Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4951/19 (B. H.)

Odluka donesena 08. 04. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Građanski postupak
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Izvršni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
  • Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4951/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 04. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. aprila 2020. godine, u predmetu broj AP-4951/19, rješavajući apelaciju Begajete Hodžić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Begajeta Hodžić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 42 0 Rs 033244 19 Rsž od 25. septembra 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Begajeta Hodžić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zavidovića, koju zastupa Rajko Stokić, advokat iz Doboja, podnijela je 24. decembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 42 0 Rs 033244 19 Rsž od 25. septembra 2019. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda u Zavidovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj: 42 0 Rs 033244 16 I od 26.04.2019.godine, usvojen je prigovor izvršenika IP Krivaja d.o.o Zavidovići u stečaju, te je slijedom toga obustavljeno izvršenje određeno Rješenjem Općinskog suda broj: 42 0 Rs 033244 16 I od 28. februara 2019. godine (radi uspostave radno-pravnog status, odnosno vraćanja apelantice na posao, počev od 15.marta 2009.godine, kao dana nezakonitog otkaza Ugovora o radu pa do povratka na rad, te naplate određenih novčanih iznosa na ime naknade plaća) i ukinute su provedene izvršne radnje.

3. Osporenim rješenjem Kantonalnog suda od 25. septembra 2019. godine je odbijena žalba apelantice i potvrđeno prvostepeno rješenje. U obrazloženju osporenog rješenja Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud naveo da je nakon donošenja rješenja o izvršenju utvrdio da je stečajni upravnik izvršenika pisanim podneskom od 14. aprila 2014. godine, prijavio stečajnom sudu, Općinskom sudu u Zenici, nedovoljnost stečajne mase izvršenika, shodno članu 133. Zakona o stečajnom postupku F BiH, koja prema predviđanjima neće biti dovoljna da ispuni postojeće nastale obaveze stečajne mase u trenutku dospjelosti, radi čega je, po nalaženju suda, shodno članu 135. Zakona o stečajnom postupku F BiH, nedopušteno izvršenje namirenja na stečajnoj masi, u smislu člana 134. stav 1. tačka 3. istog zakona. Stečajni sud, Općinski sud u Zenici je pisanim oglasom od 22. aprila 2014. godine, o nedovoljnosti stečajne mase, shodno članu 133. stav 2. Zakona o stečajnom postupku F BiH, javno objavio, u “Službenim novinama F BiH” prijavu stečajnog upravnika o nedovoljnosti stečajne mase. Nakon toga, isti stečajni sud, pisanim podneskom od 24.aprila 2014. godine, obavijestio je banke kod kojih izvršenik (stečajni dužnik) ima otvorene transakcijske račune, da je stečajni upravnik izvršenika (stečajnog dužnika), shodno članu 133. Zakona o stečajnom postupku FBiH, prijavio nedovoljnost stečajne mase, što u skladu sa odredbom čl. 135. Zakona o stečajnom postupku F BiH, ima za posljedicu nedopuštenost izvršenja i namirenja na stečajnoj masi za obaveze iz stava 1. tačka 3. člana 134. Zakona o stečajnom postupku, a što podrazumijeva nemogućnost provođenja izvršenja za sve obaveze nastale do prijave nedovoljnosti stečajne mase, tj. do dana 16. aprila 2014. godine. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno smatrao da je nakon prijave stečajnog upravnika izvršenika o nedovoljnosti stečajne mase, nedopušteno izvršenje na stečajnoj masi stečajnog dužnika (izvršenika), budući da se obaveza izvršenika po rješenju o izvršenju u konkretnom slučaju odnosi na “ostale dugove stečajne mase”, navedene u članu 134. stav l. tačka 3. Zakona o stečajnom postupku F BiH, bez obzira što je ta obaveza nastala nakon prijave nedovoljnosti stečajne mase. Po ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud je pravilno cijenio da je prigovor izvršenika osnovan u dijelu izvršenja koji se odnosi na naplatu utvrđenih potraživanja i u dijelu uspostave radno-pravnog statusa apelantice, jer iz dostavljenih priloga nedvosmisleno proizlazi da je izvršenik, a shodno navedenoj izvršnoj ispravi, uspostavio radno-pravni odnos za period od 16. marta 2009.godine do 21. marta 2018.godine. Kantonalni sud je ukazao da je u ovom dijelu izvršenik u cijelosti postupio po predmetnoj izvršenoj ispravi, te da su navodi apelantice da istu nije izvršio u tom dijelu paušalni i suprotni dostavljenim dokazima.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na privatni život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te smatra da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i prava garantovanih Univerzalnom deklaracijom o ljudskim pravima i Međunarodnim paktom o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Apelantica, u suštini, smatra da je Kantonalni sud pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno i procesno pravo, jer apelantica, iako je ishodila odluke parničnih sudova u svoju korist, nije vraćena na rad u skladu sa istima, niti su joj isplaćene naknade plaća, što je cijeli postupak učinilo bespredmetnim i nedjelotvornim u zaštiti prava apelantice.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je Kantonalni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4951/19 (B. H.) | Sudska praksa | Aktio