Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4997/19 (H. S.)
Odluka donesena 08. 04. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Suvlasništvo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4997/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. aprila 2020. godine, u predmetu broj AP-4997/19, rješavajući apelaciju Hazima Sarača, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Hazim Sarač protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 36 OP 026106 16 Gž2 od 27. septembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Hazim Sarač (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kaknja, kojeg zastupa Zahid Hadžić, advokat iz Visokog, podnio je 27. decembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 36 0 P 026106 18 Rev od 24. septembra 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 36 0 P 026106 16 Gž 2 od 27. septembra 2016. godine.
2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-4893/16 od 7. marta 2017. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv Presude Kantonalnog suda od 27. septembra 2016. godine. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud konstatuje da je revizija u ovom slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. Osporenom presudom Kantonalnog suda 27. septembra 2016. godine žalba apelanta je odbijena kao neosnovana i potvrđena je presuda Općinskog suda u Kaknju broj: 36 0 P 026106 16 P 2 od 21. aprila 2016.g., kojom je utvrđeno da je tužiteljica T.E. na osnovu sudske nagodbe stekla pravo suvlasništva na nekretninama pobliže označenim izrekom presude sa dijelom 1/2., te je apelant obavezan trpjeti da se izvrši upis prava suvlasništva sa dijelom 1/2 u korist tužiteljice u zemljišnim knjigama. Naloženo je ZK uredu Općinskog suda u Kaknju da izvrši upis prava suvlasništva u korist tužiteljice u zemljišnim knjigama na način kako je navedeno, te je obavezan apelant da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u određenom iznosu.
4. U obrazloženju osporene presude, Kantonalni sud je naveo da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda slijedi da su stranke zaključile sudsku nagodbu od 25.marta 2003.g. kojom su tužiteljici u isključivo vlasništvo, pored ostalih nekretnina, pripale i nekretnine pobliže označene izrekom, te da su se stranke saglasile da predmetna nekretnina ostane upisana na apelanta i da se pokloni zajedničkom sinu stranaka S.K, što su i učinili. Pravosnažnom presudom Općinskog suda u Kaknju od 9. februara 2009.g., u pravnoj stvari apelanta protiv tuženog S.K. radi, raskinut je ugovor o poklonu. Kantonalni sud je naveo da je nakon toga Odjeljenje za zemljišnoknjižne poslove Općinskog suda u Kaknju rješenjem od 4. februara 2013.g. na osnovu pravomoćne sudske dozvolio upis prava suvlasništva predmetnih nekretnina sa dijelom ½, koje rješenje je Kantonalni sud u Zenici u postupku po žalbi apelanta ukinuo i predmet vratio na ponovni postupak. U ponovnom postupku Odjeljenje za zemljišnoknjižne poslove Općinskog suda u Kaknju donio je rješenje od 23.maja 2013.g. kojim je zemljišnoknjižni postupak prekinut, a E.T. upućena na parnicu protiv apelanta radi rješavanja spornog prava na uknjižbu po osnovu sudske nagodbe. Kantonalni sud je istakao da je pravilan zaključak prvostepenog suda da apelantov prigovor presuđene stvari nije osnovan, obzirom da predmetni tužbeni zahtjev činjenično nije istovjetan sa ovlaštenjem koje tužiteljici pripada prema sudskoj nagodbi od 25. marta 2003.g., te da sudska nagodba za tužiteljicu predstavlja osnov za upis prava vlasništva u zemljišnu knjigu, ali da tužiteljica ima pravni interes da podnese deklaratornu i kondemnatornu tužbu obzirom da joj je upis osporen i postupak upisa prekinut.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je Kantonalni sud u pri donošenju osporene odluke, pogrešno primijenio materijalno i procesno pravo, jer je osporenom odlukom povrijedio načelo res iudicata. Apelant navodi da su redovni sudovi odlučivali o tužbenom zahtjevu iako se radi o već presuđenoj stvari, jer je sudskom nagodbom od 25. marta 2003. godine između parničnih stranaka utvrđena bračna tečevina i izvršena dioba iste, a u predmetnom postupku se vodio spor i donijela nova presuda vezano za te iste nekretnine
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević