Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4987/19 (D. I.)

Odluka donesena 08. 04. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
  • Propisano zakonom
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4987/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 04. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. aprila 2020. godine, u predmetu broj AP-4987/19, rješavajući apelaciju Dragana Ivića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Dragan Ivić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 68 2 Rs 009470 18 Rev od 10. septembra 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dragan Ivić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bugojna, kojeg zastupa Slaven Jukić advokat iz Livna, podnio je 23. decembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 2 Rs 009470 18 Rev od 10. septembra 2019. godine.

2. Prvostepenom presudom Općinskog suda u Livnu - Odjeljenje u Tomislavgradu broj 68 2 Rs 009470 14 Rs od 24. augusta 2015. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se tuženi Kanton 10 obaveže da mu na ime razlike osnovne plaće isplati određene novčane iznose za periode i na način kako je to bliže navedeno izrekom presude. Drugostepenom presudom Kantonalnog suda u Livnu broj 68 2 Rs 009470 15 Rsž od 08. novembra 2017. godine žalba apelanta je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

3. Osporenom presudom Vrhovnog suda revizija apelanta je odbijena kao neosnovana. U obrazloženju pobijane odluke Vrhovni sud je naveo da je zadatak vještaka ekonomske struke, prema rješenju prvostepenog suda sa pripremnog ročišta, bio da utvrdi razliku plaće koju bi apelant trebao ostvariti i primiti po Zakonu o plaćama i naknadama policijskih službenika F BiH u odnosu na plaću koju je apelant obračunavao i isplaćivao po kantonalnim propisima u periodu postavljenog tužbenog zahtjeva. Vrhovni sud je prihvatio kao pravilan zaključak drugostepenog suda da se na apelanta kao zaposlenika MUP Kantona 10 ne može primijeniti Zakon o plaćama i naknadama policijskih službenika F BiH. Prema stavu Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda, plaće policijskih službenika kantona se određuju u skladu sa kantonalnim propisima kako je to i propisano u članu

31. Zakona o plaćama i naknadama policijskih službenika u F BiH, s tim da osnovna plaća policijskog službenika kantona ne može biti manja od 70% od prosječne neto plaće isplaćene u Federaciji BiH prema posljednjem objavljenom statističkom podatku (član 6. Zakona), a pri tome mora biti ispoštovano načelo „ista plaća za isti čin policijskog službenika" (član 4. Zakona) i jedinstven isplatni koeficijent za obračun plaća (član 6. Zakona). Apelant u toku postupka nije tvrdio niti dokazao da je njegova osnovna plaća u periodu postavljenog tužbenog zahtjeva manja od 70% od prosječne neto plaće isplaćene u F BiH prema posljednjem objavljenom statističkom podatku. Iz rješenja o određivanju izvođenja dokaza vještačenjem po vještaku finansijske struke, kao i iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, proizilazi da je taj vještak utvrđivao samo razliku između isplaćene plaće apelantu i plaće koja bi mu pripadala primjenom odredbi Zakona o plaćama i naknadama policijskih službenika u F BiH, te je neosnovan navod apelanta da iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke proizilazi da je apelantu u periodu postavljenog tužbenog zahtjeva plaća isplaćivana u iznosima manjim od iznosa koje određuju propisi Kantona 10 u toj oblasti.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je Vrhovni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno primijenio materijalno pravo, kada uslijed nedostatka propisa na kantonalnom nivou kojim bi bila određena visina plaće i naknade plaće, uslijed čega je apelantu uskraćeno pravo na imovinu, te da je u tom smislu Vrhovni sud trebao direktno primijeniti član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i po tom osnovu usvojiti tužbeni zahtjev apelanta.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je Vrhovni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto ili slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-4988/19 od 11. marta 2020. godine i AP-757/19 od 8. maja 2019. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4987/19 (D. I.) | Sudska praksa | Aktio