Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2980/18 (S. I. i M. I.)
Odluka donesena 08. 04. 2020.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Stanarsko pravo
- Uknjižba
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izvršenju odluka komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica
- Zakon o dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-2980/18
Apelacija
Odluka o meritumu
08. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2980/18, rješavajući apelaciju Slavčeta Ignjatova i Mirjane Ignjatov, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (2), člana 62. stav (1) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 8. aprila 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Slavčeta Ignjatova i Mirjane Ignjatov.
Utvrđuje se povreda prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, uključujući i pravo na donošenje odluke u razumnom roku.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 53 0 P 029360 17 Rev 2 od 22. marta 2018. godine.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da, u skladu sa članom 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantima Slavčetu Ignjatovu i Mirjani Ignjatov u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati ukupan iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, apelantima isplati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine i Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da, u skladu sa članom 72.
stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Slavče Ignjatov i Mirjana Ignjatov iz Sjedinjenih Američkih Država (u daljnjem tekstu: apelant, apelantica i apelanti), koje zastupa Zajednički advokatski ured Dušanka Šoljić - Ćorić i Dragan Pudar iz Mostara, podnijeli su 22. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 53 0 P 029360 17 Rev 2 od 22. marta 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i tužene Federacije Bosne i Hercegovine - Vlade Federacije Bosne i Hercegovine za bivše Federalno ministarstvo odbrane (u daljnjem tekstu: tužena), koju zastupa Federalno pravobraniteljstvo Sarajevo (u daljnjem tekstu: Pravobraniteljstvo), zatraženo je u periodu od 29. novembra do 4. decembra 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i Pravobraniteljstvo odgovorr na apelaciju dostavili su u periodu od 3. do 12. decembra 2019. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način:
Uvodne napomene
5. Komisija za imovinske zahtjeve raseljenih osoba i izbjeglica (u daljnjem tekstu: Komisija) je Odlukom broj R-103-394-1/1-01-89/04 od 28. decembra 2004. godine usvojila zahtjev Federalnog ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: FMO) za ponovno razmatranje Odluke Komisije broj 103- 394-1/1 od 12. novembra 1998. godine (tačka 1), odluka Komisije od 12. novembra 1998. godine je stavljena van snage (tačka 2), te je odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev za potvrđivanje stanarskog prava na spornom stanu u Čapljini i određeno da je ta odluka konačna i obavezujuća (tač. 3. i 4). Također, navedenom odlukom određeno je da apelant može pokrenuti postupak za ponovno razmatranje ove odluke pred Komisijom pod uvjetom da dostavi nove dokaze ili da navode o novim dokazima koje Komisija nije razmatrala prilikom donošenja Odluke, a koji mogu bitno utjecati na odluku Komisije, dostavi u roku od 60 dana od prijema ove odluke (tačka 5). U obrazloženju odluke navedeno je da je osnovan zahtjev FMO za ponovno razmatranje odluke Komisije, jer je utvrđeno da apelant ne ispunjava uvjete iz člana 3a. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) jer je ostao u službi u bivšoj JNA i jer nije upisan u knjigu državljana SR Bosne i Hercegovine. Postupak u kojemu je donesena osporena odluka
6. Apelanti su 15. decembra 2009. godine Općinskom sudu podnijeli tužbu protiv tužene radi „obaranja pravne pretpostavke i utvrđenja da je zaključen ugovor o kupoprodaji stana“.
7. Tužba je dostavljena na odgovor 17. maja 2010. godine, a odgovor na tužbu je zaprimljen 31. maja 2010. godine. Pripremno ročište je održano 15. novembra 2010. godine a glavna rasprava je zaključena 18. aprila 2011. godine.
8. Presudom Općinskog suda broj 53 0 P 029360 09 P od 18. maja 2011. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da je nezakonita odluka Komisije od 28. decembra 2004. godine i da se ukinu njene pravne posljedice, kao i alternativni tužbeni zahtjev kojim je traženo da se utvrdi da se odluka Komisije od 28. decembra 2004. godine ne odnosi na prava apelantice kao sunositeljice stanarskog prava prema članu 19. st. 2. i 3. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO) i da ona ima prava nastaviti otkup spornog stana sa podacima kao u izreci, prema zahtjevu koji je podnio apelant kao njen suprug 27. novembra 2003. godine (tačka 1). Također, navedenom presudom odbijen je i tužbeni zahtjev kojim su apelanti tražili da se utvrdi da je 28. marta 2004. godine zaključen ugovor o kupoprodaji spornog stana na kojem postoji stanarsko pravo sa tuženom, sa elementima kao u izreci presude (tačka 2), da presuda u cijelosti zamjenjuje ugovor o kupoprodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, pa je kao takva, nakon pravomoćnosti i plaćanja cijene, podobna za upis etažnog vlasništva u KPU i bez posebne dozvole tužene (tačka 3), te da se tužena obaveže da apelantima nadoknadi troškove postupka (tačka 4).
9. Općinski sud je u obrazloženju presude iscrpno pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su svjedočili, te materijalne dokaze koje je proveo na glavnoj raspravi. Naime, Općinski sud je naveo da iz odluke Komisije od 28. decembra 2004. godine proizlazi da je usvojen zahtjev tadašnjeg Federalnog ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: FMO) za ponovno razmatranje odluke od 12. novembra 1998. godine kojom je potvrđeno da je apelant 30. aprila 1991. godine bio nositelj stanarskog prava na spornom stanu, pa je odluka Komisije od 12. novembra 1991. godine stavljena van snage. Dakle, odlukom Komisije od 28. decembra 2004. godine odbijen je kao neosnovan zahtjev apelanata za potvrđivanje stanarskog prava na spornom stanu. Članom 5. te odluke, za koju apelanti tvrde da je bez pravne snage, apelant je upućen da može pokrenuti postupak za ponovno razmatranje pred Komisijom u roku od 60 dana od dana prijema. Uvidom u obrazloženje proizlazi da je Komisija na osnovu dokaza koje je predložilo FMO utvrdila da se apelant ne smatra izbjeglicom, jer je nakon 30. aprila 1991. godine bio u aktivnoj službi u Saveznom sekretarijatu za narodnu odbranu JNA i da nije bio državljanin SR Bosne i Hercegovine prema evidenciji državljana, pa su time kumulativno ispunjena oba uvjeta prema članu 3a. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), zbog čega on nema pravo na povrat spornog stana. S obzirom na to da je apelant prema članu 5. odluke upućen da može ponovo pokrenuti postupak pred Komisijom pod uvjetom da dostavi nove dokaze ili navode o novim dokazima koje Komisija nije razmatrala, to proizlazi da je apelant dokaze predložene u ovom postupku trebalo iznijeti u postupku za potvrđivanje stanarskog prava na spornom stanu, odnosno da je apelantu odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara ovom statusu u nekoj od zemalja izvan bivše SFRJ prije 14. novembra 1995. godine. Prema odredbama člana 2. Zakona o izvršenju odluka Komisije, odluke Komisije su konačne i imaju snagu pravno valjanih dokaza koji se mogu koristiti u upravnom sudskom i drugom postupku, pa se pravilnost odluke Komisije može preispitati u postupku ponovnog razmatranja pred Komisijom. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da prvi postavljeni tužbeni zahtjev ne može biti predmet raspravljanja u parničnom postupku.
10. Dalje, u vezi sa alternativnim zahtjevom apelanata, Općinski sud je naveo da iz provedenih dokaza u ovom postupku nesporno proizlazi da je apelantu rješenjem Komande Garnizona u Čapljini od 26. oktobra 1987. godine bio dodijeljen na korištenje sporni stan, te da mu je taj stan vraćen u posjed 24. aprila 2003. godine na osnovu odluke Komisije od 12. novembra 1998. godine. Apelant je podnio zahtjev za otkup stana 27. novembra 2003. godine i predmet je obrađen u cijelosti od ovlaštenog preduzeća za obradu zahtjeva za otkup stanova koje je vršilo izračun cijene stana i izradu ugovora o otkupu stana. U tom postupku apelantica je kao supružnik i sunositeljica stanarskog prava 28. maja 2003. godine dala saglasnost za kupnju stana u skladu sa Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji). Međutim, nakon toga je donesena odluka Komisije od 28. decembra 2004. godine kojom je odbijen apelantov zahtjev za potvrđivanje stanarskog prava na predmetnom stanu, čime je i zahtjev apelanata za otkup stana postao bespredmetan. U vezi sa time, Općinski sud je naveo da je, prema odredbama člana 3. Zakona o prestanku primjene, određeno da su za povrat stana u posjed legitimirani isključivo nositelj stanarskog prava ili član njegovog porodičnog domaćinstva, kao što je utvrđeno i članom 6. ZSO, tj. da imaju pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Naime, član 6. stav 1. ZSO primjenjuje se samo na nositelje stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, a osobe koje su napustile svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim osobama. U odnosu na alternativni tužbeni zahtjev, apelanti se pozivaju na pravo apelantice kao sunositeljice stanarskog prava, ali iz člana 19. stav 2. ZSO proizlazi da pravo članova porodičnog domaćinstva nije izvorno, kako je to propisao članom 3. stav 2. Zakona o prestanku primjene, i da se primjenjuje samo na nositelje stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove. Tako, ukoliko se nositelj stanarskog prava ne smatra izbjeglicom, pravo na povrat stana nemaju ni članovi porodičnog domaćinstva nositelja stanarskog prava, te u tom pogledu sud upućuje na stav koji je zauzeo i Dom za ljudska prava u Odluci broj CH/02/8202; CH/02/9980 i CH/02/1101 u predmetu M.P., Dušan Brdar i Zorka Štrbac protiv Federacije BiH. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da, s obzirom da apelant nije ostvario pravo na povrat predmetnog stana prema članu 3a. stav 1. Zakona o prestanku primjene, to nije ispunjen uvjet da pravo na povrat može ostvariti apelantica, zbog čega je odbijen i alternativni tužbeni zahtjev kao neosnovan.
11. Nezadovoljni navedenom presudom apelanti su izjavili žalbu, a spis predmeta je 19. jula 2011. godine dostavljen Kantonalnom sudu.
12. Presudom Kantonalnog suda broj 53 0 P 029360 11 Gž od 14. novembra 2013. godine odbijena je žalba apelanata i potvrđena je prvostepena presuda u dijelu u kojem je odlučeno pod tač. 2, 3. i 4. izreke prvostepene presude, a u dijelu u kojem je odlučeno u tački 1. izreke (vezano za utvrđenje da je nezakonita odluka Komisije, da se ukidaju njene pravne posljedice) prvostepena presuda je ukinuta i tužba je odbačena. U vezi sa odbacivanjem tužbe, Kantonalni sud je obrazložio da redovni sud nije nadležan da ispituje odluke Komisije u parničnom postupku.
13. Protiv navedene presude apelanti su izjavili reviziju u dijelu kojim je odbijena žalba i potvrđena prvostepena presuda pod tač. 2, 3. i 4. izreke prvostepene presude. Predmet je Vrhovnom sudu dostavljen 15. januara 2014. godine.
14. Rješenjem Vrhovnog suda broj 53 0 P 029360 14 Rev od 10. novembra 2016. godine revizija apelanata je usvojena, drugostepena presuda u pobijanom dijelu ukinuta i predmet vraćen na ponovno odlučivanje. Vrhovni sud je u obrazloženju naveo da je Kantonalni sud počinio povredu postupka jer je propustio ocijeniti žalbeni prigovor apelanata kojim su ukazivali da je prvostepeni sud na glavnoj raspravi, umjesto tužene, izveo dokaze koje je ona predložila, a ta povreda je utjecala na zakonitost presude.
15. U ponovljenom postupku Presudom Kantonalnog suda broj 53 0 P 029360 17 Gž 2 od 31. avgusta 2017. godine žalba apelanata je odbijena kao neosnovana i potvrđena je prvostepena presuda u dijelu kojim je odlučeno pod tač. 2, 3. i 4. izreke presude.
16. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je o prvom postavljenom tužbenom zahtjevu koji se odnosi na osporavanje odluka Komisije pravomoćno odlučeno na način da je tužba odbačena. U vezi sa eventualnim tužbenim zahtjevom, Kantonalni sud je naveo da, i prema ocjeni toga suda, apelant nema pravo na otkup stana jer je odlukom Komisije od 28. decembra 2004. godine odbijen kao neutemeljen njegov zahtjev za potvrđivanje stanarskog prava na spornom stanu, koja je konačna i obavezujuća prema članu 3. stav 4. Zakona o izvršenju odluka Komisije. Kod nesporne činjenice da su apelanti napustili Čapljinu tokom 2003. ili 2004. godine, njihov stan se smatra napuštenim u smislu člana 18b. stav 1. Zakona o prestanku primjene, bez obzira na okolnosti zbog kojih je stan napušten i bez obzira što u postupku nije utvrđeno da li je doneseno rješenje kojim se stan proglašava napuštenim. U vezi s tim su bez značaja žalbeni navodi da je apelant prisilno odveden, da su u stanu ostali njegova supruga i djeca, da se on vratio 2003. godine, nakon čega su pod prijetnjom i pritiscima napustili Čapljinu, jer ove okolnosti ne utječu na primjenu materijalnog prava u odnosu na povrat stana i pravo na otkup stana. Također, pravilan je zaključak prvostepenog suda da, u situaciji kada nositelj stanarskog prava nije ostvario pravo na povrat stana, to pravo nema ni njegov bračni drug. Naime, prema članu 19. ZSO, bračni drug osobe koja je zaključila ugovor o korištenju stana smatra se sunositeljem stanarskog prava, što znači da bračni drugovi nisu nositelji dva zasebna stanarska prava, već sunositelji jednog istog stanarskog prava. Prema tome, drugi bračni drug, odnosno u konkretnom slučaju apelantica, nema samostalno pravo na povrat stana. S obzirom na to da apelanti nisu ostvarili pravo na povrat stana, nemaju pravo ni na otkup stana na osnovu odredaba Zakona o prodaji stanova, pa je pravilno odlučio prvostepeni sud kada je odbio i eventualni tužbeni zahtjev. U tom pogledu Kantonalni sud se pozvao na odluke Ustavnog suda u predmetima br. AP 1011/08, AP 1148/06, AP 2531/05, AP 1512/06, kao i Odluku Doma za ljudska prava CH/01/8050.
17. Nezadovoljni drugostepenom presudom apelanti su izjavili reviziju. Spis predmeta je dostavljen Vrhovnom sudu 20. novembra 2017. godine.
18. Presudom Vrhovnog suda broj 53 0 P 029360 17 Rev 2 od 22. marta 2018. godine odbijena je revizija apelanata.
19. Vrhovni sud je u obrazloženju naveo da nižestepeni sudovi nisu postupili protivno članu
132. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) jer nisu uzeli u obzir Presudu Kantonalnog suda broj 07 0 U 003611 10 U od 23. novembra 2011. godine, jer je ta presuda donesena nakon donošenja prvostepene presude i nakon proteka roka za žalbu, a apelanti su naknadno van žalbenog roka priložili tu presudu u spis, pa ona i nije mogla biti razmatrana u žalbenom postupku, zbog čega nisu prihvatljivi prigovori apelanata kojima se tvrdi suprotno. U vezi sa revizijskim prigovorom pogrešne primjene materijalnog prava, Vrhovni sud je naveo da su odluke nižestepenih sudova pravilne i zakonite. Naime, da bi nekoj osobi pripalo pravo na kupovinu stana, u smislu člana 7. Zakona o prodaji stanova, nužno je da ta osoba ima status nositelja stanarskog prava na stanu koji želi kupiti. U okolnostima konkretnog slučaja, kada je nesporno da je odlukom Komisije od 28. decembra 2004. godine, čije odluke su konačne i obavezujuće, ranija odluka Komisije od 12. decembra 1998. godine stavljena van snage, te odbijen zahtjev apelanta za potvrđivanje stanarskog prava na spornom stanu (koju tužitelji nisu osporavali na način koji je određen stavom 5. izreke navedene odluke), proizlazi da apelantima nije potvrđeno stanarsko pravo, te im u takvim okolnostima i ne pripada pravo na kupovinu spornog stana, a ni druga prava koja pripadaju nositeljima stanarskog prava, a kako su pravilno odlučili i nižestepeni sudovi svojim odlukama. Vrhovni sud je dalje istakao da su, vezano za odbijanje alternativnog tužbenog zahtjeva apelantice, nižestepeni sudovi u odlukama naveli pravilna i zakonita obrazloženja i to prvostepeni sud na strani 5, a drugostepeni na strani 4. i 5., pa se apelanti, umjesto iznošenja posebnog obrazloženja u ovoj odluci, upućuju na navedene dijelove tih odluka.
Odluke donesene u upravnoj stvari izvršenja odluke Komisije od 28. decembra 2004. godine
20. Presudom Vrhovnog suda broj 07 0 U 003611 12 Uvp od 12. februara 2013. godine, koju su apelanti dostavili uz apelaciju, odbijen je zahtjev Službe za zajedničke poslove organa i tijela Federacije Bosne i Hercegovine za vanredno preispitivanje Presude Kantonalnog suda broj 07 0 U 003611 10 U od 23. novembra 2011. godine. Vrhovni sud je naveo da je presudom Kantonalnog suda uvažena tužba apelanata i poništeno rješenje tuženog Ministarstva građenja i prostornog uređenja Hercegovačko-neretvanskog kantona od 7. decembra 2009. godine i zaključak Odjeljenja za opću upravu Općine Čapljina od 8. decembra 2005. godine, koja su donesena u upravnoj stvari izvršenja odluke Komisije od 28. decembra 2004. godine. Vrhovni sud je naveo da iz spisa proizlazi da je apelant u posjed spornog stana ušao na osnovu pravomoćnog rješenja Odjeljenja opće uprave i kulture Općine Čapljina od 24. septembra 2002. godine kojim je potvrđeno da je apelant nositelj stanarskog prava na spornom stanu i zaključka od 18. februara 2003. godine, koji su još uvijek na snazi i koji nisu u vezi sa rješenjem Komisije od 28. decembra 2004. godine čije se izvršenje u ovome postupku tražilo. Vrhovni sud je zaključio da je apelant ulaskom u stan ostvario pravo predviđeno članom 3. stav 1. Zakona o prestanku primjene jer se vratio u svoj stan i prijeratno prebivalište i pokazao želju i namjeru da nastavi živjeti u njemu sa porodicom, odnosno koristiti ga i posjedovati kao nositelj stanarskog prava.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
21. Apelanti smatraju da im je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo iz člana 17. Evropske konvencije.
22. Apelanti tvrde da nisu imali pravičan postupak zbog proizvoljnog utvrđivanja bitnih činjenica, a odnose se na to u kojem postupku je utvrđen status nositelja stanarskog prava, te da li mu je stanarsko pravo oduzeto odlukom Komisije i da li je vođen postupak za oduzimanje stanarskog prava. Također, apelanti smatraju da je u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjeno materijalno pravo jer nema niti jedne odluke kojom se utvrđuje da nemaju svojstvo nositelja stanarskog prava, niti tako glasi odluka Komisije, već se tom odlukom samo stavlja van snage ranija odluka kojom je to svojstvo potvrđeno. Smatra da je odluka Vrhovnog suda suprotna stavu Ustavnog suda o oborivosti pravne pretpostavke Komisije koji je izražen u predmetu Bukvić i dr. Osim toga, apelanti tvrde da je pitanje apelanata kao nositelja stanarskog prava riješeno u odlukama Kantonalnog suda br. 07 0 U 003611 10 U od 23. novembra 2011. godine i Vrhovnog suda 07 0 U 003611 12 Uvp od 12. februara 2013. godine u kojima su apelanti potvrđeni kao nositelji stanarskog prava i danas su u posjedu stana, pa smatraju da se nije moglo desiti da isti sud u drugom postupku odluči suprotno. Dalje, apelanti smatraju da nisu utvrđivane činjenice koje se odnose na okolnosti napuštanja stana, te trenutka do kada je apelant bio u službi JNA. U vezi sa pravom na suđenje u razumnom roku, apelanti ukazuju da se predmet nalazio dva puta na rješavanju u postupku po žalbi i reviziji, te da to opravdava povredu prava na suđenje u razumnom roku, zbog čega potražuju naknadu nematerijalne štete. U pogledu navoda o povredi prava na imovinu, apelanti ističu da se za osporavanje statusa nositelja stanarskog prava i prava na otkup stana redovni sudovi ne pozivaju na odredbe materijalnog prava, čime se na nezakonit način zadire u njihovo pravo na imovinu. Naposljetku, apelanti smatraju da izjavljeni pravni lijekovi nisu polučili efekat koji se očekuje, i to ni približno po stepenu efikasnosti, pa je površnim, paušalnim i apstraktnim načinom razmatranja izjavljenih pravnih lijekova povrijeđeno njihovo pravo na djelotvoran pravni lijek. Apelanti zahtijevaju da im Ustavni sud odredi naknadu troškova za sastavljanje apelacije. b)Odgovori na apelaciju
23. Vrhovni sud je naveo da je u obrazloženju odluke detaljno obrazložio zbog čega je reviziju apelanata odbio i potvrdio drugostepenu presudu, te smatra da apelanti u apelaciji polemiziraju sa zaključcima, pravnim shvaćanjima i objašnjenjima toga suda, neargumentirano osporavajući zakonitost revizijske odluke i po osnovu činjeničnih utvrđenja, što nije bilo moguće u revizijskom postupku. U vezi sa navodima o povredi prava na suđenje u razumnom roku, Vrhovni sud je naveo da se radi o relativno složenom predmetu, da je period odlučivanja toga suda o reviziji protiv presude Kantonalnog suda od 14. novembra 2013. godine bio uvjetovan velikim brojem neriješenih predmeta, te smatra da su sve odluke redovnih sudova donesene u razumnim rokovima.
24. Kantonalni sud je naveo da ostaje kod razloga danih u obrazloženju drugostepene presude, zbog čega smatra neutemeljenim navode apelanata da su pri donošenju te odluke apelantima uskraćena prava na koja se pozivaju u apelaciji.
25. Općinski sud je u odgovoru izložio tok postupka kako je navedeno u činjeničnom dijelu ove odluke.
26. Pravobraniteljstvo je navelo da je apelacija neosnovana i da su osporene odluke donesene u skladu sa važećim propisima, pri čemu smatra da tim odlukama nije došlo do povrede prava apelanata na koja se pozivaju u apelaciji.
V.Relevantni propisi
27. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se tekst Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 2.
(1) U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.
(2) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i pažljivo ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Član 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
3. Isprave Član 132.
(1) Isprava koju je u propisanom obliku izdalo tijelo vlasti u granicama svoje nadležnosti, te isprava koju je u takvom obliku izdala pravna osoba u obavljanju javne ovlasti koja joj je povjerena zakonom ili propisom zasnovanim na zakonu (javna isprava), dokazuje istinitost onoga što se u njoj potvrđuje ili određuje. (2) Istu dokaznu snagu imaju i druge isprave koje su posebnim propisima u pogledu dokazne snage izjednačene s javnim ispravama.
(3) Dopušteno je dokazivati da su u javnoj ispravi neistinito ustanovljene činjenice ili da je isprava nepravilno sastavljena.
(4) Ako se posumnja u autentičnost isprave, stranka može tražiti da sud zatraži da se o tome očituje tijelo, odnosno pravna osoba od kojega bi ona trebala potjecati. Član 207. stav (1) (1) U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi, osim ako žalitelj pruži dokaze da ih bez svoje krivice nije mogao iznijeti odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave.
Član 242.
Stranke mogu u reviziji iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako se oni odnose na povrede odredaba parničnoga postupka koje su učinjene u postupku pred drugostepenim sudom.
28. Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH" br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 46/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09) U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH" br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 46/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03 i 29/03), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka i kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 3. st. (1) i (2) Nositelj stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno člakom 6. ZOSO (u daljem tekstu:
nositelj stanarskog prava) ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nositelje stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Osobe koje su napustile svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
Član 3.a Izuzetno od odredbe člana 3. st. 1. i 2. Zakona stanovi koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, a kojima raspolaže Federalno ministarstvo odbrane čiji je nositelj stanarskog prava nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi vojne ili civilne osobe u bilo kojim oružanim snagama izvan teritorije Bosne i Hercegovine, ne smatra se izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi oblik zaštite koji odgovara tome statusu u nekoj od zemalja izvan bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine.
Izbjeglicom se ne smatra niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine ni nositelj stanarskog prava na stanove iz stava 1. ovog člana, koji je iz istoga stambenog fonda bivše JNA ili osnovanih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tomu pravu.
29. Zakon o stambenim odnosima (»Službeni list SRBiH« br. 14/84, 12/87 i 36/89 - OUS, “Službene novine Federacije BiH” br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 5. stav (1) Preduzeća i druga pravna lica, političke organizacije, druge organizacije i zajednice, imaju pravo da daju na korišćenje stanove (u daljem tekstu: davalac stana na korišćenje) koje su kao investitori izgradili ili po drugom osnovu stekli. Član 6.
Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi toga domaćinstva a ostala su u istom stanu.
Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, [...].
Član 11. st. (1) i (2) Stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan.
Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan.
Član 19.
Nosilac stanarskog prava na istom stanu može biti samo jedno lice.
Ako je ugovor o korišćenju stana zaključio jedan od bračnih drugova koji živi u zajedničkom domaćinstvu, nosiocem stanarskog prava smatra se i drugi bračni drug.
Kad su u smislu prethodnog stava oba bračna druga nosioci stanarskog prava, pa jedan od njih umre, ili trajno prestane da koristi stan, drugi bračni drug ostaje sam nosilac stanarskog prava, ako ovim zakonom nije drukčije određeno.
30. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (“Službene novine FBiH” br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07-OUS, 51/07, 72/08, 23/09- ispravka, 5/10-OUS, 50/12-Odluka USBiH, 11/13-Rješenje U BiH) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
II - PRAVO NA KUPOVINU STANA
Član 7.
Svaki nositelj stanarskog prava, izuzev u slučaju iz člana 5. ovog zakona, može istaknuti zahtjev za kupovinu stana u pismenom obliku nositelju prava raspolaganja stanom (u daljnjem tekstu: prodavatelj), a prodavatelj ga je dužan prodati.
Zahtjev iz stava 1. ovoga člana podnosi se u roku od dvije godine od dana stupanja na snagu ovoga zakona, odnosno u roku od tri mjeseca od dana okončanja eventualnoga sudskoga postupka, ovisno koji je rok kasniji, a ugovor o prodaji stana (u daljnjem tekstu: ugovor) mora se zaključiti u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva za otkup stana.
Ako prodavatelj na zahtjev nositelja stanarskog prava koji želi kupiti stan ne sklopi ugovor u roku iz stava 2. ovog člana, kupac ima pravo pokrenuti sudski postupak.
Presuda u cijelosti nadomješta ugovor.
Izuzetno, rok za sklapanje ugovora za stan za koji u vrijeme određeno za podnošenje zahtjeva za kupovinu stana nisu određene sve činjenice bitne za prodaju stana, počinje teći od dana kada se ove činjenice utvrde.
Činjenice bitne za kupoprodaju stana ocjenjuju se u vrijeme sklapanja ugovora.
Član 8.
Nositeljem stanarskog prava smatra se osoba kojoj je vlasnik stana, odnosno davatelj stana na upotrebu dodijelio stan i koja je zaključila ugovor o upotrebi stana, odnosno osoba kojoj je pravomoćnom sudskom presudom stan dodijeljen, kao i osoba kojoj je to svojstvo priznato aktom nadležnog organa u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima.
31. Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini, Aneks 7 - Sporazum o izbjeglicama i raseljenim licima, u relevantnom dijelu glasi Član I: Prava izbjeglica i raseljenih lica Sve izbjeglice i raseljena lica imaju pravo da se slobodno vrate u svoje domove. Imaju pravo na povrat imovine koje su lišeni tokom neprijateljstava od 1991.
godine i na naknadu imovine koja se ne može vratiti. Što raniji povratak izbjeglica i raseljenih lica važan je cilj rješavanja sukoba u Bosni i Hercegovini. Strane potvrđuju da će prihvatiti povratak osoba koje su napustile njihovu teritoriju, uključujući i one koje su dobile privremenu zaštitu trećih zemalja. Član XI: Mandat Komisija će zaprimati i odlučivati o zahtjevima za nekretnine u Bosni i Hercegovini kad imovina nije bila dobrovoljno prodana ili na neki drugi način prenesena nakon 01. aprila 1992. godine i kad podnositelj zahtjeva nije u posjedu te imovine. Zahtjevi se mogu postavljati za povrat imovine ili umjesto povrata za pravičnu naknadu.
Član XII: Postupak pred Komisijom Nakon primanja zahtjeva Komisija će odrediti zakonitoga vlasnika imovine za koju je postavljen zahtjev, kao i vrijednost te imovine. Komisija će, posredstvom svoga osoblja ili za to ovlaštene međunarodne ili nevladine organizacije, imati ovlaštenje za pristup pojedinim i svim evidencijama o vlasništvu u Bosni i Hercegovini, te pojedinim i svim nekretninama smještenim u Bosni i Hercegovini u svrhu pregleda, procjene i ocjene u vezi s razmatranjem zahtjeva.
Svakoj osobi koja zahtijeva povrat imovine, a za koju Komisija utvrdi da je zakoniti vlasnik te imovine, bit će odobren povrat te imovine. Svakoj osobi koja zahtijeva naknadu umjesto povrata imovine, a za koju Komisija utvrdi da je zakoniti vlasnik imovine, bit će dana pravična naknada, koju će utvrditi Komisija. Komisija odlučuje većinom glasova svojih članova. [...]
32. Pravilnik o potvrđivanju stanarskih prava raseljenih osoba i izbjeglica – prečišćeni tekst (koji je usvojila Komisija za imovinske zahtjeve raseljenih osoba i izbjeglica na sjednici održanoj 8. oktobra 2002. godine) Tekst Pravilnika o potvrđivanju stanarskih prava raseljenih osoba i izbjeglica preuzet je sa Internet-stranice (http://rrpp-efm.net/cesi/wp-content/uploads/2012/12/Komisija-za-imovinske-zahtjeve- Pravilnik-o-potvr%C4%91ivanju-stanarskih-prava-raseljenih-osoba-i-izbjeglica.pdf), koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
Ovim pravilnikom, radi potvrđivanja stanarskih prava raseljenih osoba i izbjeglica u Komisiji za imovinske zahtjeve raseljenih osoba i izbjeglica (u daljem tekstu: Komisija), određuju se kriteriji na osnovu kojih se razmatraju zahtjevi i donose odluke o zahtjevima za potvrđivanje stanarskih prava raseljenih osoba i izbjeglica, način podnošenja zahtjeva za potvrđivanje stanarskih prava, postupak odlučivanja o zahtjevima, utvrđuju sadržaj i forma odluke o potvrđivanju stanarskih prava, dostavljanje odluka, određuje momenat od kojeg odluke Komisije postaju konačne, uređuju postupak za ponovno razmatranje i izvršenje odluka i druga pitanja značajna za donošenje odluka o zahtjevima za potvrđivanje stanarskih prava raseljenih osoba i izbjeglica.
Član 2.
Pod potvrđivanjem stanarskih prava raseljenih osoba i izbjeglica, u smislu ovog pravilnika, podrazumijeva se potvrđivanje stanarskog prava na stanovima u korist osoba koje su to pravo imale 01. aprila 1992. godine.
Član 4.
Komisija će razmatrati zahtjeve i donositi odluke o zahtjevima za potvrđivanje stanarskih prava raseljenih osoba i izbjeglica na osnovu zahtjeva koje su podnijeli nositelj stanarskog prava ili druge ovlaštene osobe na propisanom obrascu, u rokovima utvrđenim ovim pravilnikom, Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima i Zakonom o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, kao i na osnovu relevantnih dokaza o stanarskom pravu utvrđenih ovim pravilnikom.
Član 7.
Smatrat će se da je podnošenje zahtjeva za potvrđivanje stanarskog prava Komisiji opravdano:
a) ako i pored ozbiljne namjere i konkretnih postupaka preduzetih od osoba ovlaštenih za podnošenje zahtjeva nadležnom tijelu, to nije bilo moguće učiniti, ili
b) ako podnositelj zahtjeva nije dobio odluku nadležnog tijela kojom se rješava njegov zahtjev u roku od 45 dana, računajući od dana podnošenja zahtjeva nadležnom tijelu, ili
c) ako je podnositelj zahtjeva dobio negativnu odluku nadležnog tijela o svom zahtjevu za povrat stana u posjed, ili ako je druga osoba izjavila žalbu protiv pozitivne odluke koju je podnositelj zahtjeva dobio od nadležnog tijela, ili
d) ako je zahtjev podnesen Komisiji prije stupanja na snagu ovog pravilnika, ili
e) ako je zahtjev podnesen prije stupanja na snagu relevantnog zakona iz člana 4. ovog pravilnika u entitetu u kojem se stan nalazi.
33. Sporazum između BiH, Federacije BiH i Republike Srpske o prijenosu nadležnosti i nastavku finansiranja i rada Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih osoba i izbjeglica u skladu sa članom XVI Aneksa 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik BiH“ broj 32/04 od 15. jula 2004. godine) u relevantnom dijelu glasi: Član 3. st. (1) i (2) U skladu sa sa članom XI Aneksa 7. Mirovnog sporazuma i Sporazumom o produžetku mandata, Komisija će nastaviti sa radom do 31. decembra 2004.
godine radi ponovnog razmatranja odluka Komisije.
Strane su saglasne da će se po zahtjevima za ponovno razmatranje odluka Komisije rješavati u skladu sa odredbama pravilnika CRPC-a, koje nisu suprotne odredbama važećih zakona u Bosni i Hercegovini.
34. Zakon o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih osoba ("Službene novine Federacije BiH" br. 43/99, 51/00, 56/01, 27/02 i 24/03) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima, jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 1.
Ovim zakonom regulira se, vraćanjem u posjed na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, upravno izvršenje odluka Komisije za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica (u daljem tekstu: Komisija) koja je uspostavljena na osnovu Aneksa 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
Član 2.
Odluke Komisije postaju konačne danom njihovog donošenja.
Odlukama Komisije potvrđuju se prava na nekretninama u korist lica navedenih u odluci i zahtijeva od nadležnih izvršnih organa preduzimanje mjera propisanih ovim zakonom.
Odluke Komisije također imaju snagu pravovaljanih dokaza koji se mogu koristiti u upravnom, sudskom i drugim zakonskim postupcima.
Član 3.
Izvršenje odluke Komisije provodi se upravnim putem na zahtjev lica iz člana 4. stav 1. ili 2. (tražilac izvršenja).
Upravni organ nadležan za imovinsko-pravne poslove u općini u kojoj se nalazi imovina izvršava odluke Komisije koje se odnose na nekretnine u svojini građana, po zahtjevu lica iz člana 4. stav 1. ovog zakona.
Upravni organ nadležan za stambene poslove u općini u kojoj se nalazi stan izvršava odluke Komisije koje se odnose na stan na kojem postoji stanarsko pravo, po zahtjevu lica iz člana 4. stav 2. ovog zakona VI.Dopustivost
35. U skladu sa člankom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
36. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
37. U konkretnom slučaju apelanti osporavaju Presudu Vrhovnog suda broj 53 0 P 029360 17 Rev 2 od 22. marta 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova. Imajući u vidu da je osporena presuda Vrhovnog suda dostavljena punomoćnicima apelanata 9. aprila 2018. godine, a da je apelacija podnesena Ustavnom sudu 22. marta 2018. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neosnovana.
38. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
39. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, nediskriminacija iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te pravo iz člana 17. Evropske konvencije.
1. Pravo na pravično suđenje
40. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz ovog člana, stav 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
41. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
42. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored toga, uvjet za primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor oko utvrđivanja građanskih prava i obaveza. U konkretnom slučaju, predmetni parnični postupak se vodio radi utvrđenja postojanja stanarskog prava apelanata i prava na otkup stana, pa apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.
a)U odnosu na osporenu odluku
43. Navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje temelje se na tvrdnjama da je odluka Vrhovnog suda utemeljena na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i primjeni materijalnog prava. Naime, apelanti smatraju da nema niti jedne odluke kojom se utvrđuje da nemaju svojstvo nositelja stanarskog prava, niti tako glasi odluka Komisije, već se tom odlukom samo stavlja van snage ranija odluka kojom je to svojstvo potvrđeno. Također, apelanti smatraju da je navedena odluka suprotna odlukama u kojima je u upravnom sporu potvrđen njihov status kao nositelja stanarskog prava.
44. U tom pogledu Ustavni sud prvenstveno ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
45. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti problematiziraju, ispitati je li tokom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja redovnih sudova.
46. Ustavni sud najprije zapaža da je u postupku pred redovnim sudovima pravomoćno odbačen tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da je nezakonita odluka Komisije od 28. decembra 2004. godine. Prema tome, u postupku koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda odlučivano je samo o tužbenom zahtjevu apelanata da se utvrdi da je 28. marta 2004. godine zaključen ugovor o kupoprodaji stana i da se na osnovu te presude i nakon plaćanja kupoprodajne cijene stana izvrši uknjižba etažnog vlasništava u KPU u korist apelanata bez posebne dozvole tužene. Vrhovni sud je u vezi sa tim tužbenim zahtjevom istakao da bi, u smislu člana 7. Zakona o prodaji stanova, nekoj osobi pripalo pravo na kupovinu stana, nužno je da ta osoba ima status nositelja stanarskog prava na stanu koji želi kupiti. U okolnostima konkretnog slučaja, kada je nesporno da je odlukom Komisije od 28. decembra 2004. godine, čije odluke su konačne i obavezujuće, ranija odluka Komisije od 12. decembra 1998. godine stavljena van snage, te odbijen zahtjev apelanta za potvrđivanje stanarskog prava na spornom stanu (koju apelanti nisu osporavali na način koji je određen stavom 5. izreke navedene odluke), po stavu Vrhovnog suda, koji je donio konačnu odluku u konkretnoj pravnoj stvari, proizlazi da apelantima nije potvrđeno stanarsko pravo, te im u takvim okolnostima i ne pripada pravo na kupovinu spornog stana.
47. Dakle, iz sadržaja osporene odluke proizlazi da je Vrhovni sud, potvrđujući odluke Kantonalnog i Općinskog suda, zaključio da apelantima ne pripada pravo na otkup stana jer je odlukom Komisije odbijen zahtjev za potvrđivanje stanarskog prava. U vezi sa time, Ustavni sud najprije uočava da je Komisija, u smislu člana XI Aneksa 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH i Sporazuma o produžetku mandata, te čl. 1. i 2. Pravilnika o potvrđivanju stanarskih prava (u daljnjem tekstu: Pravilnik), odlučivala o zahtjevima za potvrđivanje stanarskih prava nositeljima stanarskog prava koji su bili u vezi sa zahtjevom za povrat imovine. Međutim, Ustavni sud zapaža da je, u smislu člana 7. Pravilnika, potvrđivanje stanarskog prava od Komisije imalo supsidijarni karakter, odnosno da je pokretanje postupka pred Komisijom bilo opravdano tek ukoliko nositelji stanarskog prava potvrđivanje toga prava nisu mogli ostvariti u postupku pred drugim nadležnim organima. U vezi sa time, Ustavni sud zapaža da iz stanja u spisu (kako je prikazano u tački 10. ove odluke) proizlazi da je apelantu prije donošenja odluke Komisije u upravnom postupku stan vraćen u posjed 24. aprila 2003. godine u kojem se i dalje nalazi, te da su apelanti na osnovu toga podnijeli zahtjev za otkup stana 27. novembra 2003. godine i da je predmet obrađen u cijelosti od ovlaštenog preduzeća za obradu zahtjeva za otkup stanova, ali da nije zaključen ugovor o otkupu stana, što je traženo tužbenim zahtjevom u konkretnom parničnom postupku. Osim toga, iz odluke Vrhovnog suda broj 07 0 U 003611 12 Uvp od 12. februara 2013. godine, koju je apelant dostavio u prilog apelaciji, a na odluku Kantonalnog suda koja je tom odlukom potvrđena apelant se pozivao u žalbi i reviziji, također, proizlazi da je apelantu u drugom postupku odlukama nadležnih organa uprave vraćen stan u posjed i potvrđeno stanarsko pravo i da je uslijed toga pravomoćno odbijen zahtjev tužene za iseljenje apelanata iz stana. U takvim okolnostima Ustavni sud smatra da Vrhovni i Kantonalni sud nisu mogli zanemariti cjelokupne okolnosti konkretnog slučaja iz kojih proizlazi da je apelantima u konačnici priznato stanarsko pravo na spornom stanu i u skladu sa time odlučivati o postojanju uvjeta za otkup stana. U vezi sa time, Ustavni sud ukazuje da nije sporno da je zakonodavac u članu 207. stav 1. i članu 242. ZPP postavio ograničenja u pogledu trenutka kada se određeni dokazi mogu predlagati. Međutim, Ustavni sud ukazuje da je cilj Konvencije da štiti prava koja su „praktična i efektivna”(mutatis mutandis, Evropski sud, Orlović i drugi protiv Bosne i Hercegovine, predstavka broj 16332/18, odluka od 1. oktobra 2019. godine, st. 57. i 58.), pa bi u specifičnim okolnostima konkretnog predmeta u kojima se radi o prijeratnim nositeljima stanarskog prava bilo pretjerano od apelanata očekivati da eventualno vode novi postupak radi odlučivanja o njihovom zahtjevu za otkup stana na osnovu činjenica koje su već prezentirali u konkretnom predmetu i koje su redovnim sudovima i tuženoj bile poznate, pa bi pokretanje takvog postupka predstavljalo nerazmjeran teret za apelante u zaštiti njihovih imovinskih prava. Prema tome, Ustavni sud smatra da je proizvoljan zaključak Vrhovnog suda koji je svoj zaključak da apelantima, u smislu člana 7. Zakona o prodaji, ne pripada pravo na otkup stana jer im nije potvrđen status nositelja stanarskog prava, temeljio samo na sadržaju odluke Komisije od 28. decembra 2004. godine, zanemarujući pri tome nadležnosti Komisije i sadržaj drugih dokaza na koje su apelanti ukazivali tokom postupka. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da se ne može zaključiti da je postupak okončan osporenom odlukom proveden uz poštivanje garancije pravičnog postupka u smislu prava na pravično suđenje.
48. Stoga, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Zbog toga, Ustavni sud smatra da je potrebno ukinuti osporenu presudu Vrhovnog suda i predmet vratiti tom sudu na ponovno odlučivanje.
c)Suđenje u razumnom roku
49. Razmatrajući tvrdnje apelanata da im je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Konačno, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi, Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine).
50. U tom pogledu Ustavni sud zapaža da su apelanti 15. decembra 2009. godine podnijeli tužbu protiv tužene i da je parnični postupak okončan donošenjem presude Vrhovnog suda od 22. marta 2018. godine. Prema tome, Ustavni sud će kao relevantno razdoblje pri ocjeni dužine trajanja predmetnog postupka razmatrati period od osam godina i tri mjeseca.
51. Ustavni sud dalje zapaža da je u konkretnom slučaju riječ o parničnom postupku pokrenutom radi utvrđenja koji se ne smatra hitnim. Ustavni sud, također, smatra da se radi o relativno složenom predmetu imajući u vidu složenost pravnih pitanja o kojima je u konkretnom slučaju odlučivano, kao i da je postupak bio od značaja za apelante s obzirom na to da je odlučivano o njihovim stambenim pitanjima.
52. U pogledu postupanja redovnih sudova, Ustavni sud najprije zapaža da je nakon podnošenja tužbe postupak pred prvostepenim sudom okončan nakon jedne godine i šest mjeseci, pa imajući u vidu radnje koje je Općinski sud preduzeo (kako je prikazano u tački 6. ove odluke) taj vremenski period postupanja se ne može smatrati nerazumnim. Ustavni sud dalje zapaža da je radi odlučivanja o žalbi spis predmeta dostavljen Kantonalnom sudu 19. jula 2011. godine i da je taj sud nakon proteka više od dvije godine i tri mjeseca donio drugostepenu presudu (14. novembra 2013. godine), kao i da je radi odlučivanja o reviziji apelanata spis predmeta dostavljen Vrhovnom sudu 15. januara 2014. godine i da je taj sud nakon proteka dvije godine i devet mjeseci donio rješenje od 10. novembra 2016. godine kojim je drugostepenu presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno odlučivanje. U ponovljenom postupku i postupku po reviziji drugostepena i revizijska odluka su donesene u periodima nešto kraćim od osam mjeseci. U vezi sa navedenim, Ustavni sud prvenstveno zapaža da se postupanje Kantonalnog suda i Vrhovnog suda kojima je trebalo više od dvije godine da odluče o žalbi, odnosno reviziji, ne može u okolnostima konkretnog slučaja smatrati razumnim periodom odlučivanja. Ovo osobito kada se ima u vidu da je Općinski sud, koji je provodio dokaze i održavao raspravu, svoju odluku donio u kraćem roku nego što su to učinili Kantonalni i Vrhovni sud, odlučujući o žalbi i reviziji. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je postupanje Kantonalnog suda bilo nedjelotvorno s obzirom na to da je drugostepena presuda toga suda ukinuta i predmet vraćen na ponovno odlučivanje. U vezi sa navodima Vrhovnog suda o opterećenosti velikim brojem predmeta, Ustavni sud napominje da se te okolnosti prema ustaljenoj praksi Evropskog suda, koju Ustavni sud dosljedno podržava, ne mogu smatrati prihvatljivim opravdanjem za dužinu trajanja postupka jer javna vlast ima dužnost organizirati svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije, pa tako i standardima prava na pravično suđenje u razumnom roku (vidi, Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, Serija A, broj 194, stav 21, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). Stoga, imajući u vidu periode odlučivanja o žalbi i reviziji i nedjelotvornost u postupanju Kantonalnog suda, Ustavni sud smatra da se radi o značajnom doprinosu ukupnoj dužini trajanja postupka, te da se dužina trajanja postupka može u odlučujućoj mjeri pripisati postupanju Kantonalnog i Vrhovnog suda.
53. S obzirom na sve navedeno i standarde koje Ustavni sud ocjenjuje prilikom ispitivanja navoda o kršenju prava na donošenje odluke „u razumnom roku“, Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku došlo do kršenja prava apelanata na pravično suđenje „u razumnom roku“ iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete
54. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
55. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (npr. Vidi, Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13, 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine, i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. januara 2020. godine), dosadašnju praksu Ustavnog suda (vidjeti Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 1793/18 od 19. februara 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, apelantima treba isplatiti ukupan iznos od 1.000,00 KM.
56. Navedeni iznos apelantima je dužna solidarno isplatiti Vlada Hercegovačko-neretvanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
2. Ostali navodi
57. Apelanti su se u apelaciji pozvali i na kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na nediskriminacija iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, imajući u vidu zaključak u pogledu kršenja prava na pravično suđenje, kao i činjenicu da se radi o istim apelacijskim navodima, Ustavni sud smatra da nema potrebe da ispituje da li je došlo do kršenja navedenih prava.
58. U odnosu na član 17. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je članom 17. Evropske konvencije propisano: „Ništa u ovoj konvenciji ne može se tumačiti tako da podrazumijeva pravo bilo koje države, skupine ili osoba da se upuste u bilo koju djelatnost ili izvrše neki čin usmjeren na poništavanje bilo kojeg od navedenih prava i sloboda, ili na njihovo ograničavanje u mjeri većoj od one koja je predviđena Konvencijom.“ Iz navedenog proizlazi da ova odredba Evropske konvencije ne zasniva posebno individualno pravo, nego da predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, stav 14, i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 90/06 od 6. jula 2007. godine, stav 38, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, proizlazi da da nije moguće razmatranje navoda o povredi navedenog prava.
Pitanje troškova za sastavljanje apelacije
59. Najzad, u vezi sa zahtjevom apelanata da im se isplate troškovi za sastavljanje apelacije, Ustavni sud ukazuje da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na naknadu troškova postupka, a što uključuje i troškove za sastavljanje apelacije, te, stoga, ovi troškovi padaju isključivo na teret apelanata.
VIII.Zaključak
60. Ustavni sud zaključuje da je u parničnom postupku povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud svoj zaključak da apelantima, u smislu člana 7. Zakona o prodaji, ne pripada pravo na otkup stana, jer im nije potvrđen status nositelja stanarskog prava, utemeljio samo na sadržaju odluke Komisije od 28. decembra 2004. godine, zanemarujući pri tome nadležnosti Komisije i sadržaj drugih dokaza na koje su apelanti ukazivali tokom postupka, što sve ukazuje na proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda.
61. Istovremeno, Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u situaciji kada je parnični postupak okončan nakon osam godina za što pretežnu odgovornost snose Kantonalni i Vrhovni sud s obzirom na periode odlučivanja o reviziji i žalbi, te Kantonalni sud s obzirom na nedjelotvornost u postupanju.
62. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2), člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
63. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i oabvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević