči da je u označenom periodu počinio devet krađa i pokušao krađu označenog automobila.
27. Nadalje, oba apelanta ističu i da im je redovni sud uskratio pristup dokazima na kojim su zasnovane tvrdnje o postojanju osnovane sumnje. U vezi s tim je ukazano da tužilaštvo nije predložilo odnosno tražilo da se uskrati ili ograniči uvid u dokaze a u kom slučaju bi sud mogao donijeti odluku shodno članu 61. stav 2. ZKP FBiH. Posebno naglašavaju i da je pogrešno tumačen stav iz Odluke Ustavnog suda broj AP-1515/17 jer se radilo o situaciji kada je tužilaštvo zatražilo da dokazi ne budu predočeni i odbrani. Oba apelanta su neprihvatljivim ocijenila stav suda po njihovim žalbenim navodima u ovom dijelu prema kom „ne postoji zakonska obaveza suda da prije održavanja ročišta osumnjičenim i njihovim braniocima dostave i dokazi bitni za provjeru zakonitosti pritvora, jer se prema članu 61. stav 2. i članu 145. ZKP FBiH prijedlog i dokazi dostavljaju samo sudu a osumnjičenom se dostavlja samo prijedlog, dakle ne i dokazi“. Po njihovom mišljenju na ovaj način je povrijeđen princip jednakosti stranaka u postupku.
28. Prema mišljenju oba apelanta u osporenim rješenjima su izostali i valjani razlozi i obrazloženja u pogledu posebnih razloga za odrođivanije pritvora.
29. U odnosu na pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKP FBiH apelant Samardžija je istakao da je neprihvatljivo, nezakonito i neprimjereno zaključiti da postoji koluzijska opasnost jer se protiv njega vodi još jedna istraga pred Kantonalnim tužilaštvom koja je, navodno, pri kraju. U vezi s tim je pojasnio da se radi o predmetu koji se vodi pred drugim sudom–Općinskim sudom u Visokom. Nadalje, ističe da je tužilaštvo u prijedlogu za određivanje pritvora istaklo da je u ovom predmetu donijeto rješenje o produženju pritvora. Apelant tvrdi da je na ročištu za određivanje pritvora istakao da je Općinski sud u Visokom odbio prijedlog za produženje pritvora, da su mu određene mjere zabrane koje su ukinute jer tužilaštvo nije predložilo njihovo produženje. Nadalje, neprihvatljivim smatra i stav redovnog suda „da su mu predočeni dokazi iz dosadašnjeg toka istrage“ obzirom da je u postupku isticao da mu je uskraćen uvid u dokaze.
30. U odnosu na pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP FBiH apelant Samardžija je ukazao i da nikad prije nije kažnjavan, a posebno ne za izvršenje krivičnih djela za koja se sumnjiči u ovom postupku. Najzad, smatra i da samo spominjanje u osporenim rješenjima da se protiv njega vodi istraga i u drugom predmetu predstavlja kršenje pretpostavke nevinosti u oba postupka.
31. U odnosu na zaključak o ispunjenosti uslova iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP FBiH apelant M.S. smatra da on nije mogao biti zasnovan na konstataciji da se radi o produženom krivičnom djelu, da su inkriminisane radnje preduzimane u dužem vremenskom periodu, te da je vršenjem krivičnih djela osiguravao sredstva za život.
32. Oba apelanta ističu i da je redovni sud propustio da se uopšte izjasni o mjerama zabrane, te da je odlučujući o njihovim žalbi u ovom dijelu zauzeo nezakonit stav prema kom se „pritvor može zamijeniti jemstvom ili mjerama zabrane samo kad se pritvor predlaže iz razloga propisnih članom 146. stav 1. tačka a) ZKP FBiH, dok se pritvor ne može zamijeniti blažim mjerama ako se predlaže i određuje zbog ostalih razloga propisanih članom 146. ZKP FBiH. Apelant M.S. je još dodao i da je određivanje mjera zabrane bilo predloženo od strane branioca, a ne da je branilac, kako se to pogrešno navedeno, predložio puštanje na slobodu.
33. Najzad, oba apelanta su istakla da je ročište za određivanje pritvora započelo u 14.00 časova, da je okončano u 14.20 časova a da im je rješenje o određivanju pritvora dostavljeno u 15.00 časova. Apelanti smatraju da navedeno samo po sebi ne bi bilo sporno da osporeno rješenja ne sadrži brojne povrede njihovih prava i greške iz čega se vidi da se očigledno radi o unaprijed napisanom rješenju. Nadalje, apelanti su istakli i da je njihovom braniocu prijedlog za određivanje pritvora uručen na ročištu za određivanje pritvora a u prilog čega je predočen i zapisnik sa ovog ročišta.
b)Odgovor na apelaciju
34. Općinski sud je u odgovoru na apelacije ponovo ukazao na razloge i obrazloženja iz svojih rješenja u pogledu tvrdnji o povredi prava na odbranu, zakonitosti dokaza, te zaključka o postojanju osnovane sumnje i mjera zabrane. U prilog stava da ne postoji obaveza dostavljanja osumnjičenom i dokaza uz prijedlog za određivanje pritvora ukazano je i na stav Vrhovnog suda FBiH, te da iz pravilnog tumačenja člana 61. stav 1. ZKP FBiH proizilazi da je tužilaštvo to koje odlučuje da li će se omogućiti uvid u pribavljene dokaze. U prilog stava da se pritvor može zamijeniti jemstvom ili mjerama zabrane samo kada je pritvor određen iz razloga propisanih članom 146. stav 1. tačka a) ZKP FBiH ukazano je na stav Vrhovnog suda FBiH iz rješenja broj 03 0 K 015375 16 Kž 6 od 16. decembra 2016. godine. Općinski sud je dalje istakao da prihvata da je počinjena greška u odnosu na određivanje pritvora zbog koluzijske opasnosti, što je obrazloženo i otklonjeno u rješenju o produženju pritvora koje je dostavljeno uz odgovor na apelaciju. Međutim, prema stavu Općinskog suda postojao je uslov u odnosu na iteracijsku opasnost, a što je detaljno obrazloženo u svim rješenjima. Najzad, ukazano je i da pred ovim sudom nije iznesena tvrdnja da odbrana nije imala dovoljno vremena za pripremanje odbrane odnosno nije traženo dodatno vrijeme za pripremanje odbrane.
35. Kantonalno tužilaštvo je u odgovoru na apelacije istaklo da su osporena rješenja pravilna i zakonita, te da sadrže detaljno obrazloženje razloga zbog kojih je prijedlog za određivanje pritvora usvojen.
V.Relevantni propisi
36. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“, br. 35/03, 37/03 - ispravka, 56/03 - ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14).
37. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Član 7.
Pravo na odbranu (1) Osumnjičeni odnosno optuženi ima pravo da brani se sam ili uz stručnu pomoć branioca koga sam izabere.
(...)
(3) Osumnjičenom odnosno optuženom se mora obezbijediti dovoljno vremena za pripremanje odbrane.
Član 61.
Pravo branioca da pregleda spise i dokumentaciju (1) U toku istrage, branilac ima pravo da razmatra spise i razgleda pribavljene predmete koji idu u korist osumnjičenom. Ovo pravo se braniocu može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage.
(2) Izuzetno od stava (1) ovog člana, tužitelj će istovremeno sa prijedlogom za određivanje pritvora sudiji za prethodni postupak, odnosno sudiji za prethodno saslušanje dostaviti i dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora i radi obavještavanja branitelja.
(3) Poslije podizanja optužnice "osumnjičeni, odnosno optuženi i branitelj imaju" pravo na uvid u sve spise i dokaze.
(…) Član 140b.
Izricanje mjera zabrane (1) Sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane obrazloženim rješenjem na prijedlog stranke ili branitelja.
(2) Kada odlučuje o pritvoru sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane po službenoj dužnosti, umjesto određivanja ili produženja pritvora.
Član 140c.
Sadržaj mjera zabrane (1) U rješenju kojim izriče mjeru zabrane napuštanja boravišta za osumnjičenog ili optuženog sud će odrediti mjesto u kojem osumnjičeni ili optuženi mora boraviti dok traje ova mjera, kao i granice van kojih se osumnjičeni ili optuženi ne smije udaljavati. To mjesto može biti ograničeno na dom osumnjičenog ili optuženog.
(2) U rješenju kojim izriče mjeru zabrane putovanja sud će narediti privremeno oduzimanje putnih isprava uz zabranu izdavanja novih putnih isprava, kao i izvršenje.
zabrane korištenja osobne iskaznice za prelazak državne granice Bosne i Hercegovine. Rješenje će sadržavati osobne podatke osumnjičenog ili optuženog, a po potrebi može sadržavati i ostale podatke.
(3) U rješenju kojim izriče mjeru zabrane posjećivanja određenih mjesta ili područja sud će odrediti mjesto i područje te udaljenost ispod koje im se osumnjičeni ili optuženi ne smije približiti.
(4) U rješenju kojim izriče mjeru zabrane sastajanja sa određenim osobama sud će odrediti razdaljinu ispod koje se osumnjičeni ili optuženi ne smije približiti određenoj osobi.
(5) U rješenju kojim izriče mjeru povremenog javljanja određenom tijelu sud će odrediti službenu osobu kojoj se osumnjičeni ili optuženi mora javljati, rok u kojem se mora javljati i način vođenja evidencije o javljanju osumnjičenog ili optuženog.
(6) U rješenju kojim izriče mjeru privremenog oduzimanja vozačke dozvole sud će navesti kategorije za koje će vozačka dozvola biti suspendirana. Rješenje će sadržavati osobne podatke osumnjičenog ili optuženog, a, prema potrebi, može sadržavati i ostale podatke.
Član 145.
Opće odredbe (1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uvjetima propisanim u ovom Zakonu i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom.
(2) Pritvor određuje ili produžuje rješenjem sud na prijedlog tužitelja a nakon što sud prethodno sasluša osumnjičenog odnosno optuženog na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže, osim u slučaju iz člana 146. stav (1) tačka a) ovog Zakona.
(3) Tužitelj je dužan sudu podnijeti obrazložen prijedlog za produženje pritvora najkasnije pet dana prije isteka roka iz rješenja o pritvoru. Sud odmah dostavlja prijedlog osumnjičenom, odnosno optuženom i njegovom branitelju.
(...)
Član 146.
Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice počinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:
(...)
b) ako postoji osnovan strah da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsifikovati dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače;
c) ako naročite okolnosti opravdavaju strah da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će počiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od najmanje "od tri godine" ili teža kazna;
(...)
Član 148.
Nadležnost za određivanje pritvora (...)
(4) Protiv rješenja o pritvoru pritvoreno lice može da podnese žalbu vijeću (član 25. stav 6.) u roku od 24 časa od prijema rješenja. Ako se pritvoreno lice prvi put ispituje, po isteku ovog roka može da podnese žalbu prilikom tog ispitivanja. Žalba s prepisom zapisnika o ispitivanju, ako je pritvoreno lice ispitano "i dokazima na kojima se zasniva rješenje o pritvoru kao" i rješenje o pritvoru dostavljaju se odmah vijeću. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.
(5) U "slučaju iz stava (4)" ovog člana vijeće koje odlučuje o žalbi dužno je da donese odluku u roku od 48 časova VI.Dopustivost
38. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
39. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
40. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama je rješenje Općinskog suda broj 43 0 K 180921 20 Kv od 27. januara 2020. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom na datum donošenja osporenog rješenja tj. 27. januar 2020. godine i datume podnošenja apelacija tj. 18. februar 2020. godine, proizilazi da su apelacije podnesene u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.
41. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
42. Apelanti tvrde da su im osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 5. Evropske konvencije.
Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
43. Ustav Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
44. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
[...] c. u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju
45. Oba apelanta najprije osporavaju zaključak redovnih sudova o postojanju osnovane sumnje da su počinili krivična djela za koja se terete. U prilog ove tvrdnje istakli su da im je, suprotno ZKP FBiH, uskraćen pristup dokazima na kojim je zasnovana osnovana sumnja koji su dostavljeni uz prijedlog za određivanje pritvora. Također, istakli su i da je prijedlog za određivanje pritvora uručen njihovom braniocu tek na ročištu za određivanje pritvora. U ovom dijelu apelanti su se pozvali i na Odluku Ustavnog suda broj AP-1515/17 koju je redovni sud, po njihovom mišljenju pogrešno tumačio i primijenio.
46. Ustavni sud podsjeća da, nakon inicijalnog hapšenja, osoba lišena slobode, u smislu člana 5. stav 1. tačka c) u skladu sa prvim dijelom člana 5. stav 3. Evropske konvencije, „mora biti izvedena bez odlaganja pred sudiju“. Međutim, činjenica da je osumnjičeni imao pristup sudu nije dovoljna za zaključak da je ispunjen prvi dio zahtjeva iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije. Zbog toga, kada se radi o lišavanju slobode u smislu člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, odnosno kada se ispituje zakonitost pritvora u istrazi i suđenja koji su u toku, normalno se zahtijeva saslušanje (vidi, Evropski sud, Sanchez-Reisse protiv Švajcarske, presuda od 21. oktobra 1986. godine, stav 51, Assenov i drugi protiv Bugarske, presuda od 28. oktobra 1998. godine, Izvještaji 1998-VIII, stav 162. sa daljnjim referencama). Nadalje, postupci moraju biti adversarni i uvijek mora biti osigurana jednakost oružja između stranaka, tj. tužioca i osobe koja je u pitanju (osumnjičenog) (vidi, Evropski sud, Nikolova, stav 59, Graužinis, stav 31). Ovo praktično znači da osumnjičeni mora imati pristup svim dokumentima u predmetu koji su suštinski važni za ocjenu zakonitosti pritvora (vidi, Evropski sud, Lamy protiv Belgije, presuda od 30. marta 1989, Serija A br. 151, stav 29, i Schöps protiv Njemačke, br. 25116/94, stav 44, ECHR 2001-I). Također, osumnjičeni treba imati priliku da odgovori na argumente tužioca (vidi, Evropski sud, Niedbała protiv Poljske, br. 27915/95, stav 67. od 4. jula 2000. godine).
47. Najzad, pojmovi „zakonit“ i „u skladu sa procedurom propisanom zakonom“ korišteni u članu 5. stav 1. Evropske konvencije suštinski upućuju na domaći zakon i obavezu usklađenosti sa materijalnim i procesnim pretpostavkama uspostavljenim njime. Dodatno, Konvencija zahtijeva da svako lišavanje slobode treba biti i u skladu sa svrhom člana 5. a to je sprečavanje da osoba koja je u pitanju bude lišena slobode na arbitraran način (vidi, pored ostalih, Evropski sud, Erkalo protiv Holandije, presuda od 2. septembra 1998. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1998-VI, str. 2477, stav 52). Zbog toga je na prvom mjestu na domaćim organima, prije svega sudovima, da tumače i primjenjuju domaće pravo. Međutim, kako član 5. stav 1. određuje kao povredu Konvencije propust da se postupi u skladu sa domaćim pravom, Evropski sud smatra da može i da treba primijeniti ovlaštenja da preispita da li je postupljeno u skladu sa ovim pravom (vidi, Evropski sud, Lebedev protiv Rusije, presuda od 25. oktobra 2007. godine, stav 54).
48. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizilazi da su redovni sudovi shodno 61. stav 2. i članu 145. ZKP FBiH, zaključili da se prijedlog za određivanje/produženje pritvora i dokazi dostavljaju sudu a da se osumnjičenom dostavlja samo prijedlog, ali ne i dokazi. U prilog ovakvog stava redovni sudovi su se također pozvali na Odluku Ustavnog suda broj AP- 1515/17.
49. Ustavni sud zapaža da je članom 61. stav 1. ZKP FBiH propisano da u toku istrage, branilac ima pravo da razmatra spise i razgleda pribavljene predmete koji idu u korist osumnjičenom. Ovo pravo se braniocu može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage. Stavom 2. citiranog člana određeno je da izuzetno od stava 1. tužilac istovremeno sa prijedlogom za određivanje pritvora sudiji za prethodni postupak, odnosno sudiji za prethodno saslušanje dostavlja i dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora i radi obavještavanja branioca. Članom 145. stav 3. ZKP FBiH je određeno da tužilac dostavlja obrazloženi prijedlog za produženje pritvora sudu najkasnije u roku od pet dana prije isteka rješenja o pritvoru, te da sud prijedlog odmah dostavlja osumnjičenom odnosno optuženom.
50. Ustavni sud podsjeća da je u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP-1515/17 od 17. juna 2017. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) razmatrao tvrdnje apelanta da je prekršen princip jednakosti stranaka jer mu je uskraćen pristup dijelu dokaza na kojim je tužilaštvo temeljilo prijedlog za određivanje odnosno produženje pritvora. Naime, u ovom predmetu Tužilaštvo BiH je uz prijedlog za određivanje pritvora dostavilo dokaze radi procijene zakonitosti pritvora Sudu BiH ali je, u skladu sa članom 47. ZKP BiH, zatražilo da apelantu bude uskraćen pristup djelu dokaza koji su predočeni uz prijedlog zbog interesa istrage. Ustavni sud je istakao (vidi, tačka 74.): „(...) Iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da apelantu nisu dostavljeni dokazi (kako apelant navodi iz Aneksa A) na kojim su temeljeni prijedlozi za određivanje, odnosno produženje mjere pritvora. Utemeljenje za ovo je bio član 47. ZKPBiH. Stavom 1. navedenog člana određeno je da u toku istrage branitelj ima pravo uvida u spis i da razgleda spise i predmete koji idu u prilog osumnjičenom, ali da se ovo pravo može uskratiti ako bi to dovelo u opasnost cilj istrage. S obzirom na to da istragu može pokrenuti i voditi jedino tužilac, proizlazi da odluku o uskraćivanju prava branioca na razgledanje predmeta i spisa donosi tužilac. U obrazloženjima osporenih rješenja jasno je navedeno da apelantu i njegovom braniocu nisu dostavljeni svi dokazi koji su predočeni sudu uz prijedloge za određivanje, odnosno produženje pritvora na temelju ovlaštenja tužioca u smislu člana 47. ZKPBiH. Nadalje, stavom 2. istog člana određeno je da će izuzetno uz prijedlog za određivanje pritvora tužilac sudiji za prethodni postupak dostaviti dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora i radi obavještavanja branioca. U konkretnom slučaju nesporno je da su uz prijedlog za određivanje, odnosno produženje pritvora dokazi bitni za ocjenu zakonitosti pritvora dostavljeni Sudu BiH, kao i da se radilo o dokazima u odnosu na koje je radi istrage apelantovom braniocu uskraćen pristup. U obrazloženjima svih osporenih rješenja ovi dokazi su detaljno interpretirani, te je na osnovu njihove ocjene pojedinačno i u uzajamnoj vezi Sud BiH i zasnovao zaključak o postojanju osnovane sumnje i posebnih razloga iz člana 132. stav 1. tač. a), b), i c), odnosno b) i c) ZKPBiH. U tom smislu, proizlazi da su apelant i njegov branilac o dokazima obaviješteni tek na samom ročištu za određivanje, odnosno produženje pritvora. Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost da nakon prvostepenih rješenja o određivanju pritvora i o produženju pritvora izjavi žalbe u kojim je imao mogućnost da osporava i proceduralne i materijalne aspekte pritvora pred drugostepenim sudom koji je nadležan da donese obavezujuću odluku koja može voditi i puštanju na slobodu osobe koja je u pitanju (vidi, mutatis mutandis, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 966/17 od 10. maja 2017. godine, tačka 64, dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su, dakle, apelant i njegov branilac, suprotno apelacionim navodima, bili upoznati u mjeri neophodnoj za osporavanje odluke o određivanju, odnosno o produženju pritvora sa sadržajem dokaza na kojima su te odluke zasnovane, budući da iz stanja spisa proizlazi da su apelant i njegov branilac osporavali sadržaj dokaza Tužilaštva koji su dostavljeni uz prijedlog. U tom smislu uspostavljena je ravnoteža između cilja istrage i obavještavanja o dokazima bitnim za ocjenu zakonitosti pritvora. Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u svim osporenim rješenjima dao iscrpnu interpretaciju člana 47. ZKPBiH, te zaključio da je u okolnostima konkretnog slučaja standard obavještavanja zadovoljen“.
51. Shodno naprijed navedenom stavu proizilazi da se ne može prihvatiti stav redovnih sudova da se pri određivanju pritvora, a shodno članu 61. ZKP FBiH, osumnjičenom odnosno njegovom braniocu a priori ne dostavljaju dokazi na kojim se temelji prijedlog za određivanje pritvora odnosno da se dostavlja samo prijedlog za određivanje pritvora. Naime, iz citirane zakonske odredbe nedvosmisleno proizilazi da se u toku istrage braniocu mora omogućiti pristup onim dokazima koji idu u prilog osumnjičenom a da samo izuzetno ograničenje može biti uspostavljeno ukoliko je to u interesu istrage. U konkretnom slučaju tužilaštvo, koje rukovodi istragom, je uz prijedlog za određivanje pritvora dostavilo i dokaze, te nije zatražilo, kao u predmetu broj AP- 1515/17, da apelantima i njihovim braniocima bude uskraćen pristup svim ili dijelu priloženih dokaza.
52. Nadalje, iz člana 61. stav 2. ZKP FBiH nedvosmisleno proizilazi da se dokazi dostavljaju sudu radi procijene zakonitosti pritvora ali i radi obavještavanja branioca. U predmetu broj AP- 1515/17 u osporenim rješenjima dokazi su bili detaljno interpretirani, te je na osnovu njihove ocjene pojedinačno i u uzajamnoj vezi Sud BiH i zasnovao zaključak o postojanju osnovane sumnje kao i posebnih razloga za određivanje pritvora. Međutim, u konkretnom slučaju, a kako je konstatovano u zapisniku o ročištu za određivanje pritvora (koji je apelant Samardžija priložio uz apelaciju), apelanti i branilac su upoznati sa prijedlogom za određivanje pritvora. Pri tom braniocu je prijedlog uručen na samom ročištu, koje je, prema navedenom zapisniku trajalo 20 minuta (od 14.00 do 14.20 časova). Nadalje, rješenje o određivanju pritvora apelantu i braniocu je uručeno u 15.00 časova i u njemu je izostala detaljna interpretacija dokaza na kojim se prijedlog za određivanje pritvora temeljio. U tom smislu ne može se zaključiti da su, u okolnostima konkretnog slučaja, apelanti odnosno njihovi branioci na ovaj način obavješteni u dovoljnoj mjeri o sadržaju dokaza kojim nisu imali pristup, pa da su zaključak o postojanju osnovane sumnje s uspjehom mogli osporavati u žalbama koje su izjavili na rješenje o određivanju pritvora, kao što je to bio slučaj u predmetu Ustavnog suda broj AP-1515/17. Naime, iz osporenog rješenja o određivanju pritvora proizilazi da se apelantima stavlja na teret da su po prethodnom dogovoru i zajedničkim radnjama, u dužem vremenskom periodu otuđili veći broj motornih vozila (pobrojano je deset vozila) na način da je apelant M.S. sa njemu poznatim licima na opisani način otuđivao motorna vozila koja su prebacivana u kanton Sarajevo radi prodaje, te da je putem apelanta Samardžije otuđena vozila prebacivao u Republiku Srpsku, gdje su ista rastavljana i dijelovi prodavani njima poznatim licima. Redovni sud je samo takstativno pobrojao materijalne dokaze (zapisnike o uviđaju, zapisnike o saslušanju svjedoka-oštećenih, potvrde o privremenom oduzimanju predmeta) ne osvrćući se njihov sadržaj i ne dajući obrazloženje na koji način ovi dokazi govore u prilog zaključka o postojanju osnovane sumnje da su apelanti počini krivična djela za koja se terete (pobrojano je deset otuđenih automobila). Iz osporenih rješenja jedino proizilazi da je od apelanta M.S. na parkingu u Sarajevu oduzeto otuđeno motorno vozilo što proizilazi iz potvrde o oduzimanju predmeta. Međutim, kako sadržaj ostalih dokaza nije interpretiran, nije jasno na temelju čega je zaključeno i da je to vozilo apelant M.S. dovezao na parking da bi bilo preuzeto od apelanta Samardžije.
53. Slijedom navedenog proizilazi da u okolnostima konkretnog slučaja nisu zadovoljeni standardi iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije prema kojim postupak odlučivanja o pritvoru mora biti adversaran i da uvijek mora biti osigurana jednakost oružja između stranaka, tj. tužioca i osumnjičenog jer je apelantima bio uskraćen pristup dokumentima na kojim je zasnovan zaključak o postojanju osnovane sumnje koja čini bitan elemenat zaštite od proizvoljnog hapšenja i lišavanja slobode propisanog članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije.
54. Nadalje, apelanti su istakli i da u postupku određivanja pritvora uopšte nije razmatrana mogućnost određivanja mjera zabrane umjesto pritvora odnosno da je neprihvatljiv stav iz osporenog rješenja kojim je odlučeno o njihovoj žalbi da se mjere zabrane mogu odrediti samo u slučaju kad se odlučuje o pritvoru iz člana 146. stav 1. tačka a) ZKP FBiH.
55. Ustavni sud podsjeća da su, u skladu sa članom 5. stav 3. Evropske konvencije, javne vlasti, kada odlučuju o produženju pritvora, obavezne razmotriti određivanje blažih mjera zabrane kojim se može osigurati prisustvo osobe lišene slobode i efikasno vođenje krivičnog postupka. Naime, citirana odredbe ne garantuje samo „suđenje u razumnom roku ili puštanje na slobodu do suđenja“ već i da „puštanje na slobodu može biti uslovljeno garancijama da će se pojaviti na sudu“ (vidi, Evropski sud, Iłowiecki protiv Poljske, aplikacija broj 27504/95, stav 63., 4 oktobar 2001. godine, naprijed citiranu Sulaoja protiv Estonije, stav 64.).
56. Ustavni sud zapaža da su Glavom X ZKP FBiH propisane mjere za obezbijeđenje prisustva osumnjičenog odnosno optuženog i uspješno vođenje krivičnog postupka. Među ovim mjerama pobrojane su, pored ostalog, mjere zabrane, te mjera pritvora. Članom 140. ZKP FBiH regulisana je zabrana napuštanja boravišta i zabrana putovanja. Prema citiranoj odredbi ova mjera može se izreći ako postoje okolnosti koje ukazuju da bi osumnjičeni ili optuženi mogao pobjeći, sakriti se, otići u nepoznato mjesto ili u inostranstvo, te se kao dodatne ili zasebne mjere mogu odrediti privremeno oduzimanje putnih isprava uz zabranu izdavanja novih putnih isprava, kao i zabranu korištenja osobne karte za prelazak državne granice. Članom 140b. kao ostale mjere zabrane određene su: zabrana preduzimanja određenih poslovnih aktivnosti ili službenih dužnosti, zabranu posjećivanja određenih mjesta ili područja, zabrana sastajanja sa određenim osobama, naredba da se povremeno javlja određenom državnom tijelu, privremeno oduzimanje vozačke dozvole. Prema navedenoj odredbi, ove mjere mogu biti izrečene kada okolnosti slučaja na to ukazuju. Nadalje, članom 140b. ZKP FBiH je određeno da sud kada odlučuje o pritvoru, po službenoj dužnosti može odlučiti da umjesto pritvora odredi mjere zabrane. Najzad, članom 145. stav 1. ZKP FBiH propisano da se pritvor može odrediti ili produžiti samo pod uslovima propisanim zakonom i samo kada se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom.
57. Shodno citiranim odredbama ne može se zaključiti da je određivanje bilo koje od mjera zabrane uslovljeno prijedlogom za određivanje/produženje pritvora iz razloga propisanog članom 146. stav 1. tačka a) ZKP FBiH (ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva). Ovakav zahtjev izričito nije postavljen čak ni u odnosu na mjeru zabrana napuštanja boravišta i zabrana putovanja (ako postoje okolnosti koje ukazuju da bi osumnjičeni ili optuženi mogao pobjeći, sakriti se, otići u nepoznato mjesto ili u inostranstvo). Također, kad su u pitanju ostale mjere zabrane zakonodavca je ostavio u diskreciju sudu da u svakom konkretnom slučaju procjenjuje relevantne okolnosti. Nadalje, iz citiranih odredbi proizilazi da se pritvor može (a ne mora) odrediti: kad su ispunjeni uslovi propisani zakonom (osnovana sumnje i bar jedan od uslova iz člana 146. stav 1. tač.a) do d)), te kada se ista svrha i cilj (osiguranje prisustva osumnjičenog i nesmetano vođenje krivičnog postupka) ne mogu ostvariti drugom mjerom propisanom za navedenu svrhu.
58. Slijedom navedenog Ustavni sud nije mogao prihvatiti stav iz osporenih rješenja da se mjere zabrane mogu odrediti samo kada se predlaže pritvor iz razloga propisanih članom 146. stav 1. tačka a) ZKP FBiH ali ne i iz ostalih razloga propisanih citiranom odredbom. U tom smislu Ustavni sud nije mogao prihvatiti ni navod Općinskog suda iz odgovora na apelaciju „da takav stav zauzima i Vrhovni sud FBiH“, u nedostatku bilo kakvog obrazloženja takvog stava i zašto je primjenjiv u konkretnom slučaju.
59. Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nisu zadovoljeni standardi iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije prema kojim postupak odlučivanja o pritvoru mora biti adversaran i da uvijek mora biti osigurana jednakost oružja između stranaka, tj. tužioca i osumnjičenog jer je apelantima bio uskraćen pristup dokumentima na kojim je zasnovan zaključak o postojanju osnovane sumnje koja čini bitan elemenat zaštite od proizvoljnog hapšenja i lišavanja slobode propisanog članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, te jer su redovni sudovi propustili dati valjano obrazloženje zbog čega nema mjesta primjeni mjera zabrane umjesto mjere pritvora.
60. Ustavni sud zaključuje da je prekršeno pravo apelanata iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije.
61. Ustavni sud ne smatra potrebnim da ispituje i ostale navode apelanta, posebno imajući u vidu i da je Općinski sud u odgovoru na apelaciju i sam istakao da je u pogledu zaključka o ispunjenosti uslova za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKP FBiH počinjena greška.
62. Najzad, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi zauzeo stav da u situaciji kada utvrdi da je lišavanje slobode apelanta po osporenoj odluci redovnog suda rezultiralo povredom prava na slobodu i sigurnost ličnosti, ali da je u trenutku donošenja odluke Ustavnog suda lišavanje slobode po osporenim odlukama isteklo, dovoljno da utvrdi povredu ustavnog prava i ukaže na učinjene propuste u postupku određivanja mjere pritvora (vidi, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2930/15 od 16. septembra 2015. godine, tačka 81; Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2860/14 od 6. novembra 2014. godine, tačka 26, dostupne na www.ustavnisud.ba).
63. Rukovodeći se naprijed citiranim stavom, iako je Ustavni sud u konkretnom slučaju utvrdio povredu ustavnih prava na slobodu i sigurnost na koje se apelanti pozivaju, s obzirom na to da je rješenjem od 24. januara 2020. godine vremenski određeno trajanje pritvora do 22. februara 2020. godine, što znači da je pritvor prema ovom rješenju u trenutku donošenja odluke Ustavnog suda istekao, nije bilo osnova za donošenje odluke o ukidanju osporenih rješenja o pritvoru i vraćanju predmeta na ponovno odlučivanje. Ustavni sud smatra da je dovoljno to što je ukazao na propuste pri utvrđivanju mjere pritvora, naglašavajući da redovni sud pri određivanju mjere pritvora mora osigurati garancije koje su date odredbama člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i članom
5. Evropske konvencije VIII.Zaključak
64. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Stav 3. Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nisu zadovoljeni standardi iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije prema kojim postupak odlučivanja o pritvoru mora biti adversaran i uvijek mora biti osigurana jednakost oružja između stranaka, tj. tužioca i osumnjičenog jer je apelantima bio uskraćen pristup dokumentima na kojim je zasnovan zaključak o postojanju osnovane sumnje koja čini bitan elemenat zaštite od proizvoljnog hapšenja i lišavanja slobode propisanog članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, te jer su redovni sudovi propustili dati valjano obrazloženje zbog čega nema mjesta primjeni mjera zabrane umjesto mjere pritvora.
65. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
66. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.